IN MEMORIAM

MILJENKO JERGOVIĆ O SMRTI IMRE KERTÉSZA Dječak koji se u logoru učio radosti života i njegov veliki žalosni pisac

Nobelova nagrada donijela mu je mnogo jada u domovini jer je za brojne svoje zemljake bio previše Židov, premalo Mađar

Umro je Imre Kertész. Madžarski i europski antisemiti, kao i mrzitelji svega različitog i manjinskog, negacionisti i oni koji u nacističkim koncentracijskim logorima nalaze komunističku (masonsku, židovsku, liberalnu...) obmanu, imaju razloga za veliko slavlje, za karneval i cirkus, ili za crnokošuljaška postrojavanja na glavnim trgovima svih srednjoeuropskim metropola, od Zagreba, preko Praga i Bratislave, do Varšave i Vilna. Već dugo se, naime, nije dogodilo da smrt tako prigodno i pravovremeno odzvoni, niti da umre Židov čija će se smrt tako dobro primiti na svakoj domoljubnoj duši, koja spremno tvrdi da se u nas u ime većinske rase i uz blagoslov većinske Crkve nisu ubijali Židovi. Smrću Imrea Kertésza nije umro tek jedan pripadnik Mojsijeve vjere, nego je umro jedinstveni, metaforični, univerzalni Žid. Umro je jedan Jevrejin u kojemu su uosobljeni i svi drugi Jevreji: Job, Isus Krist, Primo Levi, Daniel Ozmo...

Obični svjedoci zločina

Što ga je učinilo takvim? Njegova ratna sudbina ili ono što se s njim događalo nakon rata i izlaska iz logora? Bi li Imre Kertész bio tako slavan i važan da ga kao petnaestogodišnjeg dječaka nije poslalo u Auschwitz? Ovo je pitanje u njegovom slučaju, možda, i najvažnije. Za razliku od nekih drugih književnih svjedoka Holokausta, ali i Gulaga, koji bi, možemo to zamisliti, bili slavni i veliki i da nisu dopali logora i svoje strašne sudbine, Imre Kertész bi po svoj prilici bio mali i neprimijećen. Po tome je, bit će, srodan i sličan Primu Leviju i Varlamu Šalamovu. Radio bi kao činovnik, ili bi, ipak, bio novinar, i odživio bi neki miran građanski život, u svakom pogledu beskonfliktan, suživljen i asimiliran. Kao što bi Primo Levi radio u svom kemijskom laboratoriju, i kao što bi Varlam Šalamov bio samo jedan od tisuća ruskih pjesnika. Sva trojica zanimljivi su upravo po toj svojoj predestiniranoj običnosti. Oni nisu bili proročke figure, poput, recimo, Aleksandra Solženjicina, i time su njihova svjedočenja elementarnija, bliža ljudskoj naravi, nekako čovječnija. Kertész, Levi i Šalamov se, svaki na svoj način, bave onim što je čovjeka navelo da drugog čovjeka zatvori u logor, i što je građansku svakodnevicu pretvorilo u pakao. Zahvaljujući njima Auschwitz i Kolimu prepoznajemo oko sebe, u očima sugovornika, u novinskim izvještajima s tržnice, u olovnoj tuposti tabloida.

Roman “Čovjek bez sudbine” učinio ga je slavnim. Objavio ga je 1975, s navršenih četrdeset šest. Sve je tu, naizgled, autobiografsko: glavni lik je dječak kojeg deportiraju u Auschwitz, odakle ga prebacuju u Buchenwald... Kertész je bio istog uzrasta, prošao je isti put, ništa, dakle, nije morao izmišljati. A ipak je, ponavljao je to, izmislio skoro sve. Dva su dobra razloga tome. Prvi: kao vrlo skrupulozan, građanski suzdržan i gotovo činovnički pristojan čovjek, Kertész se, barem u svojim kasnim počecima, snebivao pred moralnim aspektima autobiografskog govorenja o logoru. Drugi razlog leži u njegovim književnim, beletrističkim ambicijama. Naprosto, htio je napisati priču onako kako to, zamišljao je, čine pravi pisci.

“Čovjek bez sudbine” dragocjen je po tome što opisuje - radost života. Kertészov je ton nepodnošljivo vedar, atmosfera prozračna, tako da se čitatelju katkad učini da čita kakav avanturistički roman. Možda se bez te vedrine, lakoće i znatiželje logor ne može preživjeti? I možda će preživjeti samo onaj koji je bez sudbine? Ništa se u toj knjizi ne tvrdi, pisac ni u čemu nije čvrst, nego je sve na čitatelju. Na njemu je i da prođe kroz logor. Nigdje nismo tako blizu logoru kao u Kertésza. Kao u Prima Levija i Šalamova.

Kako biti nobelovac

Taj i nekoliko drugih romana ovoga pisca prevela je Xenia Detoni, a objavila Fraktura. Zahvaljujući njima Kertész je dobro udomljen u hrvatskome jeziku. Njegove priče postale su i naše. Hrvatska je usvojila jednu Madžarsku, i u njoj Budimpeštu, a hrvatsko nam je zlo postalo mnogo bliskije i jasnije zahvaljujući madžarskom zlu. Jer ovdje je, ako se nismo razumjeli, samo o zlu i riječ.

Imre Kertész je 2002. dobio Nobelovu nagradu. Oni koji bulazne o šansama nekog hrvatskog pisca (ili spisateljice) da se čudom onobeli trebao bi imati na umu da se takvo što nije dogodilo nijednom Madžaru prije njega. A madžarska je književnost neusporedivo veća, značajnija i življa od hrvatske - čak i kada hrvatskoj pribrojimo sve njene prognane i izbrisane romanopisce, pripovjedače i pjesnike - tako da bismo na prvoga književnog nobelovca mogli čekati još barem dvije tisuće i dvije godine. Ili bi nam se mogla dogoditi gora nevolja da Nobelovu nagradu dobije neki hrvatski Srbin, izdajnik, neprijatelj, “Jugoslaven”. Upravo to se, naime, dogodilo madžarskim domoljubima.

Priča o odlikovanju

Nagrada koju je te jeseni dodijeljena Imreu Kertészu neće se za njegova života smatrati dovoljno madžarskom. Kada mu dvanaest godina kasnije Viktor Orban dodijeli najviše državno priznanje, Red svetog Stjepana Ugarskog, Jobbik (iliti Pokret za bolju Madžarsku) slat će otvoreno pismo predsjedniku države, u kojemu će biti postavljeno retoričko pitanje: “Smije li Madžarska dodijeliti najviše svoje odlikovanje piscu Imreu Kertészu, kad on nije pravi Madžar, nego je Židov?” Ali, naravno, ni Orban nije počastio Kertésza zato što bi cijenio njegovo djelo, niti zato što bi ga smatrao madžarskim velikanom, nego mu je stari pisac dobro poslužio da otkloni međunarodna zgražanja nad njegovim režimom i optužbe upravo za - antisemitizam. Naime, samo dvije godine ranije, bilo je to 2012, drugi židovski pisac, pa još Imreov prezimenjak, Ákos Kertész zatražio je i dobio politički azil u Kanadi, prognan od Orbanovih medija jer je pisao o madžarskoj ulozi u Holokaustu.

Imre Kertész nakon ovog je doživio napade i s druge strane. Bio je kriv što je iz Orbanovih ruku primio nagradu. Je li to smio učiniti? Jest! Drugom prigodom bi vrijedilo objasniti i zašto jest.

Bolovao je od Parkinsonove bolesti. Živio u Berlinu, čim bi mu postalo nepodošljivo u Budimpešti. Vrijedno je prevodio s njemačkog - kao jedan od onih židovskih svetaca koji nikada nisu prezreli jezik svojih ubojica - pisao romane u kojima se bavio stanjem ljudske duše, eseje u kojima se očitovao kao veliki Europljanin. Logor ga nije učinio gorkim. Dječački je žudio da ga vole. Žudio je za čitateljima koji će ga cijeniti po književnom djelu, a ne po sudbini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:02