MIHAELA GAŠPAR

'Mučno mi je od danas nametnutog koncepta život je lijep. Nije lijep'

Književnica Mihaela Gašpar u svom domu
 Tomislav Krišto / CROPIX

'Spori odron' novi je, četvrti po redu, roman Mihaele Gašpar; nedavno ga je objavio Disput. Roman je to od šest dijelova kojima je zajednički nazivnik kuća. Ta kuća dugo je vrijeme adresa nesretnih, mjesto neshvaćanja, sukobljavanja, urušavanja.

Pamte li zidovi? U toj kući nitko nije sretan, kao da se i nesreća nasljeđuje s kućom.

Prostor je nijemi svjedok svega što nam se dogodilo ili će se dogoditi. U prostoru se nevidljivo zapisujemo i ostavljamo tragove, otiske vlastitog života. Većina nas u sebi ima tu pomalo voajersku crtu i zanima nas kako se tko kreće kroz nama nepoznat prostor, kako vibriraju osobe s kojima nismo u velikoj bliskosti, kako izgledaju tuđi otisci tijela u madracima, izuvene cipele, otpale vlasi na češljevima. Taj prostor tuđe i vlastite intime jako je zanimljiv medij koji funkcionira odvojivo od nas, samostalno priča svoju priču o nama, našim navikama i međusobnim odnosima. To je jako zanimljivo i to me oduvijek privlačilo iz nekog razloga. Omeđeni zidovima svojih domova potpuno drugačije funkcioniramo, naša je slika puno iskrenija i točnija, s nje je uklonjen ukras i dodatni sjaj, u svom intimnom prostoru, omeđeni zidovima, prikazujemo se baš onakvima kakvim jesmo i samo najuži krug nas takve poznaje.

Ovo je jedna takva kuća, prepuna je otisaka tuđih života. Pritom me ne zanima je li negativna energija bivših stanara prenosiva u smislu nesreće, jesu li oni energetski utkani u prostor u koji ulaze moji likovi, to se možda može također iščitati, ali više se bavim njihovim osobnim nesrećama. Čak ne mislim da su one posebnije i veće od nekih drugih jer svi mi svoje nedaće krijemo unutar tih vlastitih zidova. A i vrijeme je takvo da nije popularno biti nesretan, bolestan, u pogrešnom braku ili da su nam djeca loši učenici. Svi se moramo prezentirati u najboljem svijetlu, a ova knjiga govori kakvi smo u mraku. U svojim vlastitim mrakovima.

Zašto je odron - spor? Može li se zaustaviti?

Svakodnevno se na neki način odronjavamo i trusimo. I na sebi zamjećujem kako su kapaciteti znatno smanjeni. Čovjek se troši nemilice i nemoguće se očuvati od toga. To je formula življenja po kojoj polako iščezavamo. Nije to toliko strašno, kako bi bilo strašno ono što je posve prirodno? Samo, čovjek je sagrađen od tih sustava obrane pa ima taj blagoslov da mu to nije uvijek osviješteno. U ovom naslovu nisam mislila samo na prostor već i na njegove stanare i na njihove odrone. Kad se nešto odroni, narušen je sklad nečega, a taj komadić više ne pripada cjelini, mijenja se kompletna vizura, ne možemo ga zalijepiti i smatrati ga opet jednim komadom. I u svom životu imam nekoliko takvih odrona, komade koji se sad kotrljaju zasebno. Teško je preživjeti odron vlastita djeteta, ali se preživi, iako je narušen životni sklad. Došla sam do spoznaje da se tim odronima trebam predati jer samo tako mogu u punini živjeti život. Slika nije najljepša, ali je autentična. Sve naše boli autentične su. Ne treba od njih bježati. Nije prirodno biti jak i hrabar, popularno je, ali nije prirodno. Ljudi bildaju te osobine i prikazuju se takvima, bilo kakvu nesreću duboko zakapaju. Ljudi taje čak i svoje teške bolesti od najbližih, kao da je sramotno biti bolestan i slab. Čini se da je bolje biti nečastan i lažljiv, ali bez životnih nedaća, uvijek nasmijan i prisan s vedrinom. Mučno mi je od takvog lažljivog svijeta i tog nametnutog koncepta ‘život je lijep’. Nije. Težak je i mučan. Lijep je ponekad, u pauzi od životnih nedaća.

Kako vas je obuzela književnost?

Bilo je to pitanje života i smrti. Doista. Odjednom mi je život bio toliko pretrpan mukama i životnim težinama da je ta bujica morala izaći iz mene. Bježala sam neprestano u knjige iako sam im oduvijek sklona. Još uvijek ne razumijem najbolje kako se dogodio taj prijenos, kako sam se iz nekoga tko voli čitati knjige prometnula u nekoga tko ih piše. Znam samo da mi je to nasušna potreba. To ima i svoju lošu stranu jer mi se ponekad čini da sam više na onoj strani gdje caruje pisanje, a sve manje na ovoj gdje su puste životne obveze. Moram se podsjećati da paralelno živim jako konkretan život. Ne znam kako će to završiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:52