PIŠČEVA KRITIKA IZRAELA

Nacisti i neprijatelji Izraela kao nova zajednica fanova...

Ovo pitanje postavlja dnevnik Bild, napominjući da je tvrdoglavi pisac u jednom tv intervjuu već hladno izjavio da ‘može živjeti s aplauzom s pogrešne strane’

Zapravo je Günter Grass (84), njemački pisac, nobelovac i svojedobni pripadnik SS-a, samo htio u više svjetskih novina objaviti pjesmu o “nuklearnoj sili Izraelu”, koja “ugrožava ionako krhak svjetski mir”, a onda mu se zov savjesti obio o glavu.

Za kolegicu po Nobelu Hertu Müller u 69 redaka pjesme “Što se mora reći”, tiskane prošle srijede u listu Süddeutsche Zeitung, nema ni mrve književnosti, kamoli neutralnog prosuđivanja. Odvratno i književno nezanimljivo, prokomentirat će, pak, poznati književni kritičar Marcel Reich-Ranicki. Toliko o literarnim dosezima.

Još gore prolazi Grassova retorika, gdje po riječima političarke i publicistkinje Beate Klarsfeld, koja je, uzgred, još 1968. zbog nacističke prošlosti ispljuskala tadašnjeg premijera Kurta Georga Kiesingera, samo valja “Izrael” zamijeniti smeđom frazom “međunarodno financijsko židovstvo” i eto nam Hitlerova govora.

Publicist Henry M. Broder u Grassu, koji njemačkim medijima po pitanju Izraela spočitava “glajhšaltung”, posežući time u leksičku riznicu nacizma, vidi “larmojantnog autista, koji udara glavom u zid, a kasnije kuka da mu zid želi zlo”.

Što je bilo u luli

Financial Times primjećuje, pak, da je Grass sa svojom poznatom lulom jedan od rijetkih Nijemaca koji još smiju javno pušiti i savjetuje čitateljima da u svojim pušačkim pauzama i sami napišu pjesmu, nakon koje će se javnost zgranuto zapitati “što je to čovjek zapravo pušio”. No, prije nagađanja je li Grass bio na grasu ili je, ne dao bog, zaista pronašao formulu “politički korektnog antisemitizma”, možda bi se ipak trebalo postaviti pitanje što je zapravo napisao. A to se ugrubo svodi na bojazan da bi Izrael doskora mogao preventivno sprašiti Iran - koji židovsku državu, istinabog, službeno želi vidjeti izbrisanu s globalnog zemljovida - pa bi Nijemci, prema Grassovu viđenju stvari, svojim isporukama oružja mogli postati sudionici u jednom “predvidivom zločinu”, odnosno, na pitanje zašto se prešućuje ime “one zemlje u kojoj godinama potajice postoji nuklearni potencijal, nedostupan nadzoru”.

Ako je, dakle, posrijedi tek kritika javnog žargona, artikulirana “posljednjom tintom” ostarjela pisca, kojem je javnost i nakon tobože skandalozne autobiografije “Dok ljuštim luk” nastavila tepati kao “moralnoj vertikali”, pitanje je odakle toliki gnjev.

Stari problem

Dobio je Grass dosad i nešto podrške, primjerice od čelnih ljudi institucija kao što su PEN ili Akademija umjetnosti u Berlinu, koji hvale autorovu kritiku njemačkog izvoza oružja, odbacujući u njoj svaku pomisao na antisemitizam, ili, pak se, poput kritičara Dennisa Schecka, raduju što “čitav svijet opet govori o jednoj njemačkoj pjesmi”, no reakcije negativna predznaka, kojih je bitno više, daju naslutiti da posrijedi nije toliko svjetsko-pjesnički, koliko stari njemački problem, reflektiran, primjerice, u komentaru dnevnika Bild, prema kojem Grass “čineći Židove zločincima želi relativizirati krivnju Nijemaca za holokaust”.

Precizniji je svakako Frank Schirrmacher, suizdavač lista Frankfurter allgemeine Zeitung, prema kojem bi Grass “volio da se razvije debata o tome smije li se u Njemačkoj kritizirati Izrael, iako bi se ona trebala voditi ponaprije o pitanju je li opravdano da se čitav svijet prikazuje žrtvom Izraela, samo da bi se jedan starac pomirio s vlastitom biografijom”. U tome se nazire ključ općeg zgražanja, jer Grass odavna slovi kao svojeglav autor, koji u javnim istupima nerado priznaje vlastite greške, pa će mu tako svi koji su mu zamjerili svojedobno protivljenje njemačkom ujedinjenju ili, pak, kasno i mlako priznanje esesovskog grijeha, uzeti za zlo i aktualnu poemu, koja se spram političke realnosti uistinu odnosi s dosta pjesničke slobode.

U Izraelu reakcije nisu izostale, pa je tako premijer Benjamin Netanyahu hladno primijetio da “sramno izjednačavanje Izraela i Irana govori malo o Izraelu, ali mnogo o Grassu”, nakon čega je njemačkom piscu zabranjen i ulazak u zemlju, uz službenu napomenu izraelskog MUP-a da će u Iranu svakako pronaći “naklonjeniju publiku”.

Činjenica je, međutim, i da se spornoj poemi u Izraelu ne poklanja prevelika pozornost.

“Prihvaćamo Grassa kao pisca, ali se ne očitujemo o njegovoj pjesmi”, kratak je izraelski izdavač Grassovih knjiga Ziv Lewis, dok će povjesničar Tom Segev u izjavi za njemačku novinsku agenciju dpa objasniti da Grass u Izraelu naprosto nije značajna moralna institucija: “Da je pjesma zaista izašla u New York Timesu ili da ju je napisao Amos Oz, sigurno bi se podiglo mnogo više prašine.”

Pohvale iz Irana

Očekivano dobre reakcije Grassova je pjesma polučila u Iranu, čija državna agencija IRNA naveliko hvali autorovo “kršenje tabua u zemlji gdje se bez ograda podržava politika cionističkog režima”. Ipak, ono što bi deklariranog ljevičara Grassa, koji, kako izjavljuje, i ne pomišlja na reviziju svojih stavova, sad trebalo zaista iživcirati jest činjenica da se gotovo identičan hvalospjev našao i na web-stranici njemačke ultradesne stranke NPD, za čije je ideologe Grass “u visokoj starosti postao zaslužan za oslobađajuće kršenje tabua”, kojime je izravnat teren kritici “židovske agresorske države”.

“Nacisti i neprijatelji Izraela kao nova zajednica fanova: Želite li to zaista, gospodine Grass?”, komentira dnevnik Bild, napominjući da je tvrdoglavi pisac u jednom tv-intervjuu već hladno izjavio da “može živjeti s aplauzom s pogrešne strane”. Koliko će takva tvrdoglavost dugoročno biti uskladiva s brigom za svjetski mir, pitanje je koje će, čini se, uzrujavati njemačku javnost i kad Grassova pjesma u istom tom nemirnom svijetu bude odavno zaboravljena. Jer problem je ipak prvenstveno njemački. I, reklo bi se, starački.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:08