ROMAN G. VOJNOVIĆA

Može li se voljeti otac koji je ratni zločinac?

 Keber/CROPIX

Na Facebook profilu jedne moje slovenske kolegice nedavno je osvanula ovakva objava: “Ako dobro razumijem: Janković je ukrao politiku, Vojnović književnost, Magnifico muziku, Đuro film, Avdić Youtube, Zahović nogomet ili kako? Ksenofobima mora posljednih godina biti posebno teško.”

Napisala je to u danima kad je mladi slovenski pisac, kolumnist i filmski redatelj Goran Vojnović (rođen 1980.), autor i u nas prevednog najvećeg slovenskog književnog hita svih vremena - romana “Čefuri raus!” , svojim novim romanom nadmašio samog sebe.

Rasprodana naklada

Njegova je prva naklada, naime, rasprodana za samo nekoliko dana, tijekom trajanja ljubljanskog sajma knjiga, a autor je doslovno preplavio tamošnji medijski prostor. Ksenofobi su vjerojatno doista zabrinuti, no kritičari, a bogme i sociolozi kulture, imaju pune ruke posla.

Vojnovićev novi roman nosi naslov “Jugoslavija, moja dežela” i već tom “provokacijom” udara gdje je najbolnije, u prostor kolektivnog sjećanja, kako onih kojima je još uvijek u srcu poznati, isprva turistički, a kasnije i politički slogan s kraja osamdesetih “Slovenija, moja dežela”, tako i onih kojima spominjanje nekadašnje zajedničke države pokreće mehanizam pozitivnih ili negativnih asocijacija.

No, Vojnović svojim romanom ne podgrijava tzv. jugonostalgiju niti na njoj skuplja dodatne bodove, već je doista podvrgava kritičkoj refleksiji u kojoj iz jedne posve nove i drukčije generacijske vizure pristupa tabu-temama postjugoslavenskog društva, prije svega nedavnom ratu na prostorima bivše Jugoslavije.

Putovanje prošlošću

Dok se u “Čefurima” bavio tematikom margine i manjine, životom doseljenika u Sloveniju u karizmatičnom ljubljanskom naselju Fužine, dakle “drugim” i “drukčijim” u kontekstu većinske nacionalne zajednice, u “Jugoslaviji” cijelu stvar postavlja “ozbiljnije” jer prostorno, vremenski i tematski zahvaća mnogo širu, pa i “opasniju” građu.

Glavni junak romana, tridesetogodišnji Vladan Borojević, jednim slučajnim upisivanjem imena svoga oca, za kojeg već godinama misli da je mrtav, u Googleov pretraživač otkriva da je čitav njegov život posljednjih 17 godina utemeljen na laži koju mu je podmetnula vlastita majka.

Njegov je otac, nekadašnji general JNA Nedeljko Borojević, naime, živ, u bijegu i optužen za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u jednom slavonskom selu. U tom trenutku započinje Vladanovo imaginarno putovanje vlastitom prošlošću i ono stvarno prostorima bivše Jugoslavije, kako bi u potrazi za istinom o vlastitom ocu dospio do istine o samome sebi i uspostavio kakve-takve koordinate odjednom posve srušenog identiteta.

Vladan kreće u istraživanje kojim s jedne strane pokušava odgonetnuti zašto se raspala njegova obitelj koja svoje posljednje idilične trenutke pamti iz doba njegova djetinjstva u Puli, a s druge zašto se preko noći srušio čitav svijet kakav je poznavao i u kojem je živio. Vještim i spretnim pripovijedanjem, Vojnović uspijeva izbalansirati dionice u kojima se evocira Vladanova prošlost, s onima u kojima u maniri “on the road” romana pokušava doprijeti do činjenica što se dogodilo poslije, u vrijeme i na mjestima o kojima do sada nije znao apsolutno ništa.

Dječja perspektiva

Dionice sjećanja na iznenadni odlazak iz Pule i preko noći prekinuto djetinjstvo, boravak s majkom u beogradskom hotelu Bristol i kod očeve rodbine (tipičnih srpskih nacionalista) u Novom Sadu te konačnu selidbu u zemlju njegove majke, Sloveniju, ispripovijedane su iz svojevrsne dječje perspektive i djelomice se mogu komparirati s našim “Hotelom Zagorje” Ivane Simić Bodrožić. Dolazak u Ljubljanu, pak, suočavanje s isprva neprijateljski i ksenofobično nastrojenim djedom i bakom, fužinsko odrastanje i potpuno otuđivanje od majke (koje, znakovito, isprva ide preko “tuđeg”, “nerazumljivog” jezika) negdje rubno evocira “čefursku” tematiku Vojnovićevog prošlog romana.

Emotivni kaos

No, središte romana u kojemu ima mnogo suspenza i kojeg čitatelj teško ispušta iz ruke do samog kraja, ipak je u nečemu drugome. Vojnović, naime, kroz Vladanovo putovanje u prošlost ocrtava jedno od temeljnih pitanja svih, pa i ovih naših ratova - pitanje zla i krivnje, pitanje može li se zločin ikako opravdati, kao i pitanje odnosa očeva i sinova, odnosno ono mogu li sinovi čiji su očevi krvavo obilježili prošlost plaćati grijehe svojih roditelja, mogu li i smiju biti, kako se to kaže, bez krivnje krivi?

U emotivnom kaosu koji obilježava Vladanov odnos prema ocu, čak i nakon kratkotrajnog susreta u jednoj bečkoj kavani, uz konstantan osjećaj bijesa i kajanja, postoji stalna potreba da selik generala Borojevića razdijeli na dvije odvojene komponente - oca i ratnog zločinca: “Htio sam voljeti svoga oca i mrziti ratnog zločinca generala Borojevića. Nadao sam se da se ta dva čovjeka nikad neće naći u istom tijelu i da nikad neću prepoznati jednoga u drugome. Moj otac je morao ostati moj otac i ne bi smio postati general Borojević, jer kad bi moj otac postao general Borojević, ja bih ostao bez svoga oca i mojih jedinih deset sretnih godina bi nestalo skupa s njime i sravnilo se sa zemljom skupa sa malim selom u Slavoniji.”

Za Vladana, za njegovu perspektivu razumijevanja vlastite traume, nije dovoljno to što se otac brani “svojom pričom”, krvavim obiteljskim naslijeđem iz nekog još davnijeg rata, niti pozivanjem na sudbinu koja posve obilježava čovjekov život.

Vladanova generacijski drukčija perspektiva želi demitologizirati Balkan kao poprište krvavih ratova i sudbinskog obiteljskog naslijeđa, želi demitologizirati Jugoslaviju i njezinu krvavu povijest i krećući se tragovima prošlosti prije svega učiniti nešto za vlastitu sadašnjost, ma koliko ona počivala na traumama, velikim emocijama i izgubljenosti u koordinatama vlastite životne priče.

‘Rat očeva’

U tome smislu “Jugoslavija, moja dežela” jest jedan od onih romana s ovih, regionalnih prostora u kojem se uspostavlja novi pogled na “rat očeva” i koji prije svega inzistira na demistifikaciji istine, ma kako ona neugodna bila. Zbog svojih tematskih preokupacija, upotrebe različitih jezičnih registara, kao i “crossovera” po prostoru nekadašnje zajedničke, države ovaj bi roman, u tržišnom i recepcijskom smislu, slična sudbina kao u Sloveniji mogla čekati i u širem, regionalnom kontekstu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:31