Knjiga ‘Ne možeš ti to‘: Odustajanja i zablude: sve na što nam je self-help uskratio pravo

“Ne možeš ti to” naslov je knjige Borisa Perića i Tomislava Pletenca u izdanju naklade Ljevak u kojoj se bave pogreškama, zabludama, neuspjesima, odustajanjima, guljenjima… Svime onime na što nam je self-help kultura uskratila pravo. Donose svojevrsnu teorijsku povijest neuspjeha te od kršćanstva do psihoanalize razbijaju iluziju self-helpa.

Nije baš da se sve može kad se hoće, poručuju autori. Boris Perić govori što ih je ponukalo da se obračunaju s tom dobro utrženom paradigmom da svi mogu sve i da je samo na nama da se, eto, “malo potrudimo”.

Nevolje

“Odlučili smo napisati tu knjigu, kako bi Srbi rekli, ne iz bijesa, nego iz nevolje. A s tom nevoljom sučeljena je potreba većine ljudi za nekom vrstom samopomoći, koja, zapravo, ne pomaže nikome, a odmaže mnogima. Mi smo knjigu dovršili bitno prije korone, ali i sama pandemija je, bojimo se, na dovoljno jasan način pokazala da se s takvim pošastima možemo koliko-toliko nositi samo ako se pokorimo napucima istinske samozaštite itd. U vremenima krize - a kada mi to, molimo Vas, nismo živjeli u krizi - self-help ili, ne daj bože, new age, ne pomažu. Inače bismo se mogli pozvati na ‘Moje pjesme, moje snove’ i reći: ‘Popni se na svako brdo’. Ali to brdo hoće biti tvrdo.”

Teško je reći da ovom knjigom žele išta poručiti, a da to konzumentima stereotipne literature ne bi već bilo jasno. Perić daje primjer: “Kad je prije stotinjak godina jedan zagorski ljekarnik u Zagrebu prodavao čudotvornu vodicu pod imenom Elsa-fluid, koja je navodno liječila sve, od mrlja na sagovima do ozbiljnih boleština, pa kad je k tome na svom pripravku izgradio još i prvu četverokatnicu u tadašnjem Zagrebu, na novinarsko pitanje ‘pomaže li kome zaista ta vaša vodica’ odgovorio je: ‘Pomogla je meni da sagradim ovu zgradu’, mislimo da je sve jasno”.

Self-help je postao gotovo pa nova religija. Zašto ljudi to kupuju i koliko tome zaista i vjeruju? “Dimenzije ljudske nesreće zaista su nesagledive. Uostalom, ništa nam ne može pružiti osjećaj beskraja kao glupost. Ono što je u cijeloj priči nemoralno, to su prazna obećanja pomoći i samopomoći. Self-help, koji danas imamo više nego što ga zaista možemo podnijeti, nudi instant rješenja koja još nikome nisu zaista pomogla, a novac ide znamo na koje i čije račune. Dakle, govorimo o poetici sef-helpa koja se u osnovi, kao, uostalom, i poetika pornografije, svodi na otrcane metafore i nizanje isto tako otrcanih glagola u imperativu.”
Ako je sve na nama, a uporno gubimo, onda smo, bit će, svemu sami krivi. Je li ta teza opasna jednako kao i fatalistička vjerovanja da je sve u rukama fatuma koji je izvan nas?

Kovač sreće

“Lijepo bi bilo da možemo govoriti o fatumu i takvim stvarima. Ali taj famozni fatum, počnemo li mu vjerovati, ne može utažiti naše egzistencijalne nelagode, a ne može im ni pogodovati, jer to jednostavno nema smisla. Kako narod kaže, svatko je kovač svoje sreće, pa i Mišo, ali time se ova knjiga ne bavi. U društvu kakvo je naše neuspjeh je ta svakodnevna egzistencijalna kategorija i s time se moramo pomiriti. Neuspjeh, a o tome se napokon i radi, ima svoju estetiku, svoju ekonomiju i sve. Odnosno, kako je to lijepo sročio Samuel Beckett: ‘Pokušaj, ne uspij, pokušaj ponovno, ne uspij bolje!’. O tome se radi, čak i kad su u pitanju izbori. No, ovo neka bude spomenuto samo sa strane jer nas zanimaju svakodnevica i život koji nije nužno gubitnički, ali samim time ne donosi pobjedu. Ono što zaista smeta su motivacijski imperativi, a oni zaista ne pomažu ni u čemu.”