Parafrazirajući Heraklitovu "karakter je sudbina", koju i autorica navodi par puta, moglo bi se reći: nije sve u karakteru, nešto je i u sudbini. Zacijelo autobiografski, ovaj se roman čita kao napetnica, premda riječ je o deset godina života zagrebačke obitelji, koje su se kretale od ushita zbog kupnje novog stana, preko osvještavanja problema rasta kamata, do osiromašivanja i apatije.
Naravno, riječ je o kreditu u švicarskim francima koji je neke stajao i života, mnoge dužničkog ropstva, razorene obitelji, boleština, beskućništva i svakojakih zala ljudskih koje ne treba nabrajati (ali ima ih u romanu). Pratila sam tu temu suosjećajno: nemoćan poslovičan mali čovjek protiv bezdušnog sistema. Bezdušnost je inherentna sistemu, a novovjeki bankarski monstrum...