KRLEŽINE BILJEŠKE: Kako je pronađen fascikl s finalnom zbirkom marginalija

Prije tridesetak godina, kada sam se počeo baviti djelom Miroslava Krleže, a nedugo potom, silom prilika, i leksikografijom, marginalije su u javnosti figurirale kao supstrat tabua u koji se bila prometnula piščeva faktična, ali i simbolična, kulturna ostavština. I sam sam u Leksikografski zavod, ustanovu, ali i kulturni sustav, koji je Krleža potaknuo i četvrt stoljeća vodio, došao pod dojmom stereotipne pretpostavke da je ondje doista, kako se to tvrdi u zaglavljima memoranduma i impresumima izdanja te javnoj retorici općenito, njegova kuća, vjerojatno glavna od adresa na kojima se zadržavao.

Percepcija se ni danas u toj stvari vjerojatno nije promijenila, što inače i nije posebno bitno - jer su kanonske projekcije i mimo trenutačno dominantne estradne matrice dinamična, a ne, kako svaki nacionalni mit, a hrvatski poglavito, proklamira zadana dimenzija - ali za samu građu Krležinih marginalija jest bitno, jer se one u osnovi bave upravo tim fenomenom, potrebom zajednice za proizvodnjom prošlosti. Ne toliko bolje prošlosti koliko poželjnog historijskog narativa. Tako se i za Krležina odlaska u takvu priču, kako se to stručno i lijepo kaže - kulturu sjećanja, naširoko raspredalo o obijenim trezorima i papučama koje su se umjesto očekivanih senzacionalnih rukopisa našle u ormarima, primijenjenim pečatima i zadahu tajnih službi, ali nikako ne i o distanci, ledenome zidu koji je posljednjih godina života sam Krleža podigao između svoga izlaznoga punkta i onoga što je kao institucionalizirana funkcija od enciklopedije ostalo da bi se uskoro na promijenjenoj adresi učvrstilo u okoštalu metaforu nacionalne leksikografije. I prije nego se u svome završnom testamentu, kada se nakon smrti supruge osjeti posve sam, na Leksikografski zavod zapravo ni ne osvrne, moglo se dokučiti, kako će to poslije postati razvidno iz njegovih memoarskih iskaza, da je oko rezultata svoje enciklopedijske misije, bit ćemo umjereni u izboru atribucije - barem ozbiljno rezerviran, a spram institucijskog okvira, kao i mnogo ranije s Akademijom, osobno nedvosmisleno povrijeđen.

A da mu procjene nisu potaknute tek osobnim razlozima pokazalo se kada Leksikografski zavod poslije njegove smrti krene u prepirku, čak i parničenje s njegovom sjenom prema tezi da marginalije, kao ni druga Krležina lexicographica ne pripada zamišljenoj autorskoj nego institucijskoj ostavštini, jer da je on to radio za plaću i prema programu, a ne iz vlastitih pobuda. Nevolja je u tome što sve kada bi se fiškalski i uzelo kao takvo da je impozantna autorska građa, i to ne samo Krležina, u enciklopedijskoj osnovi izgubila autorsku pa makar i pravnu osobnost, jer su marginalije pomak iz tako zamišljenog registra, suštinski utoliko što mu daju korijenski argument. Taj argument doista nadilazi autorstvo, ali je upravo po tome, po svojoj argumentacijskoj razlici, i nadinstitucijska svojina koju bi bilo nedopustivo zatajiti ili, budimo blaži, arhivski dozirati. S distance na koju je Krleža testamentarno uputio, odredivši šokantno preciznih dvadeset godina da bi se takva vrsta onoga što nije stigao ili htio objaviti javno uzela u obzir, p(r)okazuje naivnom kampanju kako je suvremenike obuzimao strah od onoga što bi se kao ocjena njihove nemoći ondje moglo s nasladom čitati. Dovoljno se prisjetiti tek kako je Krleža naprotiv za objavljivanja fragmenata svojih dnevnika bio spreman ukloniti koju zločestu aluziju kada bi adresat za nju tijekom pripreme predloška za tisak doznao, ali takvo što u pravilu nije dolazilo u obzir, jer je takvima bilo važnije biti spomenut nego prešućen. Bilo je dakako i onih koji su Krleži u pismima prorekli da će ga i samog, kada mu društvena aura oslabi, zateći slična sudbina, što se opet nije dogodilo jer se korekcije toga tipa u našem vremenu svode na trač i denuncijaciju kakvu su ne samo Krleža, već i pisana kultura njegova doba prezirali.

Problem s marginalijama, koje se često bave osobama, pa i suvremenika, i kao opusa i kao suradnika enciklopedije, dakle je ozbiljniji. U njima se izričitije, i mimo retoričkih strategija redigirane teksture, predočava idejna i provedbena zamisao enciklopedije, koja zapravo sažima viziju kulturne održivosti zatečenih povijesnih organizama kojima je na europskim rubovima habsburška uprava odredila procedure za provjeru vlastitih suverenih potencijala. Krležino pouzdanje u hrvatski književnojezični izraz koje je eksplodiralo u Petričinim fikcionaliziranim monolozima, tražilo je i u enciklopedijskom ključu upućenost na vlastitu, ako treba i polemičku odvažnost, a ne tek na identitetsku razliku spram drugih, pa i tim oporiju što su bliži ili traže sebe u našem dvorištu. Krležina enciklopedija dolazi iz književnosti, ali je i zbog toga lišena potrebe da književne alate uzima za stilizaciju histroricističke matrice, pa marginalije dokumentiraju i to kako on nije bio ni u kakvu projektivnom prijeporu s Matom Ujevićem, odnosno da zajedno nisu radili silom prilika, već upravo suprotno, iz razumijevanja trenutka, onoga rasporeda prema kojemu je i historiografija moguća kao društvena znanost, sposobna poduprijeti razumijevanje cilja, a ne tek legitimna humanistička filologija. Ujevićevo citatno sažimanje u žanrovskoj je osnovi i marginalija kao predloška, pri čemu kada je o idejama riječ treba istaknuti i da Krleža zapise koje zove varijacijama, zasnovane na takvu citatnom kontrastiranju prvo kao knjižne cjeline objavljuje daleko od očiju domaće, hrvatske pa i južnoslovjenske javnosti, kako je potonju lirski mistificirao. Valjda stoga jer ih se drži nevažnima, Krležine se zbirke varijacija Europski alfabetar i Politički alfabetar, objavljene šezdesetih godina prošloga stoljeća u Austriji, ni u svoje vrijeme a i nikad poslije ne spominju! Krleža se u njima na europskim ruševinama enciklopedijski traži s obzirom na svoja i naša ishodišta. Utoliko je razumljivo da su marginalije i kada su otvorene kutije njegove ostavštine privlačile veću pozornost od poetskih ili pripovjednih predložaka koji se ne čitaju ni u rukopisu, pa i fascinantne, ne samo po opsegu korespondencije.

Fragmenti marginalija, jer su one funkcionalno takvima i zamišljene, plutali su Leksikografskim zavodom i kada sam se ja ondje zatekao, a Zavod ih je u to vrijeme prikupio i predao u korpus ostavštine, važan segment koji se odnosi na opću enciklopediju i objavio u svome tadašnjem stručnom časopisu. Koliko su teorije zavjere ograničene - što je kada govorimo o hrvatskoj kulturnoj baštini i očekivano, jer u njoj, možda i na žalost nema zavjereničkog potencijala - pokazuje i moje istraživačko iskustvo. Premda je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje mala ekipa sjajnog voditelja rukopisne zbirke doktora Kosića čuva Krležu, toliko marginalija da ih se jedva stigne pregledati, pretpostavio sam da ondje nije sve, pa su i izbori iz marginalija koje sam priređivao oskudijevali završnim slovima. Moglo se činiti da se Krleža umorio, ali je u dnevnicima tvrdio kako ne odustaje. Onda se nedavno u arhivskoj kutiji u Leksikografskom zavodu za koju se nikako, kako to već biva, ne bi moglo pretpostaviti da sadrži i marginalije, pronašla „fascikla“ s lijepom, sadržajno na svoj način finalnom zbirkom marginalija. Ta je građa drugi, uz autorsku strukturu “austrijskih” izdanja, poticaj za Marginalije o gradovima i ljudima u kojima smo se odvažili “vratiti” Krležinoj premisi o marginalijama kao varijacijama. Razmjerno mali zbir takvih varijacija u knjizi koja opet tek bočno otvara prozor u testamentarnog Krležu uvrštene su tako i dosad neobjavljene marginalije, a i ovdje se prvi put donosi dio nepoznatih zapisa koji nisu ušli ni u to izdanje zbog koncepcijskih razloga, uglavnom jer su kratki, pa im je, Krleži inače tako draga novinska prezentacija, zahvalan medij. Marginalije, kao uostalom i svaki Krleža, potiču a i traže raspravne i objasnidbene kontekste (trebalo bi primjerice podsjetiti tko su Zvonko Tkalec ili Saša Vereš), no i kada ih se uzima za sebe, kao izvorno štivo, one se primaju na način da ono što nam se čini zadanim silom prilika poprimi i obrise drukčijih mogućnosti, kakve pojedinca kada ne pristane biti tek dio promjenjive većine, čine zajednicom koja u njemu, htio to ili ne, živi kao sjećanje.