Nataša Govedić: ‘Svijet ljudi koje smatramo ‘mentalno bolesnima‘ maštovit je i dubok‘

Nataša Govedić cijeli život, redovito, piše kazališnu kritiku. "Kritika je način da uđem u predstave, sjednem sa svima za koautorski stol. Važno je da kritičar dobro poznaje umjetnost o kojoj piše i da pristaje na intenzitet dijaloga s ljudima", kaže. Zanimljivo je da je ove godine objavila i knjigu o kritici, "Pljesak kitova repa", u kojoj se bavi etikom recepcije i na društvenoj razini, znatno široj od svijeta kazališta.

Nataša na Akademiji dramske umjetnosti dugo predaje Glumačko autorstvo, Književnost, Analitiku i niz kolegija vezanih za adaptaciju. "Svoje studente puno slušam i uvažavam", kaže: "Kao krojač koji šiva kapute po mjeri. Fokus mi je često na kvaliteti i slojevitosti jezika, radu jezika, to je materijal koji šivam."

Nataša piše i prozu, nedavno je za svoj roman "Div" dobila Nagradu Fran Galović. "Kritici se dopala nježnost diva, pa i njegov zemljani miris, prisutnost. Meni je u romanu bilo bitno zabilježiti koliko je prebogat, maštovit i emocionalno dubok svijet ljudi koje smatramo ‘mentalno bolesnima‘."

Osim stručnih knjiga i proze piše i poeziju; ovog petka je u knjižari Sandorf predstavila zbirku "Rep svih stvari". Što joj je lakše izraziti stihovima nego prozom? "Poezija je jazz jezika. Ovo je zbirka o jazzu Japana, odnosno o emocionalnom prožimanju autorice sa socijalnom muzikom tih ludih vulkanskih otoka. To je tek početak mog pisanja o Japanu."

Nataša ne piše drame. Zašto? "Kao pisac, volim zone polaganog poniranja. Tome nasuprot, drame su eksplozivne naprave, uvijek brzo vode do unutarnje eksplozije ili implozije."

U posljednje vrijeme u nas pažnju privlače adaptacije romana. Ima li domaćih drama? Zašto su izvorni dramski tekstovi postali manje efektni i zanimljivi? "Jer smo prestali, kao društvo, vjerovati u katarzu. Drama potencira reakcije likova na krizu, dok ih roman sondira slojevitije. Domaća se drama igra puno, posebno na nezavisnoj sceni, ali nema markantne figure poput Krleže."