‘Moja domovina je kao mali američki grad, treba nam samo dobar gradonačelnik‘

Makedonska autorica Rumena Bužarovska dobro je poznata ovdašnjoj publici. Lako se nametnula kvalitetom, jer rijetko da tko u regiji tako dobro vlada formom kratke priče, u nju uvjerljivo upisuje nekarakterne osobnosti njezinih likova. Nelake, tim više ljudske, čine da ih pamtite, posve ih se lako sjetite i godinama kasnije kad uzmete čitati neku novu zbirku Bužarovske.

Ovih je dana u nas prevedena njezina nova zbirka (VBZ, prijevod Ivica Baković).

- Nikamo ne idem" - stoji u naslovu knjige za koji autorica nije niti slutila da će postati gotovo pa krilatica vremena u kojem se te priče pojavljuju kao recentno štivo. I sama, iako je prije često putovala, već pola godine gotovo nikamo ne ide. Na mrda iz Mavrova, planinskog mjesta na sjeverozapadu Makedonije, u kojem nema više od dvjestotinjak stanovnika. Mavrovo je nacionalni park, jedan od ponajljepših dijelova Makedonije. Tamo je, u obiteljsku kuću, otišla kad je počela korona.

Sigurnost i mir našla je među zidovima što ih je sagradio otac njezine majke, Grk, koji je, pripovijeda, prošao tri rata, bio izbjeglica, uvjereni komunist i na kojega je, čita joj se to u glasu, jako ponosna.

U zadnji je čas odustala i od dolaska na VBZ-ov festival književnosti, Vrisak u Rijeci, tamo je trebala gostovati ovih dana.

Otkazivanje joj nije sasvim lako palo.

- Imala sam veliku želju doći, ali to je gotovo pa fizički nemoguće. Mislila sam doći autom, to znači 12 sati vožnje u jednom smjeru. Morala bih napraviti test na koronu da uđem u Srbiju, da uđem u Hrvatsku, opet se testirati pri povratku. Druga je opcija da idem kroz Crnu Goru i BiH, ali komplicirano je, nitko ne zna od danas do sutra kakva će biti situacija i koje su točno mjere i gdje na snazi. Nakon povratka kući morala bih, možda, u samoizolaciju. Avionom je također komplicirano, Croatia Airlines trenutno ne leti za Skoplje, a da presjedam negdje nije pametno, nije dobro zadržavati se po aerodromima i u zatvorenim prostorima - kaže gotovo u dahu.

U Mavrovu je, s olakšanjem će, puno ugodnije nego u Skoplju gdje inače živi.

- Kod nas je bio vrlo striktan policijski sat pa sam otišla ovdje i tu radim. U početku nisam bila dobro, nisam mogla ni spavati, dok se nisam navikla na tu novu situaciju. Postala sam pomalo i asocijalna, nije mi baš lako družiti se, što je za mene dosta neobično.

Pandemija joj nije donijela manje posla. Dapače. Na Filološkom fakultetu u Skoplju predaje na katedri za engleski jezik i književnost. "Otkad je korona krenula, sve je online. To je zahtjevno. Imala sam sreće što sam puno radila na raznim projektima prošlih mjeseci. Ljetos sam iz Makedonije, u organizaciji američkog Sveučilišta Iowa, držala online program kreativnog pisanja za tinejdžere, imala sam polaznike iz Bangladeša, Libanona, Gruzije … Trenutno prevodim Flannery O'Connor 'Teško je naći dobrog čovjeka'. Maja Tančik je to sjajno prevela na hrvatski."

Već neko vrijeme radi i na prijevodu svojih priča na engleski. "To radim uz pomoć prijatelja Steavea Bradburyja, on inače prevodi s kineskog na engleski. Prevodim priče, on ih potom uređuje, što mi puno znači jer te priče nisu prošle uredničku ruku niti na makedonskom. Kod vas u Hrvatskoj postoje urednici, kod nas ne. U Makedoniji pišeš sam, nitko to ne uređuje, kad si gotov, ako se uredniku dopadne, rukopis ide u tisak. Ovdašnji urednici samo čitaju, ali na tekstovima ne rade. Tek sad, otkad prevodim svoje priče na engleski i otkad radim sa Steaveom, vidim što je to uređivanje."

Priče iz zbirke "Nikamo ne idem" govore o - odlascima, imaju zajednički nazivnik emigracije, često i povrataka koji obično nisu posve dobrovoljan izbor pa ne donose ni olakšanje niti radost. Preispituje zašto Makedonci odlaze iz zemlje, ali i zašto ostaju.
Puno je tu nelakih emocija, predrasuda prema drugima, ali i naivna uvjerenja da je trava drugdje zelenija, život lakši, a tuđi svijet, ipak, bolji. Njezini likovi se, po raznom poslu, vraćaju kući, iz Australije, iz Amerike…, pred svojima u Makedoniji u nelagodi skrivaju da u tuđini nisu bili sretni, da nisu uspjeli. Taj poraz doživljavaju kao poniženje, jer su moguće i sami rasli na generacijama ponavljanom narativu da je Makedonija loše mjesto i da je sretan svaki onaj koji ode.

"Pisala sam i pisala, pa tek kasnije razabrala da je migracija tema koja je u svim pričama, migracija i frustracija zbog migriranja ili nemigriranja. Moj brat živi u Engleskoj, tetka je u Arizoni, u svakoj obitelji je netko emigrirao, to su priče iz naše svakodnevice. Ja sam svojevremeno svjesno, namjerno odlučila ostati."

Zašto je ona koja je već kao dijete povremeno s roditeljima živjela u Americi, vraćala se u Makedoniju, pa u Ameriku više puta, u odrasloj dobi, kad je sama za sebe donosila odluke odlučila - ne emigrirati, ostati u Makedoniji, dok su se oko nje razni, kojima je bilo teže naći put u inozemstvo, svojski trudili otići?

- Jako volim Makedoniju, ima u ovoj zemlji puno ljepote, klima je ugodna, priroda divna, Makedonija ima potencijala i kapaciteta. Mala je, znači da se može lako organizirati, da je lakše u to društvo uvesti promjene, mijenjati ono što ne valja. Baš sam pričala s prijateljicom iz Nigerije, kad usporediš koliko je tamo ljudi, koliko etničkih skupina, pa kako to dovesti u red? A Makedonija je velika kao mali grad u Americi, nama samo treba dobar gradonačelnik. Jasno, ne mislim da jedan čovjek može riješiti probleme cijele zemlje, nikako ne vjerujem u autoritarne sisteme. Ali, bitna je i olakotna činjenica da mi nemamo toliko velikih razlika, imamo dvije religije, nekoliko etniciteta, ali to bi trebalo biti bogatstvo države, a ne problem. Bila mi je strašna pomisao da odem iz zemlje, uhvatio me inat, neću, zašto da me netko izbaci iz moje zemlje, neka političari idu ako treba. U Makedoniji su moji prijatelji, obitelj, makedonski je moj jezik, jedini u kojem se tako komotno osjećam. Zato sam riješila ostati. Nekomforno mi je tu, ali vjerujem da, ako svi preuzmemo malo više odgovornosti, da bismo od ove zemlje mogli puno toga napraviti."

Često, kaže, sluša emigrante koji naglašeno negativno pričaju o Makedoniji.

- Time vrijeđaju one koji su ostali. Kao da te priče, čak i kad su daleko, imaju potrebu ponavljati, ne bi li opravdali vlastitu odluku o odlasku. Govore da je vani super, a Makedonija je grozna, pa je valjda onda i meni ovdje grozno. No, nisam sigurna da je njima tamo baš tako dobro. Ovdje je gotovo pa trend govoriti da ništa ne valja, čak i ljudi koji tu dobro žive govore da u Makedoniji ništa ne valja, makar imaju sav komfor, sigurnost, roditelje, prijatelje, prirodu, zemlju bez rata, nemaju velikih problema, ali pričaju da ih ova sredina ne zaslužuje. Neki dan na ulici slušam, dvije 13-godišnjakinje, jedna drugoj kaže: 'Jedva čekam pobjeći iz ove rupe.' A, vani prekrasan dan, sunce sija, one šeću po lijepo uređenom naselju. Jasno da je Makedonija daleko od savršenog, ali da djeca govore da je rupa … to je baš previše.

Što to ima u Makedoniji da je ne bi mijenjala za razne Amerike?

- Imam slobodu, čak i u ovom kaosu. Skopsko sveučilište nije jako staro, nema stoljetna pravila koja se teško mijenjaju, ovdje uvijek možeš raditi neke pomake. Imam Mavrovo, to je sreća. Zdrava sam. Prijatelji su mi tu. Obitelj. Ne želim biti sama u inozemstvu. Možda bi se mogla zamisliti u Zagrebu, jer tamo imam puno prijatelja, a i kultura mi je bliska, ali to je jedino mjesto gdje bih se mogla zamisliti.

Profesorica je američke književnosti, engleski koristi od djetinjstva. Osjeća li ga dovoljno "svojim" da na njemu piše? "Nedavno sam napisala neki esej na engleskom, ali ipak mi je lakše na makedonskom. Zbog idioma, ali i zbog kulture koja je unutar jezika, onih bitnih sitnica koje u svojem jeziku poznaješ i osjećaš, a u tuđem ne. Možda bih i mogla pisati na engleskom, ipak ne osjećam da je to moj identitet."

U jednoj od priča iz nove zbirke, naslovljenoj "Čeroki crvena", dijelom pripovijeda i svoje američko iskustvo iz djetinjstva, kulturološki šok dolaska u bitno drugačiji svijet. "Moja nostalgija tamo u to je doba bila velika. Amerikanci su prilično otvoreni prema strancima, ali osjećaj izolacije, samoće koji sam tamo osjetila bio je upečatljiv. One ljudske povezanosti koju mi imamo na Balkanu tamo nije bilo."

U naslovnoj priči zbirke "Ovdje sam, nikamo ne idem" povratniku iz Australije gorko je drugima priznati da tamo, u tuđini, puno toga nije valjalo.

- Emigranti koji se vrate obično su posramljeni, srame se toga što ih sredina ovdje doživljava neuspješnima. Misle da automatski, kad ideš u inozemstvo, znači da si upješan, dovoljno sposoban da nađeš načina otići. To umanjuje vrijednost makedonske kulture i ove zemlje. Ti ljudi često pričaju da su oni previše dobri za ovu sredinu u kojoj su rođeni, a onda odu negdje gdje se ne snalaze tako lako, jer … život svakog emigranta je težak.

Gotovo pa lajtmotiv priča Bužarovske, ne samo u ovoj zbirci već i u ranijima, jest ljudska zavist, ljubomora na ono što netko ima, a od čega je drugi depriviran. Njezini likovi nerijetko su u godinama kad se već pomalo svode bar neki životni računi, zavide drugima na novcu koji oni nemaju, na novim kupaonicama, na društvenom statusu… Ima tu ljudi koji se raduju tuđim neuspjesima, žena koje nisu majke, a željele su biti, pa teško gledaju tuđu djecu, toliko da ih uznemiri i miris prijateljičina dojenčeta, ima parova iz podstanarskih stanova koji s figom u džepu odlaze u goste onima koji imaju vlastiti krov nad glavom, sredovječnih žena kojima se raspada brak pa izgubljene zavide kolegicama na njihovim makar i lošim muževima i disfunkcionalnim odnosima, majki koje taje da sin jedinac nije uspio na fakultetu, puno je onih čije želje i ambicije život nije zadovoljio pa mrko gledaju na bližnje koji imaju ono što sami priželjkuju. Zašto je zavist tako silno intrigira?

- Uvijek govorim o mračnoj strani ljudske prirode, stvarima o kojima ljudi ne žele govoriti. O tome da su zavidni, da se raduju kad netko ne uspije… Ljubomora je česta, mislim da je to ljudska priroda, univerzalna je, ima je posvuda i u svakome. Ljudima koji se neprestano uspoređuju tuđi uspjeh znači vlastiti neuspjeh.

U zadnjoj priči "Osmi mart" elementi su groteske, karikira "feministički" performans "moćnih" žena makedonskog društva u organizaciji američkog veleposlanstva, daje naslutiti da se feminizam danas "nosi" kao "in" tema, da je često dio poze, imidža koji pristaje uz jogging, istesanu liniju, vegetarijanstvo, neki poželjni narativ, ali nerijetko ispražnjen od ikakva feminističkog sadržaja.

- Feminizam je postao pomalo i 'trendi', nije više marginaliziran, zloupotrebljavaju ga ne bi li dobili financijsku potporu za razne projekte, recimo snimali filmove, pisali… Koriste tu temu a da ne razumiju o čemu se radi. Imamo situaciju da je feminizam u nekim krugovima mainstream, ali se uopće ne priča o istinskom feminizmu. Feminizam se zloupotrebljava za neke populističke ciljeve, no ne mislim da je to strašno, sve dok se priča o ženskim pravima i dok feminizam nije tabu tema, kao što je to ranije bio.

Otkako je korone i s njom povezanih restrikcija kretanja, Bužarovska je napisala i scenarij, nastao na predlošku njezine pripovijetke "Osmi mart". Film koji će režirati Branko Schmidt bi se trebao snimati u Hrvatskoj, za scenarij je dobila i potporu HAVC-a. Schmidt je svojevremeno namjeravao snimiti i film po trima pričama iz njezine zbirke "Osmica", on taj projekt naposljetku nije realiziran.

Ove bi se jeseni, bude li to moguće s obzirom na epidemiju, trebao početi snimati kratkometražni film po njezinoj priči "Tinin problem", također iz iste zbirke, "Osmice", no u Skoplju. Redatelj je mladi makedonski filmaš Radovan Petrović.

Početkom listopada u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani je premijera drame nastale po njezinim pričama "Moj muž" i "Osmi mart", redateljica je Ivana Đilas. Kaže - nema pojma hoće li stići do Ljubljane. Voljela bi, naravno.

- Užasno mi nedostaju putovanja. Dok smo imali policijski sat po tri dana doslovce nismo mogli iz stana. Osjećala sam se klaustrofobično. Drugi nivo klaustrofobije jest da ne možeš izaći iz države koja je tako mala da je za dva sata možeš proći sa sjevera na jug i za dva sljedeća sata stigneš s njezina krajnjeg istoka na zapad.

Razmišlja li napisati roman?

- Razmišljam, pogotovo nakon što sam pročitala dnevnik moje bake, u kojem ima dužu priču koju mogu adaptirati. I pogotovo nakon što sam napisala scenarij i tijekom pandemije knjigu dječjih pjesama. Izazov mi je ući u novi žanr, no ne nužno. Ne dopada mi se to inzistiranje da moram napisati roman da bi me smatrali istinskom spisateljicom. U romanu u klasičnom smislu vidim taj neki maskulinistički princip - epika, moć, povijesnost, isključivost jedne priče, a izvan toga neko (tradicionalno majka, žena) mora brinuti o tvojim potrebama dok ti pišeš takvu sagu. Kratka priča mi je više naklonjena ženskom principu: koloritnost, raznolikost, fragmentarnost, otvorenost prema više interpretacija. U jednoj zbirci, recimo, ima uvijek više različitih narativa, što znači više i više glasova. U osnovi sam kratkopričašica i cijenim priču isto kao i roman, dramu ili poeziju.

Govoreći o bitnim joj kratkopričašima kaže:

- Volim američku školu kratke priče i nisam otkrila ništa bolje od toga. Još uvijek se oduševljavam autorima koji su mi već dugo omiljeni, još ih čitam i prepročitavam. Recimo, spomenula sam da prevodim Flannery O'Connor. Prijevod znači dubinsko čitanje priče, pa mi je sve jasnije i jasnije koliko je ona genijalna kad čitam te njene britke opise likova i koloritne dijaloge. Uživam u kritici i u grotesci, uživam u kombinaciji humora i tragedije, volim i brutalnost u narativu. S druge strane obožavam suptilnost priča Alice Munro, koja mi je još uvek na vrhu, tamo negde s Čehovom, Carverom. Ona je silno perceptivna, no i blaga, nježna i empatična, nenametljiva. Toga ima i kod Svetlane Aleksijevič, koja ne piše kratke priče, no svejedno oduševljava me kod nje ta odsutnost sujete i to razumijevanje ljudske prirode. Isto vidim i kod Rebecce Solnit, koju puno čitam tijekom zadnjih godina, iako je esejistkinja i ne piše kratku prozu.

Vraćamo se na pandemiju. Svima nam "uređuje" živote. Makedonija na samo dva milijuna stanovnika ima oko 120 oboljelih dnevno. "Mislim da smo na crnoj listi puno zemalja." Otkad je korone izvan zemlje je bila svega jedanput - prije nekoliko tjedana otputovala je na beogradski književni festival Krokodil.

- U Makedoniji, baš zato što je veliki postotak zaraženih, ljudi su oprezni. Nećete u dućanu vidjeti nikoga bez maske, barem u Skoplju. Malo sam bila iznenađena ponašanjem ljudi u Beogradu, kažu mi da je slično i u Hrvatskoj. Opušteni su, recepcionar u hotelu ne nosi masku, konobari su bez maske, stolovi u kafićima nagurani jedni do drugih. U Makedoniji nam je zabranjeno da sjedimo za stolovima koji nisu na barem dva metra udaljenosti, za istim stolom može nas biti samo četvero. Nije mi bilo svejedno, osjećala sam se čudno u Beogradu. Više ništa nije isto. Što kaže prijatelj - susret ti više nije gušt, jer ne možeš zagrliti prijatelja… U Beogradu sam se našla s prijateljicom, nisam je vidjela godinu dana, a nisam je smjela niti zagrliti.