Nedavno pronađeni spisi Alfreda Rosenberga bacaju novo svjetlo na Hitlerovu vladavinu (1. dio)

Palača na planini kao da je lebdjela nad razvučenim, brežuljkastim bavarskim krajobrazom, toliko ljupkim da su ga prozvali Gottesgartenom – Božjim vrtom. Dolje, iz mjestaša­ca i seoskih gospodarstava uz krivudavu rijeku pozornost je zaokupljao Schloss Banz. Njegova široka kamena krila gorjela su na suncu blistavim zlatom, a par nježno zaob­ljenih bakrenih tornjeva barokne crkve stremio je u visinu. Mjesto je imalo tisućljetnu povijest. Kao trgovačko središte, kao utvrda što je odolijevala vojskama, kao benediktinski samostan. Opljačkano i razoreno u ratu, rasipno je obnovljeno za kraljevsku obitelj Wittelsbach. Kraljevi i kneževi, pa čak i sam car Vilim II, posljednji njemački imperator, hvalili su njegove raskošne odaje. A sada, u proljeće 1945., div je bio predstraža zloglasne operativne postrojbe koja je rat provela u otimačini po zaposjednutoj Europi u slavu Trećega Reicha.

Pad Reicha

Kada je nakon šest iscrpljujućih ratnih godina poraz postao izvjestan, nacisti su diljem Njemačke palili osjetljive vladine spise koji bi mogli biti nađeni i iskorišteni protiv njih.

Ali neki se državni dužnosnici nisu uspjeli svladati i uništiti svoje papire pa su ih posakrivali u šume, u rudnike, u dvorce i palače poput ove. U zemlji se nalazio neizmjeran broj tajnih dokumenata koje će savez­nici otkriti: opsežni interni spisi koji bacaju svjetlo na devijantnu njemačku upravu, na bešćutnu ratnu strategiju i na opsesivan nacistički plan o čišćenju Europe od “nepoželjnih elemenata”, konačno i zauvijek.

U drugom tjednu travnja, vojnici američke Treće armije generala Georgea S. Pattona i Sedme generala Alexandera Patcha zauzeli su tu regiju. U tjednima nakon prelaska Rajne ljudstvo je nadiralo u zapadne dijelove izmučene zemlje, usporavano jedino porušenim mostovima, improviziranim cestovnim barikadama i točkama tvrdoglavog otpora. Prolazili su pokraj gradova sravnjenih savezničkim bombama. Prolazili su pokraj seljaka prazna pogleda i kuća s bijelim plahtama i jastučnicama umjesto nacističkih svastika. Njemačka vojska bila je u raspadu. Hitler će biti mrtav za tri i pol tjedna.

Nedugo nakon prispijeća u regiju Amerikanci su susreli kićena plemića s monoklom, obuvena u visoke, ulaštene čizme. Kurt von Behr proveo je rat u Parizu harajući po privatnim zbirkama umjetnina i prekopavajući po namještaju iz desetak tisuća kućanstava, to jest židovskih posjeda u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Netom prije oslobođenja Pariza, on i njegova supruga pobjegli su u Banz s tovarima ukradenog blaga u koloni od petnaest vozila među kojima su bila četiri kamiona za selidbe.

Tajni arhivi

Sada je von Behr želio pregovarati.Pošao je u obližnji grad Lichtenfels i prišao vojnome vladinu dužnosniku Samuelu Haberu. Činilo se da se von Behr svikao kraljevski živjeti pod raskošno oličenim svodovima palače. Ako mu Haber dopusti ostati, von Behr će mu pokazati tajnu zalihu važnih nacističkih papira.

Amerikanac se zainteresirao. Zbog važnosti operativnih informacija i suđenja za ratne zločine na pomolu, savezničkim je snagama naloženo pronaći i sačuvati svaki njemački dokument kojeg se dokopaju. Pattonova armija imala je vojnoobavještajnu jedinicu G-2 posvećenu tom zadatku. Samo u travnju njezini su ciljni timovi zarobili trideset tona nacističkih dokumenata.

Djelujući prema von Behrovoj dojavi, Amerikanci su se uspeli na brdo i ušli kroz dvorska vrata. Došli su posjetiti von Behra. Nacist ih je poveo pet katova pod zemlju gdje je, zapečaćen iza lažnoga betonskog zida, bio skriven zlatni rudnik povjerljivih nacističkih dokumenata. Dokumenti su popunili ogroman trezor. Ono što nije stalo u nj ležalo je nabacano u hrpe po prostoriji.

Nakon otkrivanja svoje tajne, von Behr se – očito shvativši da ga njegov potez neće spasiti od posljedica ponižavajućega njemačkog poraza – spremio napustiti pozornicu u velikom stilu. Odjenuo je jednu od svojih ekstravagantnih odora i otpratio suprugu u njihovu spavaonicu na imanju. Podigavši dvije uske čaše francuskog pjenušca obrubljene cijanidom, nazdravili su sveopćem svršetku. “Epizoda je imala elemente melodrame kakvoj su, čini se, nacistički čelnici bili skloni”, napisao je američki dopisnik.

Otkriće dnevnika

Vojnici su našli bračni par von Behr na podu njihova raskošna okružja. Dok su pregledavali trupla, zamijetili su napola praznu bočicu na stolu. Par je izabrao vino simboličnoga godišta – 1918. – kada je njihova voljena domovina na kraju Prvog svjetskog rata srušena na koljena.

Papiri u trezoru pripadali su Alfredu Rosenbergu, Hitlerovu glavnome ideologu i jednome od prvih članova Nacističke stranke. Rosenberg je svjedočio najranijim danima nacizma, u godini 1919. kada su ogorčeni njemački nacionalisti otkrili vođu u Adolfu Hitleru, bombastičnom vagabund­skom veteranu Prvoga svjetskog rata. U studenome 1923., u noći kada je Hitler pokušao svrg­nuti bavarsku vladu, Rosen­berg je umarširao u münchensku pivnicu odmah iza svojega junaka. Deset godina poslije bio je u Berlinu kada je stranka došla na vlast i počela uništavati oporbu. I bio je u prvim redovima dok su nacisti oblikovali Njemačku sukladno svojoj predodžbi. Bio je ondje do kraja – čak i kada se rat preokrenuo i cijela nastrana vizija raspala.

U proljeće 1945., kada su istražitelji počeli pročešljavati 250 tomova službene i osobne korespondencije – otkrili su nešto osobito: Rosenbergov privatni dnevnik.

Bio je to rukopis od pet stotina stranica, uglavnom na pojedinačnim listovima, tek ponešto u bilježnici. Počinjao je s 1934., prvom godinom Hitlerove vladavine, i završavao desetljeće poslije, nekoliko mjeseci prije svršetka rata. Od najvažnijih ljudi na najvišim položajima u Trećem Reichu samo su Rosenberg, ministar propagande Joseph Goebbels i Hans Frank, okrutni glavni namjesnik okupirane Poljske ostavili takve dnevnike. Ostali su, ubrojivši Hitlera, odnijeli svoje tajne u grob. Rosenbergov je dnevnik obećavao rasvijetliti postupke Trećeg Reicha iz očišta čovjeka koji je četvrt stoljeća djelovao u vrhu Nacističke stranke.

Šaptač hitleru Izvan Njemačke Rosenberg nikada nije bio poznat poput Goebbelsa ili Heinricha Himmlera, mozga SS-ovih sigurnosnih snaga, ili pak Hermanna Göringa, Hitlerova ministra gospodarstva i zapovjednika zračnih snaga. Rosenberg se morao naprezati i boriti protiv tih divova nacističke vlasti za vrstu moći koju je držao da zaslužuje.

Ipak, uživao je stalnu Führerovu potporu. On i Hitler bili su istomišljenici glede ključnih pitanja i Rosenberg mu je bio slijepo odan. Hitler ga je postavio na vodeće položaje u stranci i vladi i time mu podigao javni profil i omogućio dalekosežan utjecaj.

Njegovi suparnici u Berlinu bili su mu neskloni, ali najšire članstvo stranke držalo je Rosenberga jednom od ključnih figura Njemačke – velikim misliocem, šaptačem na Führerovo uho.

Temelji holokausta Najgora zlodjela nacističke Njemačke nosila su otiske Rosenbergovih prstiju.

Orkestrirao je krađe umjetničkih djela, arhiva i knjižnica od Pariza preko Krakowa do Kijeva – plijen kojemu će saveznički “Vod za baštinu” slavno ući u trag i zap­lijeniti po njemačkim dvorcima i rudnicima soli.

Godine 1920. posijao je u Hitlerov um podmuklu zamisao da je komunistička revolucija u Sovjetskom Savezu posljedica globalne židovske urote i to mu je stalno ponavljao. Rosenberg je bio ključni pobornik teorije koju je Hitler primijenio kako bi opravdao razoran njemački rat protiv Sovjeta dva desetljeća poslije. Dok su se nacisti pripremali napasti Sovjetski Savez, Rosenberg je obećavao da će taj rat biti “svjetska revolucija biološkog čišćenja” koja će napokon istrijebiti “sve zarazne viruse židovstva i njihove kopiladi”. Tijekom prvih godina rata na istočnoj bojišnici, kada su Nijemci natjerali Crvenu armiju natrag k Moskvi, Rosenberg je ravnao okupatorskom upravom koja je terorizirala Baltik, Bjelorusiju i Ukrajinu, a njegovo je ministarstvo surađivalo s Himmlerovim genocidnim križarima dok su masakrirali Židove diljem Istoka.

K tomu, Rosenberg je postavio temelje za holokaust. Godine 1919. počeo je objavljivati svoje otrovne zamisli o Židovima. Kao urednik glasila stranke te autor članaka, letaka i knjiga širio je stranačku poruku mržnje. Poslije je postao Führerov povjerenik za ideološka pitanja.

U gradovima i selima diljem Reicha silne su ga gomile pozdravljale pokličima i stjegovima. Njegovo glavno teorijsko djelo, “Mit dvadesetog stoljeća”, prodano je u više od milijun primjeraka i smatrano je, uz Hitlerov “Mein Kampf”, ključnim tekstom nacis­tičke ideologije.

U svojim glomaz­nim rukopisima Rosenberg je od drugih pseudointelektualaca posudio zastarjele zamisli o rasi i svjetskoj povijesti i spojio ih u idiosinkretični politički ideološki sustav.

Mjesni i okružni čelnici stranke priopćili su mu da su održali na tisuće govora nadahnutih njegovim riječima i nazorima. “Kod mene su pronašli oboje, i smjer i materijal za bitku”, razmetao se Rosenberg u dnevniku. Rudolf Höss, zapovjednik logora smrti u Auschwitzu gdje je istrijebljeno više od milijun ljudi, rekao je da su ga upravo nazori trojice ljudi psihički pripremili za izvršenje zadaće: Hitlerovi, Goebbelsovi i Rosenbergovi.

Treći Reich je ideologu omogućio ozbiljenje njegovih filozofskih zamisli, a Rosenbergove su imale smrtonosne posljedice.

“Neprekidno me razdire bijes pri pomisli na to što su židovski nametnici učinili Njemačkoj”, zapisao je u dnevnik 1936. “No imam bar jednu zadovoljštinu: priložio sam svoj obol u razotkrivanju njihove izdaje.” Rosenbergove su zamisli pružile izliku i ozakonile umorstvo milijuna.

Ključna uloga U studenome 1945. u Nürnbergu je sazvan poseban Međunarodni vojni sud radi suđenja za ratne zločine najzloglasnijim preživjelim nacistima, među njima i Rosenbergu. Tužiteljstvo je slučaj izgradilo na osnovi mnoštva njemačkih dokumenata koje su Savez­nici zaplijenili potkraj rata. Hans Fritzsche, optužen za ratne zločine zbog svoje uloge šefa Odjela za vijesti Ministarstva propagande, rekao je zatvorskom psihijatru tijekom suđenja da je Rosenberg 1920-ih, prije nego što su nacisti došli na vlast, odigrao ključnu ulogu u oblikovanju Hitlerovih nazora.

“Po mojemu mišljenju, imao je ogroman utjecaj na Hitlera u vrijeme dok je Hitler još donekle razborito razmišljao”, rekao je Fritzsche koji je u Nürnbergu oslobođen, ali ga je poslije Njemački denacifikacijski sud osudio na devet godina zatvora.

“Rosenbergova je važnost bila u njegovim zamislima koje su, iako samo teorijske, u Hitlerovim rukama pretočene u zbilju... Tragično je što su Rosenbergove fantazmagorije zapravo ostvarene.”

Na određeni način, objašnjavao je Fritzsche, Rosenberg snosi “najveći dio krivnje svih na ovoj optuženičkoj klupi”.

Smrtna presuda

U Nürn­bergu je Robert H. Jackson, glavni američki tužitelj, proglasio Rosenberga “vrhovnim intelektualnim svećenikom ‘nadmoćne rase’”. Suci su nacista proglasili krivim za ratne zločine i 16. listopada 1946. Rosen­bergov je život svršio na vješalima.

U sljedećim desetljećima povjesničari koji su pokušavali shvatiti uzroke i tijek najveće kataklizme stoljeća mozgali su nad milijunima dokumenata koje su Saveznici spasili pri kraju rata.

Preživjela dokumentacija bila je opsežna – tajni vojni spisi, potanki inventari pljački, privatni dnevnici, diplomatski papiri, transkripti telefonskih razgovora, jezoviti birokratski memorandumi o masovnim umorstvima.

Nakon svršetka suđenja 1949. američki su tužitelji zatvorili svoje urede i zarobljeni njemački dokumenti otpravljeni su u staru tvornicu torpeda na obali rijeke Potomac u Alexandriji, u Virginiji. Ondje su papiri pripremani za pohranu u Državni arhiv. Načinjeni su mikrofilmovi i potom je najveći dio izvornog materijala poslan natrag u Njemačku.

Ali s Rosenbergovim se tajnim dnevnikom nešto zbilo. Naime, nikada nije prispio u Washington. Niti je ikada transkribiran, ni preveden. Niti su ga uspjeli proučiti stručnjaci za Treći Reich.

Četiri godine nakon što je izvađen iz trezora bavarske palače, dnevnik je nestao.