'Moja junakinja je tjeskobna pa zato ni Sarajevo nije veselo'

Novinarka i scenaristica Olja Runjić nedavno je objavila svoj prvi roman pod nazivom “Auf Wiedersehen, Mustafa”.

Kroz lik mlade žene čiji se život spletom okolnosti u potpunosti mijenja, Olja Runjić dotiče se niza tema poput nerazumijevanja, straha i (ne)osjetljivosti za patnju drugog, nemogućnosti da se iskomunicira ono najbitnije i najbolnije te propituje mogućnost ljubavi i povezanosti u sve otuđenijem svijetu.

Koliko ste dugo radili na knjizi?

- Oko dvije godine, s potrebnim vremenskim otklonima. Bilo je razdoblja od nekoliko mjeseci u kojima sam pisala svakodnevno, a bilo je i onih, neprocjenjivo važnih, u kojima ne bih takla rukopis. Nastala je onako kako, uglavnom, nastaju sve knjige na svijetu: tako da se sjedi pozamašan broj sati za tastaturom i piše... Potom briše.

Likovi bez perspektive

Na promociji knjige u Zagrebu govorilo se kako je riječ o tmurnoj i crnoj rekapitulaciji jednog života, a kako Sarajevo, u kojem se odvija dio radnje, gubi onaj stereotipni status toponima za humor i razbibrigu. Čini se, ipak, da Sarajevo svojom atmosferom savršeno odgovara psihičkom stanju u kojem je junakinja knjige?

- Radnja romana mogla je biti smještena u bilo koji grad na svijetu, likovi bi jednako bili lišeni perspektive i svijetle budućnosti, s autoironičnim pristupom prema vlastitoj izmještenosti i promašenosti. Moj doživljaj Sarajeva uvelike je bio uvjetovan doživljajima mojih prijatelja koji u njemu žive, a to nema veze s doživljajem većine niti većinskim razmišljanjem. Junakinja romana Sarajevo promatra kroz prizmu svoje tjeskobe i bilo je apsurdno opisivati ga kroz optimističnu sliku punu razbibrige i lakoće življenja. Ali ni Zagreb u mojoj knjizi nije svjetlije mjesto za život.

Govorili ste već da ste opsjednuti jezikom i da svoj identitet pronalazite u eksperimentima s jezikom. Otkud ta opsesija i jeste li imali jasnu viziju da je pisanje ono čime se želite baviti?

- Odavno nisam u formativnim godinama da bih identitet tražila i nalazila u bilo kakvim eksperimentima, pa tako ni u onima s jezikom, ali točno je da je jezik vrlo visoko pozicioniran na ljestvici mojih identita. Identitet ne možete odrediti ni ograničiti jednom ili jednostranom identifikacijom, svatko tko to pokušava (i danas imamo bezbroj takvih primjera na nacionalnoj, vjerskoj ili recimo spolnoj osnovi) vrši agresiju nad pojedincem. Svoj identitet doživljavam na više razina. S obzirom na razne gradove i zemlje u kojima sam živjela, prije svega je transgeografski. Pa tako i transkulturološki. Moj dida naučio me čitati i pisati latinicu i ćirilicu kad sam imala četiri i pol godine, jer je bilo izvjesno da ću biti ljevak, a na to se sredinom 70-ih u maloj sredini gledalo kao na invaliditet. On je sebi, mimo znanja mojih zaposlenih roditelja, dao zadatak da me nauči pisati desnom rukom. Potom bih ja, čim on ne bi gledao, prepisivala lijevom. Otad datira potreba da sve što proživljavam artikuliram u jeziku.

Mnogi vas pitaju je li knjiga autobiografska?

- Ne mogu sugerirati ni kontrolirati kako će netko iščitati neko književno djelo. Biografija kao takva uopće nije bitna. S druge strane, iz koga ili čega pisac piše ako ne iz sebe? Kad sam se posvetila rukopisu kao čitatelj nisam imala nikakav osjećaj da čitam biografski roman. Zato što sam se, koristeći se stvarnim za potrebe fiktivnog, cijelo vrijeme autocenzurirala. Ako netko ima potrebu da ovoj priči pristupa voajerski, tračerski i prepoznaje mene, moje iskustvo ili ljude koje poznajem, to nije moj problem.

Bolno razdoblje

Ipak, knjiga tematizira jedan vrlo težak i bolan dio vašeg života. Jeste li se osjećali “ogoljeno” pišući o vlastitom iskustvu koje sumnjam da ste dijelili osim s najbližima?

- Pišem o onome što me se tiče, što me uznemirava i intrigira. Makar je to floskula koju ćete naći u svakom drugom intervjuu s piscem, doista je tako. Nisam počela pisati s namjerom da to bude vrsta autoterapije. Ovo nije roman s ključem, niti daje odgovore, ali je pokušaj razumijevanja kako se osjećamo u trenutku kad nam je ugroženo ono najvitalnije u nama, tj. život sam. I ne osjećam se ogoljeno.

Da li biste od ove knjige napravili scenarij za film ili biste to prepustili nekom drugom? Koga biste u tom slučaju voljeli vidjeti u ulozi režisera?

- Da sam o ovoj priči promišljala u formi filmskog scenarija, ne bih pisala roman, tako da sigurno ne planiram ništa slično. Ovako na prvu, svakako Filip Šovagović. U ulozi redatelja, scenarista i glavnog glumca. Bliska mi je ta njegova “pomaknutost” iz koje piše svoje priče. U zadnje vrijeme čitam njegove Facebook statuse koji me razgaljuju. Filip bi definitivno bio moj izbor.