Kovčezi iz Meksika skrivali su i uspomene na ovu ratnu ljubav

Moraš upoznati ovu zemlju”, napisao je Gerti u jednom pismu, ne znajući da će je ona uskoro obilaziti pod vatrom protuzračne obrane, još živa pod mrtvim svjetlima gradova. Ali to André nije mogao znati dok joj je opisivao sve te dojmove na nespretnom njemačkom, iz American Bara hotela Cristina, s dvodnevnom bradom, bez košulje i prebijena novčića, nakon što je proveo noć pijući. “Katkad mi nedostaješ”, završavalo je pismo. To je bio dio njegova čara, njegov nedisciplinirani karakter, individualistički i pomalo zamaštan. Također trunčicu ženskaroški. To je Gerti bilo poznato. “Katkad…”, ponovila je za sebe, dok je ponovno čitala pismo.“Kakav kreten!”.

Otkriće 127 rola

“Kreten” je bio Robert Capa, najpoznatiji svjetski ratni fotograf, pravim imenom André Friedmann, a ona je bila Gerda Taro, pravim imenom Gerta Pohorylle, njegova partnerica i također fotografkinja. Miješajući fikciju s povijesnim kontekstom, njihovu ljubavnu priču ispričala je Susana Fortes, učiteljica i kolumnistica El Paísa, u knjizi “Čekajući Roberta Capu objavljenoj u izdanju Frakture i prijevodu Tamare Horvat Kanjere.

2008. u Meksiku je pronađeno 127 rola s negativima iz Španjolskog građanskog rata koje su pripadale Robertu Capi, Gerdi Taro i njihovu prijatelju Davidu Seymouru, a za koje se vjerovalo da su izgubljene. Bilo je to najvažnije otkriće u povijesti fotonovinarstva, a Susanu Fortes na pisanje knjige potakla je upravo jedna od tih fotografija, ona usnula Gerde Taro objavljena u The New York Timesu. “U više no jednoj prigodi bavila sam se idejom da napišem nešto o njegovu životu. Činilo mi se da mu ova zemlja to duguje, barem jedan roman. Oboma.”, zapisala je Fortes u uvodu.

Friedmann i Taro upoznali su se u Parizu 1933. godine, gdje su oboje došli kao židovske izbjeglice u osvit Drugog svjetskog rata - on je stigao iz Budimpešte, ona iz Leipziga. Oboje su bili gorljivi ljevičari i boemi nemirnoga duha, a predratni Pariz bio je uzbudljivo mjesto za život i rad. Ubrzo se upuštaju u ljubavnu vezu, a André Gertu podučava fotografiji. Ona se potom zapošljava u agenciji Alliance Photo i postaje mu menadžerica.

Drugi plan

Da bi njegove fotografije postigle što bolju cijenu, Gerta izmišlja lik američkog fotografa Roberta Cape, ime koje je podsjećalo na tada popularnog redatelja Franka Capru, a ona, pak, postaje Gerda Taro. Nenametljivo je postavljajući za središnji lik romana, Fortes Gerdu Taro izvlači iz zaborava, baš kao što je to učinio i kofer s fotografijama pronađenim u Meksiku, čime naglašava svijest o važnosti njenoga rada koji je dotada bio zaboravljen ili čak pogrešno pripisivan Capi.

S novim identitetom Capa je otputovao u Španjolsku kako bi dokumentirao tamošnji građanski rat, gdje je već na samom početku snimio fotografiju palog vojnika koja ga je proslavila u čitavom svijetu. Capin uspjeh gurnuo je Gerdu u drugi plan, no nije željela živjeti u njegovoj sjeni. Pridružila mu se u Španjolskoj, a među njima se javlja rivalstvo: njegove su fotografije bile tehnički potkovanije, no ona je bila majstor za pronaći dobar kadar, fotografirala je pod neobičnim kutevima, razvijala intimnost sa svojim subjektima, fotografirala je žene…

Mijenjati svijet

- Bila je to vrlo intenzivna ljubavna priča i istovremeno vrlo kompetitivna s mnoštvom opasnih sastojaka: strast, ljubomora, rizik, profesionalno rivalstvo... Ona nije bila tip žene koja bi ustupila makar i centimetar svog teritorija, kako u ljubavi tako i u ratu. To je ono što njihovom odnosu daje dodatnu dimenziju, modernu i tragičnu istovremeno. Bio je to, uostalom, zadnji romantičan rat - izjavila je Susana Fortes, koja je, kako bi što vjerodostojnije rekonstruirala lik Gerde Taro, u knjizi koristila i originalne citate iz njena dnevnika.

I Taro i Capa smatrali su da se fotografijama može promijeniti svijet, no Gerda je prva platila danak; stradala je za vrijeme bitke u Bruneteu i bila je prva žena fotografkinja preminula u ratnom sukobu. Njena braća predbacivala su Capi da ju je uvukao u rat, a da ju nije znao zaštititi. Postao je zajedljiv i očajan, mnogo je pio, sit života bez nje. Nikada ju nije prebolio, iako je kasnije bio i u vezi s Ingrid Bergman.

“Ako ti fotografije nisu dovoljno dobre, znači da nisi bio dovoljno blizu”, izjavio je svojedobno Capa. On je, pak, bio preblizu u Prvom indokineskom ratu u Vijetnamu, gdje je poginuo 1954. godine, nagazivši na minu. Baš kao i njegova najveća ljubav, umro je s kamerom u rukama, ali u jednome su oboje uspjeli: njihove fotografije zaista jesu promijenile svijet.