KNJIŽEVNIK PAVAO PAVLIČIĆ 'Julijani je Osijek bio istoznačnica za raj, no ipak smo odlučili vratiti se u Zagreb'

Pavla Pavličića prvi put sam vidjela u prošlom stoljeću. U knjižari Mladosti u Ilici, mislim 1979. godine. To što neka knjižara radi do deset navečer, tada mi je bilo ravno večernjem izlasku, a on..., možda je provjeravao jesu li njegove knjige dobro izložene. Hm... Jer, već je bio jako poznat pisac, objavio je “Lađu od vode”, “Ritam zločina”, “Plavu ružu”, “Umjetnog orla”... Dalje naše biografije nisu za usporedbu, ali, evo, što se tiče Pavličića: napisao je više od 100 knjiga. Pisac je Zagreba koliko i ravničarske provincije. Radni vijek proveo je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za komparativnu književnost. Član je HAZU, gdje je neko vrijeme bio najmlađi akademik, kao što je bio i najmlađi dobitnik NIN-ove nagrade za roman, najznačajnije u Jugoslaviji. Počeo je kao “borhesovac”, fantastičar, kasnije je postao ekstremno popularan kao pisac krimića, ali i nežanrovskih romana. Dobio je mnoge nagrade; Zoran Tadić snimio je nekoliko filmova prema njegovim romanima.

Objavu mu čekaju dva nova krimića i knjiga interpretacija pučkih pjesama.

Recimo, “Prošetala Suljagina Fata”. Da, da, ono kad “uđe Fata u magazu sama, za njom uđe Mujo, zamandali vrata”... Što se tu zbiva? Ili, “Tri livade, nigdje hlada nema...” Gdje su te paklene “tri livade”? Tko to govori? Gdje je vojnik? Ne znate? Pavličić zna.

Prije dvije godine pokušao je, nakon pola stoljeća života u Zagrebu, živjeti u Osijeku s Julijanom Matanović - također popularnom književnicom i sveučilišnom profesoricom, kojom se tad i oženio - i s njezinom kćeri Magdalenom. E, to je meni jako zanimljiva priča, ali Pavličić kaže da je nikad neće napisati u knjizi.

Zašto ste se vratili iz Osijeka? Neko vrijeme nakon vašeg preseljenja tamo slušali smo samo riječi hvale.

- Razlozi su privatni, otišli smo radi Magdalenine škole, zbog nje smo se i vratili. A inače se, nekako, nismo uključili u osječki kulturni život jer nas nitko nije zvao, pa je najlogičnije bilo vratiti se.

Je li u vama ostala neka gorčina zbog toga?

- Meni je bilo svejedno, ali Julijani je to bilo važno, njoj je Osijek istoznačnica za raj, i to otkad je u Zagrebu, od početka 90-ih. No, prošle su godine, stvari su se promijenile, ljudi također.

Je li Osijek provincija, ima li za intelektualca života samo u Zagrebu?

- Ne, ipak je grad. S prednostima. Ima sve što grad ima, a sve je blizu. Bilo je nekoliko premijera, nismo išli jer nas nitko nije pozvao. Julijana kaže da joj je do ušiju došla rečenica: a što imaju oni tu tražiti? Nije nam rečena direktno... A možda i jest neobično da dvoje ljudi poput nas dođe, ne očekujući ništa, ne misleći zauzeti ničije mjesto. Julijani je čak bilo obećano da će držati neke kolegije na fakultetu, pa se pokazalo da ne može... I tako. Ali, glavna je pouka koju sam ja izvukao iz života u Osijeku ili kad gledam rodni Vukovar: više ne postoji provincija. E-mailovi, internet, danas dođete tamo za dva i pol sata, ja sam nekad putovao osam sati.

Darko Tomas / CROPIX

Pavao Pavličić

Mislim da ima ljute provincije i u Zagrebu. A svi umiru od straha pri pomisli da završe u Osijeku ili Vukovaru ili...

- Pa, imate pravo, ja nisam nikad u Vukovaru radio, bio ovisan o njemu. Odavno znam da, koliko god volio taj Vukovar, ne bih mogao u njemu živjeti i pisati, jer ono što meni u Zagrebu treba nisu ni koncerti, ni kazališta, ni kina, nego - razgovori s ljudima. Neizmjerno sam mnogo naučio, mnoge ideje dobio, razgovarajući s Milivojem Solarom, Antom Peterlićem, Borisom Senkerom. Ali, danas ja imam sugovornika i doma, Julijanu, to je velika stvar!

Napisali ste sad već više od sto knjiga.

- E, zavisi...! Objavio sam, naime, dva romana u roto-štampi, pa to netko broji, netko ne.

Nakon stotinu knjiga je li pisanje i dalje strast, ili je navika, ili je to modus vivendi...?

- Upravo ovo treće, način života. Šoljan ima sjajnu rečenicu: Svaki čovjek ponekad ima ideju za dobru priču, ali samo pisci to i napišu. Zbilja je prepuna dobrih priča, i meni je žao da to ostane neispričano. Imam tu sreću da lako pišem.

Znači, nije ono što je, mislim Hemingway, rekao: 'Pisati je najlakše na svijetu, sjedneš za mašinu i krvariš'.

- S tim da on, čini mi se, čak i nije pisao mašinom, nego rukom, jer je tvrdio da mu tekst na mašini “otvrdne”, ne da se redigirati.

Ali krvarenje je neupitno?

- Znate što, da ja krvarim, nikad ne bih pisao! Meni je to silno zadovoljstvo. Ne bih htio ispasti neskroman, ali ja segmentiram knjigu u poglavlja, uvijek tako da se mogu napisati “u jednom sjedenju”. Poglavlja su šest-sedam stranica... I, kad sjednem pisati, ne dižem olovku s papira. Kao da mi netko govori, a ja slušam.

Uh, nadam se da nije baš tako.

- Šalim se, ali doista, to je kao da slušam priču, kao da mi je netko drugi pripovijeda... Sad to zvuči kao mistifikacija, ali nije...

Jučer sam otišla u knjižnicu pogledati onaj metar i pol vaših knjiga na polici, najpohabanija je, dakle, i najčitanija, “Stara ljubav”. Dobra, stara ljubav... Ali i to je krimić, niste mnogo pisali o ljubavi.

- Ne, nisam, ali sam je nastojao naglasiti u “Pohvali starosti”, izišloj prije godinu dana. Tu je dosta toga o ljubavi u starijim godinama. Ja tvrdim da u staračkim domovima ima više ljubavi nego u gimnazijama. Najveća zabluda mladosti je da postoje neke stvari koje s godinama prestanu. Tako i ta ljubavna strana ustvari nikad ne nestaje.

Daleko ste vi od starosti, malo ste uranili, ali, znači, zaljubili ste se...

- Ne bih se inače ženio da se nisam zaljubio! Kako sam se osjećao? Kao i u mladosti. To je neka vrsta pomaknutosti u svijesti. I što duže traje, to bolje. Profesor Žmegač je jednom rekao: Ako je perspektiva da čovječanstvo živi 120 godina, normalno je da se u 70. zaljubimo.

Brak je dobra stvar?

- Jest, ali nije za svakoga. Ja se dobro osjećam u braku.

Što vam se najviše sviđa kod vaše supruge?

- Pamet i dobrota.

Jako mi je draga vaša knjiga “Kruh i mast”. Glavni likovi su kisela paprika, čvarci, krvavice, šmarn... slavonska hrana. Znate li kuhati?

- Ne znam. Možda sam zato tako fasciniran svime što se zbiva oko hrane. U doba kad sam se formirao kao osoba, 50-ih godina, hrana je bila silno važna, o njoj je ovisilo hoćete li ostati živi. Ne da ćete umrijeti od gladi, ali ako se niste dobro hranili, dobili biste tuberkulozu. A kako je bila oskudica, u jelu smo neizmjerno više uživali nego danas. Vi danas možete jesti paradajza zimi.

Groznog! Živimo u doba groznog paradajza!

- Pa, je... Meni je svake godine bio praznik kad bi došao prvi paradajz ili voće, trešnje... Isto tako, u zimu, kad se otvarala zimnica, kad se počinjao jesti kiseli kupus, paprika, to su bili obiteljski praznici. Najveći mi je kompliment kad mi netko kaže da je pročitao knjigu pa odšetao do frižidera.

Darko Tomas / CROPIX

Mirjana Dugandžija i Pavao Pavličić

Što najviše volite da vam supruga skuha? Dok vi, naravno, obavljate neki drugi kućanski posao...

- Mislim da je prvak svijeta u pripremanju juha. A što se tiče moga doprinosa, on se svodi na nabavku.

Kad ste napisali prvi krimić?

- U srpnju 1975. Zvao se “Press” i izišao je u roto-tisku, nisam ga ponovio kao knjigu jer nisam tehnički bio njime zadovoljan. Bio je zasnovan na dobroj ideji, ali imao je 150 stranica, a od toga 15 je bilo objašnjenje. Nedopustivo! A najbolje je da objašnjenja i nema, nego da s krajem romana sve bude jasno. A kad mi je Zlatko Crnković objavio priče “Dobri duh Zagreba”, napisao sam roman “Plava ruža”, i tako nastavio... Rado su me objavljivali, a svatko voli da ga se tapša po ramenu.

Jeste li radije pisali krimiće ili fantastiku? Često ste ih, naravno, i miješali.

- Pisao sam ih s jednakim žarom. Kao da o tome ovisi moja sudbina na strašnom sudu! Meni je savjest čista. Ništa nisam smandrljao. I nikad nisam ponovno čitao svoje knjige.

To može biti i nezgodno.

- Pa može, čovjeku u mojim godinama može se dogoditi da proda istu foru dva puta. Pa i meni se dogodilo, jednog te istog negativca ubio sam u dva romana. Ali nije nitko primijetio.

Čekajte, vi sad imate... koliko godina?

- Sedamdeset i tri. Tjeram sedamdeset četvrtu, kao što se nekada govorilo. Slažem se, nisu to neke godine, ali živimo u doba terora mladosti, to znamo. Svi hoće biti zauvijek mladi, biti pobunjenici, a imaju 70 godina... Moramo u jednom trenutku prihvatiti ulogu onog protiv kojih se mladi bore. Ne možeš biti skupa s njima, a sijed i zguren. Jedan je Jagger. Nismo svi “Džegeri”. Zato sam osjetio potrebu napisati “Pohvalu starosti”, reći da u toj starosti ima i lijepih stvari, i smiješnih.

Ima, ali u Hrvatskoj... teško. Ljudi su u panici zbog malih penzija, siromaštva, razorenog zdravstva.

- Ja i inače tvrdim da je najteže ljudima koji su odradili radni vijek i da sada imaju mirovinu od koje ne mogu živjeti. Apsolutno strašno. Ali vi imate u svim slojevima ljude koji lako podnose starost i ljude koji je teško podnose. Naravno da je problem ako nemate što jesti, ali ako se nekako uspijete prometati kroz život, uvijek imate i onih koji su jako dobro situirani, pa doživljavaju starost kao uvredu, tegobu, pa gnjave svoje ukućane... A imate i ove koji skupljaju plastične boce, a pritom pjevaju. Moja ideja je bila - pa bolje da pjevamo.

Smrt?

- Čovjek u različitim godinama različito gleda na smrt. Mi nismo gospodari tog mišljenja. U mojim godinama čovjek razmišlja na način - mogu umrijeti sutra, a mogu, fala bogu, živjeti još 10 godina. Kad ste mladi, onda mislite: Jao, što da sad padne ovaj avion u kojem sam. To su ograničenja spoznaje u odnosu prema velikim i teškim stvarima, pa onda i prema smrti. Veliki slikar Mirko Rački na novinarsko pitanje kako gleda na smrt odgovorio je: “Ja čitam osmrtnice u Slobodnoj Dalmaciji i vidim da ljudi mojih godina ne umiru.” Imao je tada 99 godina.

Kao znanstvenik ste se najviše bavili barokom. Zašto?

- Dobrim stjecajem okolnosti. Prvo, kad sam došao za asistenta na faks, a imao sam 23 godine, profesor Svetozar Petrović predložio mi je da u doktoratu obradim strofu čija je rima “ababcc”, a ima dugu povijest, od “Suza sina razmetnoga” do Goranove “Jame”. Morao sam proučiti sve pisce koji su tom strofom pisali, Gundulića, Bunića, Palmotića, i... privuklo me. Drugo - u to isto vrijeme pojavili su se moji vršnjaci, Dunja Fališevac, Zoran Kravar - veliki čovjek, Slobodan Prosperov Novak, Živa Benčić, Janja Ciglar Žanić, koji su se također time bavili. Barok je tada loše stajao u očima naše književne historiografije. Gunduliću se opraštalo što je barokni pisac, umjesto da mu se to uzme u zaslugu. Nekako smo osjetili potrebu reći - barok je vrijednost po sebi. Pa smo osjetili u tome neku blagu oporbenjačku atmosferu...

Jedna vam se knjiga zove “Barokni pakao”. Vjerujete li vi da vas poslije smrti čeka pakao, ili raj, ili... ništa?

- Ne znam. Ja imam neku svoju privatnu eshatologiju, vjerujem da čovjek ne umire sasvim, ali ne onako kako je u oficijelnim religijama, pa i u kršćanstvu, nego da se nekako stopi s univerzumom. Koliko je svjestan sebe - to mi je teško reći.

Pratite politiku?

- Slabo. Prvo, čovjek pomalo izgubi povjerenje u ljude kad vidi na što su sve spremni, a smeta mi i to što se važnima proglašavaju stvari koje se već idući tjedan pokažu potpuno nevažnima... Što ću ja trčati za tim, ko dijete za svatovima?

Vaš je svjetonazor zadnjih desetljeća, znači dugo, na desnom spektru. U pravu sam?

- Mislim da ovo lijevo-desno nema puno smisla, ali da sam ja konzervativan, s tim mirno živim.

Ali niste uvijek bili.

- Pa... jesam. Nikad nisam bio avangardist, nikad nisam vjerovao u revolucije, da nešto treba srušiti, jer kad počnete od toga da treba srušiti staru umjetnost ili staru književnost, onda dođete i do toga da treba pobiti nekoliko tisuća ljudi. Konzervativac sam, pa dobro. Ili, još bolje, zastupam neki zdravi razum. Običnog čovjeka. Ništa više, ali ni manje.

Dokud taj konzervativizam ide? Jeste li protiv zabrane pobačaja?

- Ma ne!

Jeste li protiv LGBT skupina?

- Hajde, dodat ćemo još jedan pridjev. Ja sam liberalni konzervativac. Moje je načelo - pusti ljude da žive. Sad, drugo je pitanje ako se od mene traži da se ja njima divim. E, to neću! Ja mogu uvažiti svačije opredjeljenje, ali tražim da se to i meni dopusti. A danas postoji ta tendencija da ako malo sumnjate u neku od tih proklamiranih vrijednosti, odmah vam se kaže da ste loš čovjek, da ste fašist, a onda mislim - zašto bi se čovjek tome izlagao? Ionako ne mogu ništa promijeniti.

Kad ste iz Vukovara, kao student, došli u Zagreb, je li vam bilo teško?

- Jako. Bio sam vezan uz Vukovar, prije svega vukovarske pejsaže, vidike, atmosfere. I, lako sam se dao impresionirati. Kad sam prvi put ušao u Sveučilišnu knjižnicu, kao da sam ušao u hram. Pamtim datum kad sam stupio nogom na Filozofski fakultet: 13. rujna 1965. Stalno sam se pitao jesam li ja tome dorastao. Pa sam, za svaki slučaj, kao brucoš čitao kao manijak.

Majka je bila velika čitačica, ne treba puno tragati za uzorima.

- Posuđivala je u vukovarskoj knjižnici tri knjige tjedno. Otac je cijeli radni vijek proveo u Borovu, bio je Batin pitomac prije 2. svjetskog rata. Moj je odgoj tekao, rekao bih, prirodno, postojalo je neko suglasje između roditelja i škole o tome što treba naučiti, usvojiti. Moji nisu bili praktični vjernici, pa nije bilo pritiska ni u tom smislu. A ja sam bio dobro dijete - nikad nisam pobjegao od kuće.

Idete li često u Vukovar?

- Evo, prekjučer sam se vratio. Tamo više nemam nikoga od roda, iako sam imao veliku familiju. To se sve raselilo i pomrlo. Sad sam voditelj Akademijina zavoda u Vukovaru, zato odlazim relativno često.

Kako je živjeti u Vukovaru?

- Jako komplicirano.

Ima li budućnost?

- Ima. Vjerojatno je problem u tome da se nađu pravi ljudi. Problemi se ne rješavaju vjerojatno zato što postoje ljudi kojima je i ovako dobro. Uvijek govorim, recimo u vezi sa sporovima o ćiriličnim natpisima - da su poslali Ivicu Vrkića, on bi to ispregovarao tako da bi svi bili zadovoljni. Te se stvari rješavaju pregovorima, a ne deklaracijama, dekretima... Ako je Vrkić uspio ispregovarati mirnu reintegraciju, onda bi uspio i ovo.