ZAGREB - Biti objavljen u prestižnoj Gallimardovoj biblioteci La Pléiade već je samo po sebi izuzetno laskavo, vrh je to književnih vrhunaca u Francuskoj, a dogodi li vam se to za života, instantno ste katapultirani u sfere književne besmrtnosti. Tim je vrtoglavim priznanjem netom ovjenčan Milan Kundera, autor “Šale” i “Nepodnošljive lakoće postojanja ”.
Iskustvo Praga
A događaj je tim značajniji kada se zna da je dosad, a plejada izvrsnosti broji petsto šezdeset knjiga, četrdeset albuma i dvjesto autora, kontinuirano objavljujući od 1931., samo trinaest autora bilo u mogućnosti i prolistati svoja djela. S tim da su među izabranicima tog najprobranijeg kruga vrhunskih majstor(ic)a pera samo dvojica, uz našeg slavljenika, dobrovoljnih egzilanata koji su za mjesto boravka izabrali Francusku i njen jezik: Julien Green i Eugčne Ionesco.
Milan Kundera se pak 1975. godine sa suprugom Verom u Francusku uputio iz tadašnje Čehoslovačke za koju je vezan veći dio njegova romanesknog opusa, što autor objašnjava sljedećim: “Bez obzira na to što u Francuskoj živim punim plućima, ipak postoji ta očitost koja vrijedi za sve pisce.
Vjerujem da vas u prvoj polovici života, kada skladištite svoja jaka iskustva, kako socijalna tako i erotska pa i seksualna, sve to trajno obilježi tako da ste kao pisac zauvijek ukorijenjeni u toj prvoj polovici vašeg bitka. Stoga i Prag koji simbolizira prvu polovicu moga života postaje dekorom svih mojih romana. No promatrajući ga odavde, Prag postaje nešto drugo od onoga što je bio dok sam živio tamo, sve više prerasta u europski grad, rekao bih čak europski grad par excellence, dakle grad u kojem se koncentrira europska drama.”
A čime se negoli dramama bavi romanopisac? Tako je dramatične sudbine u totalitarnim režimima opisao u romanu “Šala”. O kojem ukratko, autorovim riječima: “Roman počinje 1948. godine i sve se zbiva u tri dana... Prije svega je to konkretna šala napisana na razglednici adresiranoj djevojci. I ta razglednica biva cenzurirana. Tako priča počinje šalom. No šala za mene označava i kategoriju života u cjelini, a karakter je naše povijesti bio poprilično smiješan i ima tragično-groteskni karakter. Uistinu smo preživjeli ogromnu povijesnu šalu. I to bi bio drugi smisao pojma šale. Mogli bismo možda kazati čak i vica. Dugo sam se dvoumio između ta dva pojma.”
Kad roman postane zbilja
Ne odjekuju li nam aktualnošću na bolno prepoznatljiv način Kunderine riječi izgovorene prije ohoho godina? No drama je bila poprimila novi oblik. Iz fikcije inspirirane stvarnošću prešlo se u stvarnost nalik fikciji. U listopadu 2008. godine češki časopis Respekt objavio je izvješće čehoslovačke komunističke policije datacije 15. ožujka 1950., a kojim se obznanjuje da je Kundera prijavio stanovitog Miroslava Dvoračeka koji potom bi osuđen na dvadeset i dvije godine zatvora. Taj je upitan dokument izdao Češki institut za studij totalitarnih režima. I to ne bi šalom.
Sažaljivi podsmijeh
Kundera je kategorički zanijekao činjenice izjavivši da je strašno šokiran optužbama, podržao ga je povjesničar Zdenek Pesat, a u obranu češkog pisca svjetske slave stala su i četiri nobelovca: Coetzee, G.Marquez, Gordimer i Pamuk. I sve to ne bi šalom, kamoli vicem.
No danas su te osude miljama iza autora koji se s književnog Olimpa može tek sažaljivo osmjehnuti nedobronamjernim šaljivdžijama, odmahujući sabranim djelima objavljenima u dva sveska pod nazivnikom Djelo gdje umjesto uobičajenih biobibliografskih kilometarskih dodataka nailazimo na koncizni uvod koji potpisuje njegov najbolji poznavatelj François Ricard, koji se usredotočio isključivo na Kunderina djela, njihovu genezu, kontekst, popis izdanja i recepciju, tako da se ovo izdanje s obzirom na ogoljelost kritičkog aparata smatra i svojevrsnom anti-Plejadom, no kako bi i bilo drugačije ostaje li se vjeran Kunderinu principu po kojem je isključivo djelo bitno.
Starenje autora
Romani i kratke priče te eseji objavljeni su u obliku koji je odobrio sam autor, kako tekstovi prevedeni s češkoga na francuski jezik tako i oni izravno napisani na Moličrovom jeziku, a koji zauzimaju veći dio drugog sveska, tako da je stilistička usklađenost ovoga diptiha besprijekorna.
Neki zlurado tvrde da je Kundera promijenivši jezik bitno oslabio. Francuski u Kunderinu prijevodu odlikuje ista ekonomičnost, preciznost i jasnoća kao što je slučaj i kada razmišlja i piše na francuskome na koji je prešao romanom “Usporavanje”, no ono što se više od jezika izmijenilo možda je zrelost njegove svijesti.
Autor stari s čitateljem, a stariti znači udaljavati se. Od osjećaja, domovine, naposljetku pisma koje se stavlja na kušnju, kojemu se preispituju forme, oblikovanjem novoga, kritičkoga pisma što Kundera naziva romanesknom meditacijom. Tako da s vremenom, kako se naslovi nižu, meditacija postupno preuzima vodstvo nad romanesknim.
Kunderina meditativna tetralogija: “Umjetnost romana”, “Iznevjerene oporuke”, “Zavjesa” i “Susret”, eseji su koji prizivaju sarkastičnu melankoličnost umjetnosti te bude iznenadnu želju za čitanjem odnosno slušanjem djela o kojima piše, istovremeno i slaveći i oplakujući njihovu beznadnu usamljenost. Romanopisac u duši razotkriva mehanizme svoga poslanja: “Lirska se duša uvijek identificira s vlastitim osjećajima.
Tako da je protulirski stav sumnjičavost naspram vlastitih i tuđih osjećaja... Sagledavati to razilaženje znači svladati lirski privid. Obuhvatiti taj pomak umijeće je ironije. A ironija je perspektiva romana.”
Najviše police
Kunderin je 82-godišnji životni roman posut i ironijama, povijesnim, političkim, kada ga drugi pokušavaju učiniti likom njegove vlastite priče, one koju pak drugi, puni štovanja, uzdižu na najviše police.
I u toj životnoj uravnoteženosti ničega neobičnog, odmahnuvši tek uzgred: “To se uvijek događa u životu: zamišljamo da igramo određenu ulogu u nekoj predstavi niti ne sluteći da nam je diskretno izmijenjen dekor tako da moramo, bez trunke sumnje, zaigrati u nekoj drugoj”, uzvraća autor s one police koja je, uspregnemo li se svim silama, pa i nama smrtnicima doseziva.
Ali tek u onoj mjeri da se nanovo dohvaćamo njegovih romana i eseja koji nas podsjećaju na to da život nije tek bezazlena šala iako je satkan od materijala koji nas nerijetko kad, sad od sreće sad od jada, prisiljavaju da se, sad razgaljeno sad grčevito, smijemo do suza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....