'NAJBOLJE DOBA NAŠEG ŽIVOTA' Dokumentarni roman ili zašto je Antonio Scurati veliki pisac

Što je spojilo dva ljubavna para, Nataliju i Leonea Ginzburg, s jedne, i Rosariju i Luigija Scuratija, s druge strane? Pisac Antonio Scurati (r. 1969), sin drugo dvoje.

Leone Ginzburg, kultna figura Einaudija i talijanske kulture, našao se u zagrljaju spomenute obitelji s milanske periferije, odavno integrirane u grad, zato što je pisac Scurati naišao na njegovo pismo iz 1934. godine, od. 8. siječnja, u kome “govori ‘ne’” fašizmu.

Ali, jednako tako vlastitoj sveučilišnoj karijeri. Naime Ginzburg je, kao 25-godišnji privatni docent za ruski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Milanu trebao “samo” potpisati “formalnu” zakletvu fašizmu i zadržati položaj; i ništa mu se ne bi dogodilo. No, nije to učinio. Bio je jedan od 13 sveučilišnih nastavnika koji su to odbili, prema “gotovo” 1300 drugih koji su isti “papir” potpisali.

Pred kraj “Najboljeg doba našeg života”, u poglavlju “Ja”, od 225. stranice nadalje, Scurati opisuje nastanak svoje knjige. Istovremeno, objavljuje manifest dokumentarnog romana koji bi se bazirao na nekoliko činjeničnih egzistencija, i stvarnih osoba, kako bi, naposljetku završio u fikciji. U snu o dobru.

Pisac je sebe opisao kao “rođenog na prosperitetnom i miroljubivom zapadu u drugoj generaciji nakon Drugog svjetskog rata”, kao dio najbogatijeg i “najbolje odjevenog komadića čovječanstva koje je ikada kročilo licem Zemlje”. U talijansku sreću 50-ih i 60-ih, koju ističe podrobnim nizanjem ekonomskih činjenica, ugrađeno je mučenička smrt Leonea Ginzburga, 1944.

Preminuo je 12. veljače, u ambulanti rimske kaznionice Regina Coeli. Poslije fizičke torture. Bio je deset godina izložen prismotri policije i progonu, pa ipak uređivao je knjige, pisao predgovore i pogovore ruskim klasicima, eseje. Jer, pisanje je bilo njegov život. Ginzburgovo posljednje pismo supruzi, spisateljici Nataliji, majci njegovo troje, tada malodobne djece, spada u kratku knjigu temeljnog ljudskog pisma XX. stoljeća (str. 186-88).

I postavlja pitanje: da li bi, uopće, bilo “najbolje odjevenog komadića čovječanstva” bez Benita Mussolinija i njegovih žrtava. To i takvo pitanje Antonio Scurati preskače. Ili ga postavlja na drugi način. Njegovi preci čine se, pokraj sve živosti i zanimljivosti, posve beznačajni kad stanu u bilo kakav red s Ginzburgom. S trinaestoricom...

Bez zavaravanja, takvi bi postali preci većine nas; malo je tko od njih odsjekao vlastitu glavu olovkom. Malo je tko vlastito “ne” zlu pretpostavio osobnoj, ljudskoj sreći. Zato je Scurati veliki pisac: prije čitatelja svoje knjige znao je da će vlastite roditelje, kao i bake i djedove, “popljuvati” stavljajući ih “samo” u vremenski okvir s Ginzburgom.

To je bilo dovoljno za samoponiženje; namjera da se “mi” raščlani na junaka i antijunake. Zato je mjeriti ravnotežu dokumentarne (pisma i povijesne činjenice) i izmaštane građe u ovakvoj knjizi odveć jednostavno. Ona je izrasla u spoju fakcije i fikcije, matematičkom, u kome “+” i “-” postaju jedan, neodvojiv znak.

Etički čovjek nadrastao je druge koji su proživijeli život mimo etike na-smrt. Pa makar je drugi bio pošten, pa makar upravljao čudesnim marionetama i prijateljevao s neumrlim Totòm (Antonio De Curtis, 1898 – 1967), kao piščev djed po majci.

Predivan je svijet bitke za svakodnevno preživljavanje, pun živopisnih likova među piščevim precima, ali jedino mu “neprovocirana” žrtva jedinstvenoga Ginzburga daje puni smisao. I nadmašuje visinu kuće, bankovnog računa, automobila i svega ovozemaljskog.