ECE TEMELKURAN

Književnica i novinarka koja je zbog kritike Erdoğana dobila otkaz: 'Zapad ne razumije Tursku'

Ece Temelkuran 2013. u Splitu
 Duje Klarić / CROPIX

Nekad najčitanija turska politička novinarka, kolumnistica koja je 2012. zbog kritike Erdoğanove vlasti dobila otkaz, danas uspješna, u svijetu, a i u nas puno prevođena spisateljica Ece Temelkuran (“Planina boli”, “Zvuk banana”, “Žene koje pušu u čvorove”) u Zagreb dolazi često. Ovdje ima stan u koji se povlači kad joj je potreba fokusirati se na posao.

“U Turskoj se stalno nešto dramatično događa, ne mogu raditi”, dok nam tog jutra pravi kavu primjećuje da je minula noć za nju “prva u posljednjih mjesec dana bez noćnih mora. Oni što po Turskoj zadnjih tjedana noćima do zore buče na ulicama osjećaju se sigurnije nego ja i ljudi poput mene. Do tri ujutro pjevaju Dombru, pjesmu što ju je Erdoğanova Stranka pravde i razvoja (AKP) koristila na izborima 2014. Trebate to čuti...” karikiranim glasom koji se miješa s povicima djece koja se igraju ispod njezina zagrebačkog balkona zapjeva “Recep Tayyip, Recep Tayyip...”

U Zagrebu ima vojnički režim. “Probudim se i radim. Pišem, zapravo, najviše čitam. U Turskoj se više ne mogu fokusirati čitati satima. Stalno imam potrebu uključiti TV. Tamo su breaking news non-stop.” Doduše, i rad u Zagrebu, u njezinu spartanski namještenu stanu, izgleda tako da svakih sat vremena provjerava Twitter. “Gledam što se događa”, upire pogled u mobitel. “Formirala se nova ‘nacija’, ‘The Screen Nation’. Iranci, Iračani, Afganistanci, ljudi iz Afrike, puno Turaka... žive u Europi, a zapravo žive na ekranima, neprestano provjeravajući što se događa kod kuće.”

Poplava zastava

Turska je, opisuje, preplavljena zastavama, na sve su strane ogromni plakati s porukama: “Mi smo narod Turske.” “Nećemo uzmaknuti ni pred terorom ni pred vojnim udarom.” “Ljudi su napeti, teško je reći je li to što dominira strah, duboko smo polarizirana zemlja, jedni prolaze pakao, a drugi slave. Nakon pokušaja državnog udara postojao je osjećaj jedinstva nacije u smislu “Hvala bogu da pučisti nisu uspjeli!”, ali nakon što su počeli masovni progoni i zatvaranja ne mislim da oni koji su završili u zatvorima trenutno u Turskoj slave demokraciju”, kaže paleći cigaretu.

“Zaokret koji se dogodio u gledanju Zapada na Erdoğana je apsurdan”, ističe. Pamti kako je prije desetak godina u europskim intelektualnim krugovima bilo heretično kritizirati: “Svi su podupirali AKP, kad bi rekao nešto protiv, dočekao bi te sarkastičan smiješak i komentar poput ovoga: ‘Dakle, vi podupirete vojsku’. Ne razumijem kako se razvio taj pojednostavljeni diskurs da su u Turskoj samo dvije strane - jedna koja podupire vojsku i druga, AKP, koja podupire demokraciju. Potpuno su isključili ljevičarsku tradiciju u Turskoj, sekularne ljude koji ne podupiru ni vojsku ni islamiste, ni Erdoğanov AKP ni Gülena. Zapad tako gleda na cijelu regiju, kroz optiku orijentalizma. Razmišljaju: ‘Njima su umjereni islamisti i malo demokracije čisto dovoljno, oni ne mogu bolje od toga.’ Misle da jedina kohezivna snaga kod nas može biti islam. A još 1960-ih, 1970-ih regija je bila puna ljudi koji su širili socijalističku paradigmu, pokušavali islam kombinirati sa socijalizmom.”

Angažirana obitelj

Temelkuran (43) je rođena u Izmiru, u ljevičarskoj, politički angažiranoj obitelji. Roditelji su joj se 1970-ih upoznali u - zatvoru. Iz djetinjstva ih pamti vječno prikovane uza vijesti na televiziji, njih članove radničke partije i studentskog pokreta, kako broje ubijene prijatelje i istomišljenike, čekajući još loših vijesti.

Pada mi na pamet, dok je slušam kako priča o politiziranom djetinjstvu, lik tankoćutna poete iz “Snijega” Orhana Pamuka. Taj Kerim Alakušoglu zvani Ka, sin istanbulske republikanske sekularne obitelji iz Nišantaša, gdje je rastao i Pamuk, negdje u romanu opisuje njegova dječja sjećanja na trenutke vojnih udara - cijela bi se obitelj okupila oko radija i televizije, našli bi se skupa tetke, stričevi, ujaci, susjedi, “jedni su drugima čestitali vojne udare, jednako kao što su čestitali i bajrame”, piše Pamuk.

U noći udara Temelkuran je bila kod kuće, s roditeljima i bratovom obitelju. “Bratova supruga, Amerikanka, je viknula: ‘Isključimo televiziju!’, želeći tako zaštititi svoje dvoje djece, moje nećake. No moj otac je odvratio: ‘Puno će ovakvih vijesti biti ovih dana! Nek’ se naviknu.’ Pomislila sam: ‘Ne opet! Ne još jedna generacija!’ Znate li što me preplavilo taj čas? Osjećaj da je to jezivo nepravedno’, odjednom će vrlo energično, namrštena čela, nabranih obrva, lica transformirana u izražajnu ekspresiju.

Nove generacije

“Nije pošteno da svaka generacija Turaka mora takvo što proći za djetinjstva, da ih prije ili kasnije zakači! U doba kad sam odrastala, 1970-ih, 1980-ih, nije bilo moderno štititi djecu od realnosti. Posebno ne u Turskoj. Nove generacije roditelja vjeruju da djecu treba zaštititi, ali ne znam koliko ih mogu zaštititi, jer djeca osjete kad stvari krenu loše, dugujete im nekakvo objašnjenje.”

Tko je iza udara?

Uvjerena je da iza pokušaja vojnog udara stoje snage Fetullaha Gülena. “Erdoğanu to sad nije trebalo, a nije to mogao, po mnogo čemu, ni organizirati.” Temelkuran kritički o Gülenovu pokretu piše posljednjih desetak godina. “Još od 1960-ih u Turskoj nije bilo jednostavno govoriti o Gülenovim ljudima. Prvo, radili su u tajnosti, o njima niste znali ako i sami niste bili dio pokreta. Potom, Erdoğan ga je do prije dvije godine branio javno kritizirati. Tek sad se počinje saznavati kako su ubacivani u državne službe, kako su operirali. Korijeni pokreta sežu do hladnoratovske borbe protiv komunizma, oni su bili potpomagani od CIA-e i korišteni u nekoliko politički osjetljivih situacija u Turskoj”, kaže pa nastavlja: “Zapad je imao bizarno shvaćanje da su u Turskoj svi iz tzv. civilnog društva, posebno umjereni islamisti, bili protiv čvrste ruke vojske. A bilo je potpuno obrnuto - oni su podupirali vojni udar 1980-e, bili uz vojsku. Gülenov pokret i AKP su bili izabrani da stvore ‘turski model’, brak između islama i demokracije. Amerikanci misle da, ako podupiru građanske pokrete, da će to iznjedriti američki način demokracije. To na Bliskom istoku ne funkcionira. Ljudi koji su sebe u Turskoj nazivali ‘civilnim društvom’ zapravo su vodili islamističke i mafijaške organizacije. Za doba hladnog rata, ne bi li porazili socijalističke ideje, Zapad je podržavao islamističke pokrete ne samo u Turskoj već u cijeloj regiji. Ubijali su sekularne socijaliste, a ova je regija, poznato je, prilično fertilna za stvaranje radikalnih i tajnih islamističkih pokreta. I onda, pogotovo nakon 11. rujna, ono što su imali na pladnju bili su ti umjereni islamisti nasuprot zlu radikalnog islama, pa su izabrali te umjerene momke, koji su još uz to bili i prilično prijateljski nastrojeni prema slobodnom tržištu. Poduprli su njih, a to je opet oslabilo sekularne snage.”

Što se danas događa sa sekularnim snagama u zemlji? “Uglavnom tiho stoje po strani i promatraju. Ima razloga za to. Znaju da je Gülenov pokret brojan i opasan, da institucije treba očistiti od njegovih ljudi. No, zabrinuti su da ti masovni progoni ne izbrišu cijelu opoziciju, jer to se pretvara u lov na vještice. Tu i tamo upozoravaju na kršenje ljudskih prava. No, upravo je Gülenov pokret činio mnogo zla, uzrokovao mnoga kršenja ljudskih prava i progone u zadnjih 10 godina, pogotovo među sekularnim Turcima. Teško je s pravdom u Turskoj. Sad su Gülenovi ljudi, ti ljudi koji su činili kriminalna djela, kažnjavani, a drugi promatraju misleći: ‘OK, došao je red i na njih.’”

Erozija vojske

Od stvaranja moderne Turske 1923., još od Atatürkova doba, vojska je među Turcima bila najviše respektirana institucija. Kako to da je narod izašao na ulice 15. srpnja, usprotivio se pučistima?

“To je do sad stvarno bilo nezamislivo, sve do te noći. Upitate li bilo koga, bez obzira na političke preferencije, svatko će potvrditi da je vojska bila svetinja, ili ako ti nije bila sveta onda si znao da može biti okrutna i nije ti palo na pamet da kreneš protiv nje. Do sad su protiv vojske u prošlosti znale ustati tek lijeve snage, kasnije potpuno marginalizirane. Ali ovo sad su bili ljudi u pidžamama, običan svijet, oni su izašli na ulice, ustali protiv vojnog udara. Posljednjih desetak godina ipak smo naučili da se i vojska može kritizirati, čak i da generali mogu biti procesuirani, krenulo je to kad je Erdoğan prije 10 godina optužio sekularno krilo vojske da sprema vojni udar, pozatvarao je tad generale i stotine ljudi. U to doba je počela slabiti ideja o nedodirljivosti vojske, to je ogromna promjena u kolektivnoj svijesti. No, nisam sigurna nisu li ljudi na taj pijedestal s kojeg su maknuli vojsku stavili Erdoğana i nije li ih to zapravo izvelo na ulice.”

Što je strah?

Što se može očekivati u skoroj budućnosti? Erdoğan prijeti smrtnom kaznom, godinama želi proširiti predsjedničke ovlasti, distancira se od SAD-a i EU, sastaje s, kako ga je u utorak nazvao, “dragim prijateljem Vladimirom” (Putinom). “Erdoğan je najbriljantniji političar kojeg je Turska ikad imala”, konstatira ironično. “Od početka njegove političke karijere majstorski je znao iskorištavati krize, još od vremena kad je recitirao vjersku pjesmu koju su sudci proglasili kršenjem kemalizma i zatvorili ga, pa je nakon deset mjeseci izašao iz zatvora i postao heroj. I ovo će znati iskoristiti. Mislim da će nastaviti žonglirati između Zapada i Rusije. Smrtnu kaznu neće uvesti. Najavljujući je želio je samo proteklih tjedana podilaziti uzavrelim emocijama svojih pristaša.”

U Turskoj ne vidi ozbiljnu političku snagu koja bi mu se mogla oduprijeti. “I nije to novo stanje, seže još u 1970-e, posebice 1980-e i doba vojnog prevrata, tad je izbrisana sva opozicija, generacije ljevičara su iščeznule, još tad su stvoreni temelji za današnju političku situaciju u Turskoj.”

Nedavno joj je u Turskoj i u Velikoj Britaniji izašla “Euphorie und Wehmut: Die Türkei auf der Suche nach sich selbs”, knjiga koju je lani napisala i prvo objavila u Njemačkoj. “To je knjiga za strance koje zanima učiti o Turskoj, ljudi u Turskoj to o čemu pišem znaju”, kaže. Dogodilo se da je tursko izdanje koincidiralo s pokušajem vojnog udara. “Pristaše AKP na društvenim mrežama pišu da sam izdajica, da pišem laži o Turskoj. Preplavio me poznati osjećaj, nalik na onaj kad sam 2012. dobila otkaz, doživjela svašta. Ne želim ponovo prolaziti kroz sve to.”

Za sebe kaže da “nije jako hrabra osoba”. “Zapravo sam prilično plašljiva. Možda izgledam kao netko hrabar, ali nisam”, ponavlja, odgovarajući na moj upitan pogled. “Strahove zaboravljam u trenucima kad pišem. A kad to što sam napisala bude objavljeno, zagrcnem se, pitam samu sebe: ‘Pa kako sam to napisala? Kako sam se opet uvalila u politiku i probleme?’”(smijeh)

Podsjećam je na naš lanjski razgovor o strahovima. “Što sam tad rekla?” znatiželjno će. Prekapam po arhivi, čitam joj pasus koji tad nisam objavila: “Moj je najveći strah ne biti slobodna od strahova, donositi odluke u sjeni strahova. Strahovi reduciraju našu egzistenciju, postaneš manje osoba, a moje razumijevanje života je ‘biti puno’, biti koliko god možeš.” Kima glavom: “Ne mogu vjerovati da sam bila tako otvorena” pa će, više obraćajući se sebi: “Postaneš ovisan o strahu. Strah postane jedino što te pokreće u životu. I onda kad više nema straha ne znaš kako dalje, kreneš izmišljati strahove, moraš, ne bi li ušao u svoje ‘prirodno’ operativno stanje.”

Kako se Turci nose s osjećajem nesigurnosti, posebno zadnjih godinu dana? “Druženja s prijateljima izgledaju kao sastanci grupe psihološke pomoći. Rođendanske proslave, a bila sam na jednoj prije par dana, nisu više relaksirane zabave, služe da se ljudi nađu, sjednu u krug i pričaju kako se osjećaju. Većina utjehu nalazi u tim razgovorima, ja je nalazim u pisanju, to je moj način borbe sa situacijom, jedino dok pišem zaboravljam da se bojim.”

Odgoj za rasizam

Živjela je neko vrijeme u Libanonu, naučila arapski, potom se preselila u Tunis gdje su je dočekali bitno drugačiji arapski i frustracije zbog kojih je odustala od govorenja jezika koji je danas, sa žaljenjem primjećuje, zaboravila. Što je naučila o vlastitoj zemlji gledajući je iz perspektive arapskog svijeta? “To da ne postoji samo jedna vrsta Arapa, a Turke od malih nogu odgajaju rasistički prema Arapima. I to da smo mi Turci više nalik na bliskoistočne narode negoli što smo toga svjesni, nalik smo im kulturološki, načinom na koji volimo, mrzimo, čak i po tome kako obožavamo vođe. Za sebe mislimo da smo sličniji Zapadu negoli stvarno jesmo.”

Na Bliskom istoku mnogi žive tek privid. “Čak i ako se u životu zapravo ne baviš ničim, zbog činjenice da se oko tebe stalno događaju stvari, osjećaš se kao da živiš potpun život. Živiš u iluziji, pasivan, a na kraju umireš s dojmom da si nešto radio jer si gledao vijesti, razmišljao, komentirao, analizirao.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 03:00