Imate li dijete za koje govore da je "problematično" i "preosjetljivo", koje se razlikuje od vršnjaka, ima problema s uspostavljanjem novih prijateljstava, koje na uobičajne stvari često reagira naizgled previše emocionalno? Dijete koje ne može dugo biti na jednom mjestu. Koje se ne zna usredotočiti. Koje ne shvaća upute, a djeca ga često odbacuju, rugaju mu se zbog njegovih čudnih ideja.
Moguće, kaže poznata psihoterapeutkinja Christel Petitcollin, da je, zapravo, riječ o - iznimnomislećem djetetu.
Petitcollin je autorica bestselera "Kako manje misliti", a napisala je i knjigu "Moje dijete previše misli - Kako odgojiti iznimnomisleće dijete" koja je ovih dana prevedena i objavljena kod nas (Dubravka Celebrini, Poetika).
U njoj među ostalim piše o iznimnomislećoj djeci i njihovim patnjama u okruženju koje im nije prilagođeno ili kojem se takva djeca teško prilagođavaju, školskom sustavu u kojem se silno dosađuju, koji ih ne motivira na kreativan rad i koji ih traumatizira. Piše i o patnjama roditelja takve djece koji su nemoćni zaštititi dijete od sustava te patnjama nastavnika koji su rastrgani između nametnutih programa, djeci, pogotovo iznimnomislećoj, često dosadnih i zastarjelih, hijerarhijske školske strukture u kojoj rade, roditelja učenika i sve većeg nepoštovanja na koje nailaze prema svojoj profesiji.
Iznimno misleća djeca su često puna života, ali u sustav posve neuklopljena, ona jesu drugačija, ali nisu, kako kaže Petitcollin, "bolesna i defektna".
Takva djeca funkcioniraju drugačije: neurološki, emocionalno i psihološki i često su stigmatizirana.
Mnoga takva djeca danas vrlo brzo dobiju dijagnozu, odnosno etiketu. Često puta je to ADD/ADHD tj. poremećaj pozornosti sa ili bez hiperaktivnosti. Također, mogu dobiti i dijagnoze iz autističnog spektra, no autizam ne znači defektnost već - različitost. Petitcollin navodi i slučajeve disleksije iza kojih se, zapravo, krije iznimnomisleće dijete.
U knjizi obrađuje razne teme, pa tako i fobiju od škole. Fobija od škole je golema, agresivna i paralizirajuća tjeskoba koja se javlja pri samoj pomisli na odlazak u školu. Djeca koja pate od fobije odbijaju ići u školu iz razloga koji se mogu činiti iracionalnima. Pokušavamo li ih prisiliti na odlazak, pokazuju veliku anksiozonst, čak i paniku. Boli ih želudac, povraćaju, lupa im srce, pate od vrtoglavica ... Fobiju od škole razviju nakon niza problematičnih situacija koje ih naposljetku dovode do blokade. Fobija od škole povezana je s gutikom smisla, (škola izgleda nepotrebno i apsurdno), s pretjeranim pritiskom od nastavnika i/ili roditelja na učenika, s previše problema u odnosu s drugim učenicima, s mogućim zlostavljanjem od strane vršnjaka.
U knjizi autorica objašnjava što učiniti, kako pomoći djetetu da riješi fobiju od škole ali i niz drugih velikih problema djece koja loše funkcioniraju u današnjem školskom sustavu.
U nekih zemljama djeluju udruge roditelja atipične djece, primjerice osnovane su i vrlo angažirane po cijeloj Francuskoj, uz njihovu pomoć roditelji se trude nadoknaditi manjkavost sustava koji nema kapaciteta baviti se atipičnom, često iznimnomislećom djecom.
