LITERATURA (NI)JE STVARNOST Književnost se mora smješkati, ali samo pod uvjetom da pisac nema zube

Ljeta Gospodnjega 2012. u inače mirnoj metropoliji Đakovačko-osječkoj zbio se mali skandal. Ondje živi narod svikao i na najveće svinjarije. Međutim, kada je književnost u pitanju, i ondje, kao i u drugim dijelovima domaje, ne trpi se konfuzija. Evo što se zbilo. Kod reizbora za mjesto ravnatelja osnovne škole, isplivalo je na vidjelo da je aktualni ravnatelj Mario Berečić napisao priču u kojoj se na kolac nabijaju, peku i onda jedu – djeca. Pretendenata za ravnateljsko mjesto bilo je dovoljno, a malograđanski kor, uvijek spreman za pjesmu, imao je zbog čega upasti u afan. Kakav je to ravnatelj osnovne škole kada u priči piše rečenice poput ove: “Prvo su je izvukli van držeći kliještima njezin prćasti nosić. Ona je trčala za njihovim snažnim stiskom, posrtala i rukama brisala krv koja se slijevala niz usta i bradu. Iz štale njezina je majka histerično vikala: ‘Nemojte nju, još je premlada, ostavite je, molim... još koje vrijeme!’”

U diskusiju su bili uključeni i književnici, objašnjavalo se kako se radi o hororu, da su to standardi žanra, no učene riječi nisu umilostivile bogobojazni narod. Radi se o nakazi i nju je potrebno onemogućiti u obavljanju važnih poslova. Jasno, radi se o metropoliji u noviju povijest upisanoj i Domovinskim ratom, te je narod ondje vidio i otrpio zaista strašne stvari, neusporedive s čitanjem bilo koje, pa i najjezovitije proze – no uzalud. Kada je književnost u pitanju, čini se da je potrebna posebna osjetljivost, neko lickanje koje će nas prikazati u najboljem svjetlu. Kao da je književnost manekenka koju dotjerujemo za pistu, pa je onda preponderantno važno da bude u kolosalno našminkanom izdanju.

Znanstvene studije nikada ne izazovu ovakve nesvjestice. Rudolf Bićanić (1905-1968) napisao je knjigu “Kako živi narod”. On je bio ekonomist, demograf, povjesničar, sociolog sela i najveći hrvatski ruralist. Dakle, totalno upućen u temu. Što se tiče Like zabilježio je da ovako stoje stvari. Anketirao je 720 sela i samo njih četiri, tj. 0,6 posto su rekli da imaju dovoljno hrane do naredne žetve, dok ostalih (!) 99,4 posto ne znaju što će jesti. Mnogi su bez hrane ostajali već poslije Božića. Glad je bila svima za vratom. Uvjeti života bili su takvi da ih samo iznijansirano oko može razlikovati od pećinskog života, a tegobe gotovo nerješive – Hrvati su i onda imali briljantno političko tijelo te je ovaj problem seljak rješavao prodajom stoke ili u naturi. Stoka je bila temelj seoske egzistencije, pa su se iz sezone u sezonu spuštali sve niže u pakao.

Književnost ima podosta načina prikazivanja gladovanja. No važno je da svaki od njih bude brutalan, jer glad je takva – ona i doslovno ide do kosti. Damir Karakaš, otprije u slabijim odnosima s Gospićko-senjskim katoličkim življem, napisao je u romanu “Proslava” da su ljudi bili toliko siromašni te su se istom posudom služili za nuždu i kuhanje. Jer nisu imali dvije posude. Jer su bili siromašni. Jer je ondje vladala – glad, pa su spali na jednu posudu.

Isto ono što se u znanosti prikazuje statistički, a u književnosti verbalno, ne luči identične reakcije. Premda je Bićanićeva studija milijun puta poraznija za svjedočanstvo katastrofalno niskog nivoa narodnog života u Lici, ona ne izaziva uvrijeđenost. Književnost, ako već nije manekenka, onda se od nje traži da bude matrona, da se časno vlada, da bez jedne riječi prigovora izdrži sve nedaće i kaže: dobro je, a dobro je i bilo. Što zapravo nije književnost nego kozmetika. Pa se u ovakvim situacijama glas naroda pojavljuje u dvostruko lažnom osvjetljenju. Estetskom, jer od književnosti traži šminkeraj, a sociološkom, jer ispada da se u Hrvatskoj čita. U Hrvatskoj se ne čita. Kod ispitivanja u vezi čitanja, koliko i gdje se rabi ova rabota, izašlo je da se najmanje čita baš u Slavoniji i Lici. Najbolje stoje Dalmacija, Primorje i Zagreb. A kod ovakvih događaja pomislite, čujete li da npr. susjedovo dijete piše pjesme, da bi najbolje bilo pitati: slavi li on u pjesmama Gospoda i naš harmoničan odnos s rečenim bićem, ili se on zeza s riječima i opisuje nas onakvima kakvi – ne daj Bože – jesmo?

Evo npr. pedofilija. Ima je koliko hoćeš, pa i na najvišim mjestima. Doslovno od dna pa do vrha socijalne piramide. Toliko je česta, čak i na najsvetijim mjestima, da bi neki vanzemaljac mogao pomisliti kako se radi o jednoj od konstitutivnih osobina ljudske vrste, a ne strahoti. No recite to Zoranu Feriću. On se, a uslijed neokonzervativnog vala u Hrvatskoj, zbog zbirke priča “Anđeo u ofsajdu” odjednom našao u – zaleđu. Za istu onu zbirku koja je u prošlom sazivu Sabora bila hvaljena. Ova sjajna zbirka priča više nije dobro napisana te je autor optužen za ugrozu javnog morala i poticanja na pedofiliju. Ovakva optužba i ovakvo dubinsko nerazumijevanje književnosti podsjeća na šaljivo pitanje francuskog filozofa Gillesa Deleuzea: “Što je, na koncu, ozbiljnije, govoriti o hrani ili jesti riječi…”

No prije svih njih bio je jedan za kojega s velikom izvjesnošću možemo reći da će biti i poslije svih nas. Njegovo ime je Miroslav Krleža. Godine 1932. objavljuje “Moj obračun s njima”, knjigu polemika u kojoj analizira kritičarske postupke svojih protivnika od kojih barem za jednoga možemo reći da je i danas čitan (novinar i publicist Josip Horvat), dočim su ostali zasluženo prekriveni ružmarinom, snjegovima i šašom. Krleža knjigu započinje odozgor, kao netko tko teren po kojemu se kreće zna napamet. Kao majstor Šaolina: “Kada sam prije izvjesnog vremena progovorio o svojoj vlastitoj stvari i o tome kako je tamno oko mene, o žalosnoj pojavi svog ličnog književnog trajanja, gdje stojim u bijednoj sobi naše književne krčme sa svijećom u ruci (a u polutamnim pukotinama traje uznemireno micanje sićušnih stvorenja koja se po svojoj prirodi boje svjetlosti), po krugovima i po listovima naših književnih svračjih zakutaka digla se protiv mene (i za naše male prilike) nevjerojatno glasna hajka.”

Krležin je tekst fascinantan. On ne samo da je detaljno prikazao strukturu domaćeg književnog poluživota (koji nije izgubio na aktualnosti), nego je pritom sama sebe prikazao sa svim slabostima, gotovo nagog, a da nijednog trena nije gubio daha lemajući nalijevo i nadesno svakoga koga se dohvatio teškim pesnicama. Na sve strane nije letjelo samo perje, kidao je Krleža sve pred sobom, kao vuk među psima, a ovaj njegov polemički oratorij jedna je od najpreciznijih analiza i prikaza smisla umjetničkog života u zatucanim sredinama uopće. Trebalo je proći 45 godina pa da se pojavi “Čas anatomije” Danila Kiša, gdje se književnost ovako superiorno branila od gluposti. Danas za to više nikoga nije briga, no kada je napisao “Ledu” padale su aluzije kako se u drami radi o osobama poznatim iz agramerskog života, čime je neviđeno smanjena književna vrijednost drame. “Klanfar je (ime) poznati zagrebački veletrgovac, čija je žena imala snošaj s onim (ime) poznatim visokim činovnikom i književnikom koji se u ‘Ledi’ zove Vitez Lover Orban, a slikar Aurel iz ‘Lede’ je onaj (ime), poznati zagrebački slikar, koji je sebi izgradio vilu na --- i tako dalje.” “Autor obrađuje trač. Po gradu se širi trač. Teatar se napuni interesom za trač. To je uspjeh Krležnih drama.”

Mirko Kovač, koji bi, da je prešao u njemačku književnost, istu ojačao, kod nas nije bio dočekan kako zaslužuje pisac ovog zaista najvišeg ranga. No i ovaj je majstor pisane riječi na početku spisateljske karijere zagazio u balegu. Jer balegama je ovdje popločan put prema kvaliteti, sve je pažljivo stoka obilježila, pa je jako važno paziti, pogotovo ako ste dobar pisac (spisateljica), gdje stajete, u koju se temu upuštate i kako je obrađujete. Tu ne pomaže genij. On vam čak dođe kao ona Maradonin razvezani žniranac. Čak i smeta. U nas se ne traži genijalnost, nego solidnost. Ono što su grčkim filozofima bile jaruge, našim su piscima stočne fekalije, stoga je važno biti oprezan, jer stoka se sveti, momentalno, a i unaprijed, “obilježavajući” teritorij.

Mirko Kovač napisao je “Gubilište” i doživio osudu najširih društvenih krugova poradi “crne slike svijeta” što ju je reklamirao u tom svom mračnom prvijencu – književnost se mora smješkati, ali samo pod uvjetom da pisac nema zube. Ima li pisac zube za ujedanje, neka se izvoli odseliti. Ili povaditi zube. Ili gristi nešto korisno. Ili pokazivati ih kod osmijeha. Sve ostale uporabe književnih zuba artisti slobodno neka si izbiju iz glave. Da im mi ne bismo izbijali zube. Narod, molit ću, u Lici nije gladovao. Kazališnom scenom možeš ići do najdubljih razina i nećeš naći slučajeve preljubništva. Opće je poznato do kojeg se stupnja optimizam bio razvio u SFRJ 1962. godine, pa je onda ovaj literarni ispad mladoga pisca nedobrodošlo gunđanje bez pokrića – uzalud mu talent kad ga troši na ocrnjivanje sredine iz koje je potekao. Sredinu je potrebno svojim djelima uzdići, književnost upotrijebiti u smislu u kojemu se u svatovima rabi fotografiranje mlade. Sve u bijelo odjenuti, naštimati, štimung taj naš raspjevani uhvatiti, onu pozitivnu atmosferu po kojoj smo i turistički na glasu, pa da svi vide kako se u nas dobro živi i kakvi su pitomi ovdje ljudi. Mrava ne bi zgazili. Mrava možda i ne, ali ljude…

Evo što kaže Slavenka Drakulić već naslovom knjige eseja: “Oni ne bi ni mrava zgazili”. Poznat je slučaj Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić. Ugrešić je jedna od najvećih spisateljica što smo ih uopće imali, ali nije jednostavno ne osjetiti tugu kada čitamo u njezinu romanu “Lisica” da djela ove spisateljice nema u lektiri. Razlozi njezine nenazočnosti u čitanju pod obavezno ne mogu biti književni.

Jednako kao što razlozi bunta Ličana povodom romana Damira Karakaša ne mogu ići argumentacijom da ih je ovaj pisac osramotio jer ne zna pisati. On je odličan pisac, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih autora, on je u pravom smislu riječi – prava izvozna roba. No on će iz rodnoga kraja biti izvezen na sasvim drugi način, jer je sad u Gospićko-senjskoj biskupiji, koja je na samom dnu tabele kada je čitanje posrijedi, unatoč nečitanju na izrazito lošem glasu.

Ovo je djeličak problema koje mogu imati pisci jer su pisali tako kako su pisali. Zanimljivo je da probleme rijetko izazivaju loši autori/ce. Kao da su ovi koji ne znaju pisati već zaštićeni nekvalitetom. Da je kojim slučajem Ferić trash pisac, ne bi se ni našao u situaciji da ga izbacuju iz lektire, ako proizvodiš smeće, smiješ pisati što hoćeš. No pokaže li se da si darovit, tada ti je bolje da nam pjevaš laude, jer i mi imamo kliješta, kao onaj lik iz priče Marija Berečića, pa ćemo te ćopiti za nos kao što je on u priči onu djevojku, i izvući te van, iz književnosti, iz njezine povijesti, a i iz zemlje. Imamo na raspolaganju bezbroj načina da ti ogadimo život, i s lakoćom ih, rukovođeni potpunim nerazumijevanjem ne samo književnosti nego i života općenito, rabimo i rabeći ih ostajemo na vlasti. A u kvalitetu vlasti i razinu na kojoj ovdje preživljavaju ljudi – nećeš dirati, prosim lijepo. Nego ćeš biti kuš. Nego ćeš nas, ako baš ne možeš šutjeti, prikazivati kao multi-kulti. Nećeš ti nama ovdje pisati kao Malaparte. Prikazivati nas kao ljude koji kopaju oči ljudima druge nacionalnosti.

Vrsta je ovo rezona, pogotovo u ovih zadnjih nekoliko godina, koja od sviju nas radi župljane, a ne građane. Pastoralni pogled na književnost i narod, lickanje slike, što sve nema nikakve veze s događajima na terenu. Iako proces opismenjavanja, ova ljuta bitka oko pismenosti, traje već stoljećima, mi bismo mogli reći da se kao narod ne damo tek tako uvući u svaku pomodnost, poput te pismenosti. Niti ćemo usvojiti baš svaku aktivnost, samo stoga jer je dobra i u Londonu, Beču, poput tog čitanja.

Ako se i potrefi da pročitamo nekog vraga, ako se steknu idealne okolnosti kada Hrvat sjeda i uzima knjigu u ruke, dajte, zemljaci pisci, budite ljudi pa nas nemojte strašiti scenama kakve vidimo na ulicama, kadgod npr. vidimo da netko ruje po kontejneru ne bi li si našao hrane. Pisci, ne budite životinje, jer, što će se dogoditi prevede li tko tu vašu knjigu? Doći ćemo na još gori glas. Već smo rangirani negdje oko Bušmana, loše se stoji, cijelo prošlo stoljeće se ovdje pucalo i klalo. A znate kako je kad se kod nas zapuca, kad se kod nas Joza dohvati noža. Znate šta bude! Pa susjed susjeda. A bome i susjedu.

Biste li mogli preskakati takve dijelove naših života? Pa ćemo vas onda, ali samo povremeno, možda i čitati. Opisujte naše nedjelje, ono kad smo na misi. To smo pravi mi. To je zapravo. A ovo, ovo drugo, možete li zažmiriti na oba oka. Da vam sad opet ne spominjem onog lašca Malapartea – da vam ih ja ne bih zatvorio. Eto to je klima s kojom se u nas klima kada su posrijedi pisana riječ i njezin odnos sa zbiljom.