Na što je sve spreman dosadni profesor?

ZAGREB - Iako zapravo ne postoji (posrijedi je tek umjetnički pseudonim švicarskog filozofa Petera Bierija), Pascal Mercier svakako spada u red onih ne baš prekobrojnih pisaca koji čitatelju, bez obzira na očekivanja, predznanje i preferencije imaju što priopćiti.

Intelektualna detekcija

U slučaju proslavljenog romana “Noćni vlak za Lisabon” (2004.), koji nam nudi čak dvije knjige i nekoliko životnih priča, čija se isprva slučajna, a potom gotovo sudbinska isprepletenost s odmicanjem radnje pretače u opsesiju, to su i u tzv. praksi nadasve upotrebljiva razmišljanja o istinskom položaju čovjeka u vlastitom životu, prividnoj proizvoljnosti velikih odluka, dosljednosti, moralu i slobodi, prožeta duboko utemeljenim sumnjama i strahovima, kakvi već prate velike životne mijene, te, što je zacijelo najvažnije, utisnuta u dobru i napetu fabulu, kojoj ne manjka svakodnevne nelagode i duhovno-emotivnih krahova, ali ni političkog trilera i intelektualne detekcije, koji svakog pravog čitatelja drže budnim od prve do posljednje stranice.

Početak je, reklo bi se, neobičan u svojoj običnosti: Raimund Gregorius, pouzdan i genijalan, ali u svojoj ubitačnoj pouzdanosti i genijalno dosadan profesor klasičnih jezika na elitnoj bernskoj gimnaziji, kojem je tijekom karijere ipak pošlo za rukom da nakratko šarmira i oženi bar jednu svoju učenicu, jednog kišnog švicarskog jutra na svom prostorno i vremenski pouzdano uvijek istom putu od kuće do radnog mjesta susreće tajnovitu strankinju u nevolji, koja će mu jednom jedinom riječju iz temelja uzdrmati uhodan život.

Nabijena nekom čudnom, gotovo erotskom pustolovnošću, inače sasvim obična riječ portuguęs tjera ga u knjižaru po audiovizualni tečaj portugalskog jezika, a kad mu prodavač tamo tutne u ruke još i samizdat fascinantnog, premda i totalno nepoznatog portugalskog autora Amadeua de Prada, jedna nogavica već mu se dobrano smočila u heraklitovskoj rijeci promjene, koje će, naravno, postati svjestan tek mnogo kasnije.

Filološki mag

Filološki mag, čija nepogrešivost među đacima služi za dobivanje oklada, sam počinje dešifrirati filozofski intonirane nedoumice iz De Pradova “Zlatara riječi”, čija bi nam poetika trebala prizvati u sjećanje najljepše misli Fernanda Pessoe i svih njegovih inkarnacija, a onda se iznebuha događa ono što nitko ne bi smatrao mogućim: sljedećeg dana profesor Gregorius, podrugljivo zvan Mundus, sjeda u vlak i uz neka osobno-sudbinska presjedanja grabi prema Lisabonu, ostavljajući za sobom svoj stari, uhodani i do zla boga pouzdani život.

U potrazi za sad već dobrano pokojnim De Pradom, koji će se razotkriti kao briljantni liječnik s filozofsko-teološkim nagnućima i katastrofalnom obiteljskom situacijom, te zakleti borac protiv fašistoidnog Estada nova portugalskog diktatora Antónia de Oliveire Salazara, koji, slijedeći nepokolebljivo liječničku etiku, svejedno spašava život jednom njegovom jurišniku poznatom kao “lisabonski koljač”, Gregorius kao autsajder, ubačen iznenada u žarište velikog vremena, pronalazi nešto što bi se uvjetno moglo nazvati vlastitim poslanjem, u čemu mu zdušno pomaže mnoštvo što živih, što pokojnih protagonista, upletenih u mrežu čiji konci vode do nesretnog De Prade i njegove životne tragedije.

Salazarova diktatura

Gregoriusove zgodimične identifikacije s De Pradom razotkrivaju se onkraj duhovno-detektivskog trilera, u kojem srećom više nema policije, kao sudbinski katalizatori traganja za vlastitošću kao jedinim istinskim čovjekovim poslanjem, čineći mu kratkotrajan povratak “kući” neizdrživim, a rodni Bern stranim gradom, u kojem se, s izuzetkom nekolicine znanaca kojima uglavnom telefonira iz Lisabona, više nema za što uhvatiti.

Ali ni u gradu na Teju, koji mu se polako otvara kroz niz međusobno isprepletenih prijateljstava, to egzistencijalno uporište ne čini se baš uvijek toliko čvrstim, pa švicarskog profesora, koji, metaforički ili ne, usput liječi i očne boljke, znamo susretati i u limbu između realnošću skučenog i pustolovno-izmaštanog svijeta, gdje očaj, bio on njegov ili rekonstrukcija De Prade poznaje samo još žalosnu mantru “Finis terrae”, beznadan rt na zapadnoj obali Galicije, kamo će ga put u jednom trenutku također odvesti.

Naposljetku, zainteresirani čitatelj namalo će profitirati i od autorova enciklopedijskog poznavanja portugalske sadašnjosti i prošlosti, posebice, što svakako zaslužuje pohvalu, kad je riječ o mračnoj etapi Salazarove diktature, čije nemile sjene, ne zavaravajmo se, u svakom trenutku mogu okrznuti zamagljena okna naše pouzdano dosadne i sigurne zbilje.