Kad je žena toliko lijepa da začara svako ljudsko biće

ZAGREB - Priča kaže da je Salman Rushdie “Firentinsku čarobnicu” pisao u trenutku kad se razdvajao od svoje femme fatale, indijske manekenke Padme Lakshmi. Svijetu se tad javno povjeravao kako nikad neće uspjeti dovršiti roman o spojnicama renesansne Italije i mogulskog dvora u 16. stoljeću, istodobnim hedonističkima etapama ljudskog društva.

Unatoč jadikovkama uspio je dovršiti roman, a djelo kojim se slavi ženska ljepota, čeznutljiva ljubav prema pripovijedanju i istražuje Rushdijeva opsesivna tema o šumovima na relaciji Istok - Zapad, ujedno i njegov seksualno najeksplicitniji roman, označen je kao veliki piščev povratak magičnom realizmu.

Problem je taj što “Firentinska čarobnica” nije na nivou “Djece ponoći”, romana koji je sve one koji su ga pročitali trajno osudio da čitaju sve što Rushdie napiše.

Osnovni sadržaj “Čarobnice” relativno je lako prepričati: misteriozni mladić podrijetlom iz Firence, imenom Mogor dell’ Amore, dolazi u posjet moćnom, mudrom mogulskom caru Akbaru tvrdeći da je s njim u rodnoj vezi.

Njihova spojnica je Kara Köz, žena toliko lijepa da je u stanju začarati svako živo biće, pa tako čak i umjetnik koji na temelju predaje dobije zadatak napraviti njezin portret, ulazi u svojih ruku djelo i trajno se izgubi u svijetu mašte i umjetnosti. Osebujni stranac svidi se vladaru, ali mu Akbar nije spreman bezuvjetno povjerovati pa Mogor kako bi spasio život mora uvjerljivo ispričati priču, koju nadopunjavaju priče ostalih likova. Zajedno ta bujica različitih glasova tvori svijet u kojem se neprestano briše granica mašte i zbilje, a u kojem glavnu riječ vode čarobnice, bludnice, žene iskovane u mašti, neiskusni mladići, čeznutljivi vladari filozofi i njihova svita. Kič kojeg bi teoretski Rushdie bio u stanju spasiti, uostalom njega se i voli zbog sklonosti igri, baš kao i zbog toga što se ne boji pretjerivati.

“Čarolija ne zahtijeva napitke, poznate duhove ili čarobne štapiće. Jezik koji uvjerljivo govori pruža dovoljno čarolija”, zaključit će na jednom mjestu mogulski car Akbar.

Britansko-indijski pisac tu lekciju davno je savladao.

Ta je sposobnost, uostalom, i ono što mu je donijelo status usporediv sa statusom pop zvijezde. Nemojmo imati iluzija, sve da se nesretna fetva nikad nije dogodila, Rushdie bi svejedno slovio za jednog od najboljih pisaca svijeta. Pečati raspojasane vještine i demonstracije moći rasuti su po cijeloj “Čarobnici”. No, najbolja djela koja je Rushdie napisao u posljednjih dvadesetak godina bila su djela namijenjena djeci, djela u kojima je zauzdao svoju maštu i u kojima, bez obzira na ekstravagantnu raskoš boja, likova i ideja, nema suvišnih slika.

“Firentinska čarobnica”, bez obzira na pomno istraživanje povijesnih izvora, trebao je biti roman na takvom tragu, raskošna povijesna bajka za odrasle. Bez obzira na briljantnost pojedinih sekvenci, dobili smo nešto što uvelike funkcionira tek kao skica za takvu priču. Lutke umjesto likova, ideje umjesto priča, trikovi umjesto čarolija. Nedovoljno dobro kad je pisac Rushdijeva ranga u pitanju.