MARINA VUJČIĆ, SPISATELJICA I KNJIŽEVNA UREDNICA "Puno pišem o samoći. Ispada na koncu da je književnost oružje kojim je pobjeđujem"

“Meni je pisanje kao SPA, vjerojatno bih se i doslovno ugasila da se ‘ugasim’. To je kao u onom Gibonnijevom stihu: ‘Da nisam ovo, ja bih bio biljka.’ Roman pišem u prosjeku godinu i pol, a sve što je objavljeno u posljednjih nekoliko godina taložilo se puno dulje nego što se sad, kad sve to izlazi na vidjelo, čini.

Zadnji moj samostalni roman izašao je prije gotovo dvije godine, samo što se o njemu pisalo još dugo nakon izlaska pa se čini da je razmak puno manji”, odgovara mi Marina Vujčić, autorica tankoćutnih romana i drama, na pitanje gdje se to gasi njezin, za mnoge ovdašnje standarde nedostižan, proizvođački motor. Ovih dana joj kod izdavača Hena.com izlazi najnoviji roman “Pitanje anatomije”, pravi dragulj emotivne kirurgije.

Uz pisanje proze i drama, uspješna ste književna urednica. Je li taj nabrijani ritam rezultat i nekomotne pozicije pisca profesionalca?

- Kako to gordo zvuči: pisac profesionalac! Nažalost, mi to ne možemo biti jer je piscima oduzeto pravo na zanimanje “pisac”. Prvo treba zaraditi za život, a pisati se može samo u takozvano slobodno vrijeme - i to na štetu sna, druženja, boravaka u prirodi, gimnasticiranja, gledanja televizije, izlazaka u kino ili kazalište, pa i najbanalnijih svakodnevnih aktivnosti poput šopinga. Ali kad si pisac, ne možeš ne pisati, pa makar izostajao iz svega što “normalni” ljudi uobičajeno čine. Bilo bi divno osam sati dnevno raditi kao pisac, a onda ostatak dana baratati slobodnim vremenom po izboru. Ja bih ga vjerojatno provela čitajući. Ipak, bez obzira na to što mi urednički posao - kao što bi i bilo koji drugi - oduzima vrijeme za pisanje, smatram se sretnicom zbog činjenice da mi se posljednje dvije godine, otkad sam urednica u Hena comu, i profesionalni i onaj privatni, autorski život, vrte samo oko književnosti, pa se barem više ne moram “šaltati” iz svijeta u svijet.

Da li pitanje anatomije, iz naslova novog romana, čitamo prije svega kao pitanje duše, onaj kiševski “čas anatomije” drugim sredstvima? Polemiku sa, danas uvriježenim, tretmanom forme kao isključive vrijednosti?

- Ne bih išla tako daleko da povlačim paralelu s Kišem, iako toliko primamljivo zvuči da nije lako odoljeti. Zapravo je u pitanju potpuna inverzija - Kiš u “Času anatomije” polemizira s društvom koje pojedinca nasilno želi uvrstiti u gomilu, u kolektivna mjerila, a moji junaci polemiziraju s vlastitom samoćom kao da ostatak svijeta ne postoji i kao da ih se ne tiče. Anatomija u mom romanu doslovno je fizička i odnosi se na nemogućnost milovanja vlastitih leđa. Činjenica da imamo dio tijela koji ne možemo sami dosegnuti anatomski je dokaz da nismo “dizajnirani” da budemo sami. Evolucija je, da malo ironiziram, to mogla riješiti tridesetak centimetara dužim rukama, a nije. Namijenila nam je Druge. Sad je već evidentno da puno pišem o samoći, i sve mi se više čini da je to moj hod po žeravici, kao da vlastitu samoću izazivam na obračun u kojem nema pobjednika. Čačkam po njoj onako kako se čačka po krasti koju želimo otkinuti od kože i junačim se kao da ne boli. Ispada da je književnost oružje kojim je na koncu pobjeđujem.

Ima li mantra vaše junakinje Veronike da se “čak i loše stvari događaju s dobrim razlogom” nekakav fatalistički stav?

- Prije je to njezin način da se utješi, da pobijedi stvarnost optimizmom koji je možda i neobjašnjiv, ali joj ide na ruku. I sama sam imala takvih trenutaka u životu, kad sam morala sebi objasniti događaje za koje ne postoji nikakvo razumno objašnjenje ni opravdanje. Ovdje moram posegnuti za rečenicama Miljenka Jergovića koje sam već citirala u romanu “Mogla sam to biti ja”: “Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina nema poetike.” Prihvatiti tu njezinu aroganciju i neosjetljivost možda je fatalizam, a možda i samo pokušaj da nekom svojom poetikom i svojim smislom za kontekst prebrodimo ono što ne možemo promijeniti.

Mekohumorna, melodramska priča o slučajnom dodiru dvoje usamljenika djeluje i kao self-help priručnik o liječenju samoće. Jeste li imali i takvih ambicija?

- Nisam uopće imala takvih ambicija, ali ne bi bilo prvi put da mi se događa da se moja knjiga tako čita, pa čak i da tako djeluje na ljude. Ne osjećam se kao osoba koja nudi rješenja ili daje odgovore niti mislim da sam kompetentna za takvu ulogu. Ja samo postavljam pitanja na koja nemam odgovore, a možda ih čak i ne želim naći. Odgovori zaključuju stvari, stavljaju točke na rečenice, a ja se volim pitati, preispitivati, u nedogled razmišljati. No itekako razumijem da književnost, pa makar bila i moja, nekome može pomoći u suočavanju s vlastitim demonima. Pa meni književnost općenito igra “self-help” ulogu u životu, i kad pišem i kad čitam! Svaki put kad sam uzela dobru knjigu u ruke, pomogla sam sebi, pa makar se radilo i samo o vremenu koje nije potrošeno uzalud.

Oglasi u novinama, nepovjerenje u mobitele, pisanje pisama..., sve to krasi noseće junake “Anatomije”. Privlači vas taj retro svijet?

- Junaci ovog romana imaju tu starinsku, pomalo vremešnu energiju zbog koje se prirodno opiru suvremenoj tehnologiji. Ja volim sve te naprave koje nam olakšavaju život, iako često čeznem za analognim životom, onim u kojem smo jedni drugima pisali pisma i služili se rukopisom umjesto fonta. Možda sam u ovaj roman i nesvjesno uvrstila dašak te nostalgije.