Rođen u Kanadi, djetinjstvo i bitne formativne godine proveo u Britaniji, očevim genetskim i kulturološkim naslijeđem Mađar, stanovao je na raznim adresama od Bejruta preko Bruxellesa i Budimpešte do Beča, David Szalay engleski je pisac, zadnjih petnaestak godina živi uglavnom po srednjoj Europi.
2016. bio je finalist Bookera s knjigom "Sve što muško jest", u kojoj pripovijeda o nizu muškaraca redom različitih etničkih, nacionalnih, pa i klasnih identiteta, većinom Europljanima koji tom Europom putuju od nemila do nedraga, bilo da ih na putovanje gone puki turistički, mučniji egzistencijalni, kompleksni ljubavni ili kakvi drugi porivi koje život nanese.
Knjigu je na hrvatskom
u prijevodu Dinka Telećana objavio Sandorf.
Sa Szalayem sam razgovarala u Malom Lošinju, ovdje dva tjedna boravi na književnoj rezidenciji u Hotelu Bellevue, među ostalim družio se i s malološinjskim srednjoškolcima, a Bellevue je organizirao i predstavljanje Szalayeve knjige u Malom Lošinju. Britanski je autor prvi gost književne rezidencije kojom Lošinj Hotels & Villas svake godine žele u Mali Lošinj dovesti po jednog svjetski poznatog pisca.
U Szalayevoj knjizi iz priče u priču ili iz poglavlja u poglavlje (ovisi doživljavate li je kao zbirku kratkih priča ili roman, jer može funkcionirati i kao jedna i kao druga prozna vrsta) u pokušaju pisca da pokaže barem dio onoga što današnje muško jest, redaju se muški likovi različite životne dobi.
Knjigu o muškarcima počinje biblijskim citatom: "Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme."
"Svaki od likova stariji je od onog iz prethodne priče, tako su svi moji likovi na različitim mjestima u životu, što je, donekle, povezano i s njihovom dobi. Mislim da niti jedna od svih tih životnih faza nije jača i dojmljivija od drugih faza, svaka u sebi nosi izazove.", komentira u razgovoru.
Živjeti u sadašnjosti
Piše o običnim muškarcima, malim ljudima često ambicija koje ih premašuju.
Kreće s tinejdžerima, a završava sa starim čovjekom, na neki način opisujući i sazrijevanje, starenje, život kao takav, smrtnost. Njegova je knjiga i dramatizacija života kao procesa. Jer, svaki lik ovdje ima svoje doba, svoj trenutak.
Sam Szalay nedavno je napunio okruglu pedesetu.
Zaključuje da nije siguran što je najbitnije što je zasad od života i o životu naučio.
"Što god da vam sad kažem, ako nešto i izdvojim, možda ću već sutra zažaliti. Ali u jedno sam siguran: bitno je živjeti u sadašnjosti. Sadašnjost je kratka, a što ste stariji, vrijeme više cijenite. Vrijeme gotovo da postane i najveći kapital. I bitan je osjećaj da ste vrijeme iskoristili na dobar način."
U zemljama zapadnog kulturološkog kruga, a možda i dalje, muškost se danas preispituje na višestruke, nove načine, narativ se bitno mijenja.
"Dok sam pisao knjigu, nisam nikada čuo o krizi muškosti. No čim je knjiga objavljena, 2016., odmah su je počeli komentirati govoreći stvari poput ‘ovo je očito knjiga o krizi maskuliniteta.‘ Nikad prije nisam čuo sintagmu ‘kriza maskuliniteta‘. Ali da, to jest knjiga o tome, fenomen me je očito zahvatio, osjetio sam ga.
Događaju se promjene i preispitivanja što znači danas biti i muškarac i žena. To su stvari koje su međusobno povezane, tako ih treba i promatrati.
No nisam htio da knjigu počnu gledati kao nekakvu analizu krize maskuliniteta, baš kao što nisam htio ni da ona nudi nekakav zaključak o suvremenoj Europi, ili o EU. Osjećam da knjiga ima nešto reći na tu temu krize maskuliniteta, ali to nije nešto što vam mogu parafrazirati, izvući u točke i naglaske, ni sam nisam došao do nekih jasnih zaključaka."
Mačizam desnice
Mnoga istraživanja pokazuju da se mlade žene po stavovima sve više razlikuju od svojih muških vršnjaka, među ostalim i po političkim pogledima. Mladi muškarci, kažu ispitivanja, puno više naginju desnom političkom spektru nego mlade žene. Pitam Szayala što to njemu govori.
"Mislim da je to dijelom i zato što mnogi desni političari namjerno traže potporu mladih muškaraca, muškaraca generalno, pritom ta retorika posebno dobro prolazi kod mlađih muškaraca. Kao da šalju poruku da je biti desničar samo po sebi neka vrsta izraza muškosti, mačizma.
Primjerice, potpora Trumpu među mladim muškarcima u Americi je jako povezana s time. Ona dijelom i dolazi iz potrebe za tom nekom vrstom muškosti na koju se oni žele ugledati, koju žele oponašati.
A to je točno ono što odbija mnoge žene. To je vjerojatno povezano s generalnim konzervativizmom, koji puno lakše tolerira stare forme maskuliniteta nego što to čine ljudi na lijevom političkom spektru. Desnica nudi neku vrstu muškog identiteta koji je dijelu muškaraca lako shvatiti i prihvatiti, to je kao da im nudi neku vrstu sigurnosti.
Ljevica će, naravno, sa starim konceptom maskuliniteta biti puno manje pomirena."
Slavonija je realističnija Hrvatska
U jednoj od priča u knjizi "Sve što muškoj jest" pripovijeda o sredovječnom Škotu Murrayju koji od najamnine kuće koju iznajmljuje u Engleskoj živi u neimenovanoj hrvatskoj provinciji u unutrašnjosti.
Otuđen od svoje obitelji kući, tamo na europskom sjeveru, u Hrvatskoj dane krati s Nizozemcem koji živi od nizozemske socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, od koje u Hrvatskoj (davno je napisana ova knjiga) može živjeti bolje nego u Amsterdamu. Murray je nekad glasao za torijevce, danas su mu previješ lijevo, ne vjeruje u klimatske promjene, dapače osjeća simpatiju za naftne kompanije, a klimatske promjene su, smatra, ljevičarska zavjera protiv naftne industrije, tržnoga gospodarstva, individualne slobode.
U više od godinu dana života u Hrvatskoj na ovdašnjem je jeziku taj lik jedino naučio reći: "Živjeli!", nazdraviti dok pije n-to pivo u lokalnoj birtiji.
Murray je zapravo lik iz davno objavljene, kod nas neprevedene Szalayeve knjige "London and the South East", jedan je od glavnih likova tog romana o telefonskom prodavaču u Londonu.
Kako je sad dospio i u "Sve što muško jest" i tu, baš u Hrvatsku?
"Moj otac je iz Pečuha, tamo sam zadnjih petnaest godina provodio puno vremena. Negdje oko 2013., taman u doba kad je ova knjiga nastajala u mojoj glavi, kad su se rađale ideje za nju, sjedio sam s ocem u lokalnom kafiću i gledao nogometnu utakmicu. Ušli su neki ljudi, jedan od njih bio je sredovječni Škot kojeg nikad nisam vidio. Bilo mi je prilično neobično vidjeti takvog lika u mađarskoj provinciji. Pričao je glasno, promatrao sam ga neko vrijeme pa rekao ocu: ‘Ovo je kao da je Murray iz ‘London and the South East‘ došao u naš kafić‘, jer osjećao sam se kao da je stvarno došao moj lik. Taj tip je bio točno kao lik kojeg sam zamišljao u toj knjizi. Bilo je to kao da sam s vremenskim odmakom sreo čovjeka kojeg sam izmislio, sad ga gledam usred tog pečuškog kafića i vidim da je sasvim stvaran. Tada sam pomislio da bih mogao napisati neku tragikomičnu priču o Murrayju koji završi u nekom srednjoeuropskom gradu. Ali, već sam u knjizi imao dio s mađarskim likovima i nisam htio još Mađara, napisati još jednu ‘mađarsku‘ epizodu, da to naginje mađarocentričnosti.
Palo mi je na pamet da mog Murraya mogu smjestiti i u Hrvatsku, jer mislim da i nema puno razlike u načinu života i mentalitetu između Mađarske i Hrvatske, u ravničarskim dijelovima, pogotovo u dijelovima nedaleko od granice."
Gdje ga je to zamislio, negdje na potezu od Iloka do zapadnog kraja Slavonije?
"To i nije točno određen grad, zapravo je puno nekih detalja koje sam uzeo iz Pečuha.
Makar mi je, primjerice, čitatelj koji je odrastao u Slavonskom Brodu rekao da je bio uvjeren da se radnja događa u Slavonskom Brodu. Znači da sam uspio mog Murraya uvjerljivo staviti u Hrvatsku.
A i u priči je dobro sjelo i to da Murray na početku traži smjestiti se negdje po hrvatskoj obali, ali to mu je preskupo i na kraju završi u gradiću u hrvatskoj unutrašnjosti. Zapravo, zamišljao sam to kao neki grad poput Bjelovara, nisam opisivao grad poput Osijeka jer je previše velik i previše svoj."
Je li i koliko po Hrvatskoj istraživao za tu priču?
"Nisam gotovo ništa istraživao, jer često sam prolazio kroz ta područja Hrvatske, vozio bih iz Pečuha u Zagreb ili na Jadran.
Dolazio sam i inače u Hrvatsku puno puta, pa sam osjećao sam da ja to mogu napisati,
da neću pogrešno opisati neku bitnu stvar.
A i sviđalo mi se to da pišem o hrvatskoj unutrašnjosti, da baš tamo stavim svoju priču. Jer, kad stranci pomisle na Hrvatsku uglavnom im je asocijacija more, obala.
A Slavonija je jednako hrvatska i jednako stvarna kao i Jadran, ali stranci to ne percipiraju, ne znaju ništa o tom dijelu.
A možda je Slavonija i neka realističnija Hrvatska nego obala koja je sad u neku ruku postala proizvod za turiste, kao što je to slučaj s toliko drugih turističkih destinacija na svijetu. Obala je kao neka slika, možda manje stvaran život."
Engleska nije dom
Nije puno istraživao razna druga mjesta gdje odlaze ti njegovi migrirajući Europljani - od ciparskih plaža, do Praga, francuskog juga...
"Uglavnom sam se bazirao na onome što mi je odranije poznato. Jasno je da je u knjizi najviše Britanaca, u svakoj je priči neki Britanac, jer moje je iskustvo najviše britansko, to je jedina zemlja u kojoj donekle nisam stranac. Znam dobro sjeveroistok Italije, ili sam bar tamo puno puta bio, baš kao što ponešto znam i o tom dijelu Hrvatske u kojem sam zamislio radnju.
Nekoliko sam godina živio u Belgiji, tako da imam i Belgijanca u priči.
U Kopenhagenu pak nisam nikad bio, pa sam za tu priču gledao Google street view (smijeh), ako se baš udubite u to možete dobiti nekakav dosta jasan osjećaj kako to tamo izgleda, dovoljno da možete kreirati neku iluziju toga tamo.
Vjerojatno nećete uspjeti zavarati nekoga tko to mjesto zna baš jako dobro, ali možete se donekle samouvjereno pretvarati."
S obzirom na osobnu povijest migracija, koji je njegov kulturološki identitet, gdje mu je dom?
"Zbunjujuće je to. Proveo sam 35 godina u Engleskoj, to je i dalje jedino mjesto koje poznajem kao što poznajemo vlastitu zemlju, poznajem je na vrlo intiman način, vrlo instinktivno, tamo poznajem i vidim nijanse.
Ali, u Engleskoj se više ne osjećam posve kod kuće. Jer, uvijek sam i tamo imao svijest o mađarskim korijenima... U Britaniji ne živim već gotovo petnaest godina i postoji neka praznina, udaljenost između mene i te zemlje. Jer, i ta zemlja se promijenila i ja sam se promijenio, nit‘ je Britanija ista zemlja nit‘ sam ja ista osoba kakva sam bio kad sam odlazio. Ne osjećam kao da posve pripadam tamo. Ja sam netko bez jasnog... jako mi je teško odgovoriti kad me netko upita otkud sam."
Što mu danas predstavlja Mađarska?
"Mađarska je važan dio mog života, ali ne osjećam se Mađarom. Makar sad imam i mađarsku putovnicu, što je u današnje doba vrlo korisno u smislu kretanja Europom i seljenja po Europi. Mislim da morate odrasti negdje da biste imali neki duboki osjećaj da ste doista od tamo. Imam dvoje djece koja žive i odrastaju u Mađarskoj, oni su puno više Mađari negoli ja. Ja ne govorim mađarski, tek malo, ali nisam ga naučio kao dijete i to je problem."
Odnedavno živi u Beču. "Gledam Beč kao stranac, došljak. Mislim da kad bih bio ‘pravi‘ Mađar da bih Beč gledao s raznim predznacima, unaprijed pripisanim značenjima ... s nekom dozom divljenja i posebne pozornosti. Beč je pun ljudi iz nekadašnje Austro-Ugarske. Na ulici čujete jezike svih dijelova bivšeg castva, to je jako kozmoplitsko mjesto, ali na drugačiji način negoli su to Pariz ili London, jer njihova je heterogenost vezana uz kolonijalna carstava. Što znači da tamo imate puno ljudi iz bivših kolonija, neeuropskih, dok su u Beču većina stranaca i danas Europljani."
Szalay ima iskustvo Brexita i iskustvo života u zemlji Orbanove Mađarske. Razgovarali smo nekoliko dana prije izbora za Europski parlament.
"Bio sam jako protiv Brexita, jer prije Brexita naprosto je bilo lakše živjeti u Britaniji a imati i britanski i EU identitet i sve što s time ide. A to je silno bitno za milijune ljudi koji su u Britaniji, a nisu vezani samo uz Britaniju. I u praktičnom smislu i u nekom širem, kulturološkom smislu. Brexit sam osjetio kao moj osobni gubitak.
A danas čak i sama mogućnost, ideja da bi se takvo što moglo dogoditi s Mađarskom stvari za mene čini samo još više gorkim.
Doduše, ne mislim da će Mađarska ikada napustiti EU na način kako je to Britanija stvarno i učinila. Jer, to bi preko noći uništilo mađarsku ekonomiju, zato tamo vjerojatno nitko nema ozbiljne namjere pokrenuti pitanje izlaska iz Unije.
Britanija je imala ekonomsku štetu, ali to je velika ekonomija koja je to mogla sebi dopustiti.
U slučaju Mađarske izlazak iz EU bi se mogao dogoditi samo ako bi se stvari na neki posve ludi način otele kontroli, samo kad bi se to dogodilo kao neka bezumna, bizarna nezgoda. Doduše, dugo je vremena britanska konzervativna starnka napadala Bruxelles kao izvor svih problema. Nisu stvarno htjeli izaći iz EU, ali su imali puno zamjeranja, jednostavno to je bila takva retorika. E, sad se nešto slično događa u Mađarskoj, gdje službene vlasti znaju da bi bilo ludo izaći iz Unije, ali retorika kojom se služe daje prostora onim luđim političarima da samo još doliju ulje na vatru i vremenom to može biti iskra koja će izmaknuti kontroli, napraviti veliki požar i veliku štetu. Ne mislim da će se to dogoditi, ali kad bi se dogodilo bilo bi grozno."