ZAGREB - Milo Manara, talijanski strip majstor, jedan je od rijetkih autora koji su svjetski uspjeh i afirmaciju doživjeli crtajući prvenstveno erotske stripove. Od prvog pojavljivanja šezdesetih godina surađivao je s najvećima i objavljivao u visokim nakladama, a njegovi albumi Indijansko ljeto, Click, Butterscotch, Gullivera, Borgia, Zlatni magarac i drugi danas su klasici žanra. Milo Manara poseban je gost ovogodišnjeg 14. međunarodnog festivala stripa Crtani Romani Šou (CRŠ), a intervju za Jutarnji dao nam je uoči svog prvog predstavljanja zagrebačkoj publici.
Seksualna revolucija
Talijanski eksploatacijski filmovi redatelja Joea D'Amata ili Tinta Brassa danas imaju kultni status. Cijelu jednu epohu pop kulture promatramo unutar širih odrednica tzv. seksualne revolucije. Jeste li se na početku svog bavljenja erotskim stripom osjećali dijelom širih društvenih događanja?
- Ti su filmovi postali kult u zadnjih nekoliko godina ponajprije zahvaljujući Quentinu Tarantinu koji ih je proglasio kultnima i podigao im rejting. Naravno, u ono vrijeme kad je postojala određena cenzura ti filmovi jesu odigrali, rekao bih, malu ulogu u rušenju barijera i određenoj liberalizaciji. Postojali su i takvi stripovi, ali potrebno je naglašavati razliku između pojedinih djela. To su “muški” filmovi. Oni su pridonijeli seksualnom oslobođenju, ali samo s muškog stajališta. S nekog drugog stajališta, oni su zapravo užasni. Svakako nisu pridonijeli oslobađanju ženske seksualnosti. Emanuelle je bila svjetski fenomen, ali istovremeno su postojali i neki mnogo banalniji talijanski filmovi. Recimo, erotska komedija u kojoj se glavna glumica tušira, a dječaci je špijuniraju kroz ključanicu. Teško je u tom kontekstu govoriti o seksualnom oslobođenju. Istina je da prije tog razdoblja žensku golotinju niste mogli vidjeti na velikom ekranu pa u tom smislu i možemo govoriti o liberalizaciji, ali o pravom seksualnom oslobođenju žena u Italiji ni danas ne možemo govoriti. Pogledajte Čile, Argentinu, Njemačku. U tim zemljama žene su premijerke ili ministrice. U Italiji će se teško dogoditi da uskoro premijerka bude žena.
Ali postojao je određeni slobodarski duh vremena kad ste vi počinjali...
- Kako ne! Ja se poistovjećujem s tim vremenom. Štoviše, tipični sam primjer šezdesetosmaša. To je razdoblje zapravo dugo trajalo. Započelo je i prije, s Jackom Kerouacom, s beat književnošću. Pripadnik sam te generacije. Jazz, John Coltrane, američki pop-art koji je došao kod nas 1964. Te su stvari otvorile jedan sasvim nov svijet, nama dotad nepoznat, s kojim smo mi potom mijenjali naš svijet. Naravno da je studentski pokret utjecao na mene kad sam i sam bio u toj životnoj dobi. Pohodio sam venecijanski bijenale, a jednom čak i dobio batina od policije. Ipak, moja je osobna pozicija bila drukčija od studentskog pokreta, koji je smatrao da se sve treba ispolitizirati i da politika utječe na sve. Smatrao sam da se određeni pokreti, ideje i političko mišljenje rađaju upravo iz kulture, kulture pojedinca. Zato sam se namjeravao baviti kulturom, a ne politikom. Shvatio sam da likovne umjetnosti ne mogu puno utjecati na svijet, ali strip može. Tako sam se ostavio slikarstva i počeo crtati stripove.
Pripada li i Berlusconijev seksualni karneval slobodarskom naslijeđu o kojem pričamo?
- On je zapravo simbol svršetka te liberalizacije. Kad je Auguste Rodin bio otprilike u dobi u kojoj je Berlusconi sada, 65 godina, u njegov studio su dolazile ne samo mlade i lijepe, već i obrazovane žene. Primjerice, Isadora Duncan. U tom je studiju postojala neograničena sloboda među tim djevojkama. Rodin ih je slikao dok su masturbirale, imale seksualne odnose. Sačuvani su Rodinovi akvareli koji svjedoče o tome. Slikar kao da je crpio energiju i inspiraciju iz njihova međusobnog odnosa. Berlusconi se isto okružio mladim djevojkama, ali te se djevojke, čim izađu iz njegove vile, međusobno nazivaju i pitaju: koliko je tebi dao, meni je dao više, meni je dao manje. To isključuje bilo kakvu erotsku uključenost tih djevojaka. To je zapravo pad, uništenje seksualnog oslobođenja.
Strip u pečalbi
Kad ste započeli karijeru, Italija je imala razvijeno izdavaštvo i tržište stripova. Ipak, ubrzo ste završili kod francusko-belgijskih izdavača i na njihovom tržištu. Kako to?
- Općenito, francusko-belgijska tradicija crtanja i grafike mnogo je važnija i veća od talijanske. Mi smo imali mnoge velike slikare i jako malo crtača i grafičara. Nismo imali Rembrandta ili Dürera, ali smo zato imali Giovannija Battistu Piranesija, koji je naš veliki grafičar. Međutim, on se nije bavio ljudskom figurom nego pejzažima. Naša je tradicija više kontemplativna nego narativna. Stripovi su se smatrali nečim infantilnim, dok su se u Francuskoj i Belgiji shvaćali ozbiljno zahvaljujući Hergeu i njegovom Tintinu. U Americi sam također imao sreću objavljivati. Amerikanci zbilja vjeruju u strip! Mnogo je velikih majstora koji su jako cijenjeni izvan Italije: Hugo Pratt, Dino Battaglia, Sergio Toppi, Andrea Pazienza, Tanino Liberatore. Svi su oni morali otići iz Italije. Tanino mi je najbolji prijatelj. Živi u Parizu. U Italiji je sve zapravo ugušila televizija. Uspjeh postižu tek japanske mange i to zbog crtića koji se prikazuju. Dobivam puno crteža od mladih ljudi koji me pitaju za mišljenje. Međutim, većina je tih crteža inspirirana mangama i svi su manje više isti. A i ti likovi iz mangi, muški i ženski, izgledaju zapravo isto. Androgina tijela, dječja lica. Izgledaju infantilno s tim velikim očima, gotovo da potiču pedofiliju. Da se razumijemo, postoje i dobre mange kojima se divim. Miyazaki je veliki autor. Ali oni koji postižu uspjeh baziraju ga na infantilizmu.
Suradnja s Fellinijem
Stripove ste radili u suradnji s Fellinijem, koji je bio filmaš, s Hugom Prattom, koji je bio stripaš, i sa Jodorowskim, koji je podjednako oboje. Postoje li suštinske razlike u pristupu radu vezane baš za milje iz kojeg suradnik dolazi?
- Naravno! Kada sam radio sa Jodorowskim i Prattom, postavljanje scene, režiranje sam radio sam. Oni su pisali tekst, a ja sam imao maksimalnu slobodu prikazivanja. S Fellinijem je bilo sasvim suprotno. On je redatelj i morao sam precizno slijediti njegove upute. On je zapravo crtao scenarij. Morao sam više puta popravljati crtež, baš kao da je snimao film, a onda ponavljao scene. Ipak sam priznavao tu njegovu redateljsku ulogu. Pa taj je čovjek dobio šest Oscara!
Za kraj, omiljeni Prattov strip?
- Teško mi je reći. Balada o slanom moru. Otkrivši taj strip, ušao sam u Prattov univerzum. Potom sam otkrio i sve druge stripove koje je napravio i to je za mene jedna osobna stvar. Nikad si ne bih dopustio klasificirati i vrednovati Prattova djela. (Vjeran Kovljanić)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....