Nevelika Irska iznjedrila je četiri nobelovca (Yeats, Shaw, Beckett, Heaney) i Joycea, kultnog bez lovorika. Sve to u doba kad je bila krajnje siromašna, brutalno kolonizirana, s neprestanim unutarnjim ratovima, kad ju je pogodila golema glad i masovno iseljavanje, a usto ju je tlačila najzadrtija katolička crkva. U svem tom čemeru nastala su djela svjetske važnosti. Dok se kontinentalna književnost uživljavala u aristokratske dokolice, irska se bavila seljacima, radnicima, ribarima, emigrantima. Autentično i emocionalno snažno prikazujući stvarni život, uz čuvanje usmene predaje kao nepobitnog dijela identiteta. Irskim je piscima bijeda bila povod da progovore o tome kako iskustvo oblikuje pojedinca i društvo, što se događa s dostojanstvom i međuljudskim odnosima, solidarnošću i nadom u budućnost.
Kako je rekao Yeats "But I, being poor, have only my dreams" – nisu imali ništa, ali su posegnuli za snovima i maštom, nisu se prikazivali kao žrtve, nego kao ponosni ljudi koje neimaština ne određuje. Nisu cendrali i žicali sažaljenje. Između redaka je šutnja i emocionalna suzdržanost, u patnji je tišina, tek kratki dijalozi, svakodnevnica, znakoviti prizori. Bijeda nije pojedinačna tragedija, nego stanje društva: s jedne stane okrutnost, neukost, alkoholizam, vjerska zadrtost itd., a s druge suosjećajnost, velikodušnost, privrženost. I uvijek začinjeno humorom, gorko-slatkom jedinstvenom irskom samoironijom.
Eto takva je i sjajna Claire Keegan, odmjerena i britka, dok ispisuje prizore koji bi u nas dobili auru neviđene tragedije što zahtijeva trenutačno rezanje žila. Jer ona je baštinica književne tradicije u kojoj nema naricanja nad tužnom sudbom, u kojoj su suh kruh, prljavština, pijančevanje ili bešćutnost odraz klasnog stanja, a ne artificijelnog društvenog vakuuma u kojem teku gorke suze. Da, patrijarhat i siromaštvo ovdje su nerazdvojni, dom je prostor straha, ali preklapanje ekonomske ovisnosti i rodne hijerarhije šire je od stajanja žene za štednjakom i zanemarivanja djece. Društvena kritika koju suptilno piše Claire Keegan ubojitija je od nemuštog kukanja nad masnicama na ženskom ili dječjem tijelu.
Ovaj svezak sadrži dvije njezine knjige: novelu "Udomitelji" (2010.) i tri priče o ženama i muškarcima naslovljene "Kasno je sad" (2023.). Za obje je dobila brojne nagrade, kao i za roman "Te sitnice" (2021.) koji ne smijete propustiti jer ćete biti uskraćeni za nezaboravno iskustvo. Zapravo, nije pretenciozno reći da je sve što je ona napisala malo remek-djelo. Kako je kazao Heaney, upravo su riječi otpor beznađu.
Pripovijesti
Novela "Udomitelji" istinsko je utjelovljenje irske narodne poslovice da siromasi nemaju rodbinu. Bezimenu djevojčicu otac ostavlja kod Edne i Johna Kinselle – jer majka joj je u poodmakloj trudnoći, imaju nebrojena gladna usta koja nemaju čime nahraniti. Taj otac je pijanac i niškoristi, i jedinu kravu je prokockao. Kinselle imaju lijepo seosko gospodarstvo, krave muzare, polja, vrt, svega u izobilju. Ljubazni su, ali djevojčici čudni: mirni su, ne deru se, sve obavljaju sporo ali ustrajno. Iz očišta pametne i perceptivne djevojčice, pratimo kako se od početne zbunjenosti ("Na mjestu sam na kojem niti mogu biti ono što sam uvijek niti mogu postati ono što bih mogla biti") postupno opušta i prepušta ljudima koji su je zdušno prigrlili. Kad je ujutro krevet bio mokar, Edna je rekla da stari madrac plače, a John joj mjeri koliko brzo trči do poštanskog kaslića. Premda je odjevena u preveliku joj odjeću iz ormara sobe u koju su je smjestili, tek kad je povedu u grad da joj kupe novu robicu, ona shvati da su nekoć imali dječaka, koji je nesretno umro.
Kinselle joj zapravo nisu udomitelji nego su je primili tijekom ljeta koje joj je brzo prošlo, pa kad je stigla vijest da je majka rodila i da se mora vratiti kući, bit će rastrgana. Nikad nitko nije bio tako nježan s njom, držao je na krilu, ljubio, mazio. Johnova toplina i dobrota podsjeća na lik Billa Furlonga iz "Te sitnice". Magično je umijeće autorice da suprotnosti tih svjetova s kojima se suočava djevojčica prikaže vjerodostojno, bez nametanja naknadne pameti. Posljednji prizor nezaboravna je posveta svoj nevoljenoj djeci svijeta.
Drugi dio, tri pripovijesti o ženama i muškarcima pripadaju svjetskom vrhu žanra kratke forme. U "Kasno je sad" otkriva se što je pošlo po zlu u vezi između Cathala i Sabine, para koji je imao zakazano vjenčanje. Dvije godine su se viđali, ona je izvrsno kuhala (njemu je smetalo koliko posuđa zaprlja), kupovala skupe namirnice (na što se on zgražao), govorila "čudan" engleski jer je bila polu-Francuskinja itd. On joj je predložio da se useli k njemu i da se vjenčaju, pa se cjenkao oko cijene prstena. Jasno: ostavila ga je jer je teški škrtac i egoist. Nedavanje je oblik mizoginije.
U "Dugoj i bolnoj smrti" neimenovana junakinja, spisateljica, dolazi na dvotjednu rezidenciju u udaljenu kuću Heinricha Bölla na otoku Achill. Iscrpljena je, samo se želi odmoriti i onda baciti na pisanje. Planove joj pokvari muškarac koji se predstavi kao profesor njemačke književnosti i agresivno se pozove u kuću znamenitog pisca za koju on nije dobio rezidenciju. U tome i jest problem: ne zanima ga kuća nego da nju, posve nepoznatu ženu, nariba kao glupaču.
Zadnja priča, "Antarktika", mali je horor o slobodoumnoj udanoj ženi koja poželi spavati s drugim muškarcem, pa si to i priušti u drugom gradu. Njezina bezazlenost i njegova proračunatost gusta je ljepljiva masa svih muško-ženskih odnosa moći i zastrašujuća opomena koliko je svijet opasan za žene.
Claire Keegan genijalna je spisateljica koja svojim likovima ne mora mjeriti razinu estrogena ili testosterona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....