'JUGOSLAVIJA, MOJA DOMOVINA' Porodična priča o traumama odrastanja i najbolji regionalni roman 2012.

Eto kako se književni termin nepozvan može lako vratiti iako ga više nitko ne očekuje: prije trideset godina termin jugoslavenska književnost bio je tek smiješna ideološka bačva za napucavanje, no danas, kad je od Jugoslavije ostala samo bezoblična strvina u Bosni, Makedoniji i na Kosovu, nova književnost dolazi baš iz tog regionalnog lonca, iz zajedničkog iskustva, lektire i jezika, kako god se taj jezik jednom zvao. Svijet jugoslavenske književnosti dugo je čamio na subkulturnoj periferiji, sve dok nije postalo očito da se ta književnost vratila umivena, počešljana, interesantna. Danas ne samo da su veterani poput Kovača, Velikića, Jergovića, Ugrešićke, Basare, Hemona, Mehmedinovića, Pištala ili Daše Drndić i dalje u formi, već i nova književna scena vrvi od njihove zakonite i nezakonite dječice, među kojima je Goran Vojnović (1980) vjerojatno najafirmiraniji.

Bez samosažaljenja

Vojnovićev prvi i vrlo uspješan roman “Čefurji raus” iz 2008. preveden je čak tri puta na štokavske jezike. Zanemarimo li sad to što Radoslav Katičić tvrdi da srpski nije štokavski jezik, lako ćemo uočiti da su prevoditelji imali različite ideje kako prevesti naslov jedne te iste šarmantne, no malčice ipak precijenjene kombinacije Salingera i Irvinea Welsha, koji o odrastanju u šovinističkom okružju govori pankerski i humorno a ne očekivano sentimentalno i samosažaljivo: “Čefuri raus”, “Čefuri napolje” i “Južnjaci marš”, na sva tri jezika naslov romana je zazvučao balkanski psovački efektno.

Slično se dogodilo i s novim romanom, koji je u literarnom smislu puno ozbiljniji od prvijenca: dok se srpski prijevod drži originalnog naslova “Jugoslavija, moja dežela”, Vojnovićev hrvatski nakladnik odlučio se za neutralniji naslov “Jugoslavija, moja domovina”; bosanskog, makedonskog i crnogorskog prijevoda još nema, pa možemo samo nagađati o mogućim konstrukcijama: “Jugoslavija, moja otadžbina”? “Jugoslavija, moja tatkovina”? Ili, hm, “Jugoslavija, moja patria”? Stvar je slobodnog sudačkog uvjerenja je li hrvatski prijevod naslova pogođen ili ne, no romanu je odrezan ne samo provokativno-ironičan element već i slovenska identifikacija, koju Vojnoviću, pretpostavljamo iz drugih pobuda, osporavaju i slovenski nacionalisti, nakon što je roman nedavno okićen prestižnom slovenskom književnom nagradom Kresnik. Jer, za razliku od svoja dva za sada slavnija prezimenjaka, Vladimira Vojnoviča i Iva Vojnovića, inače daljnjih rođaka, Goran Vojnović je još uvijek slovenski pisac, što u kontekstu ovog romana možda i nije uvijek bila prednost.

Nasljednik Danila Kiša

Roman “Jugoslavija, moja dežela” u svojoj suštini je priča o problemima užeg i šireg zavičaja. Pripovjedač Vladan Borojević, skoro tridesetogodišnjak, polovično asimiliran u užem zavičaju, živi svoj život sve dok ga iz kolotečine ne izbaci spoznaja da njegov otac, general JNA, ne samo da nije mrtav, kao što je mislio, nego je živ i optužen za ratne zločine. Vladan je u potrazi za ocem, koji se dakako krije, i želi saznati što je istina a što laž.

Nekome se ovo može učiniti kao jahanje na otrcanim temama i umjetno fabriciranim motivima, no, slično kao i u slučaju romana “Božanska dječica” Tatjane Gromače, čitatelj bi morao povjerovati da je i Vojnović, kao nasljednik Danila Kiša, zainteresiran za istinu u književnosti i da će “Jugoslavija, moja dežela” u velikom luku izbjegavati jeftine balkanske stereotipe. Priču o ocu kao ratnom zločincu Vojnović želi ispričati kao porodičnu priču, što je na filmu uspješno apsolvirao redatelj Srđa Keča, no u književnosti - pogotovo romanu -zvuči kao nemoguća misija.

Vojnović se svejedno upustio u ovu opasnu spisateljsku avanturu. Njegovi likovi su unutrašnji emigranti koji putuju Jugoslavijom kao nekim fantastičnim kontinentom koji se, kao i u “Bonaviji” Dragana Velikića, širi sve do Beča i Budimpešte. Vojnović je svoj književni talent disciplinirano podredio logici ove priče i mnogo toga je dobro postavljeno i elegantno napisano. Gdje god se u romanu radi o slovenskim temama i slovenskim likovima, Vojnović pokazuje rijetku literarnu superiornost: slovenska književnost dugo nije ponudila tako moćne i uvjerljive likove kao što su likovi mame Duše, djeda Dušana, bivšeg milicijskog komandira u Vrhnici, bake Marije ili polubrata Mladena. Pomalo neočekivano, Vojnović briljira i u hrvatskoj dionici romana koji je vođen u dvije paralelne fabularne linije i dva različita vremena (1991. i 2007.) - roman započinje pulskim fragmentom koji je tako upečatljivo napisan da je Vojnović zaslužio barem neku istarsku književnu nagradu.

Vojnoviću, kao recimo i Hemonu, lako ide roman o odrastanju; priča o traumatičnom seljenju iz Pule u Beograd pa u Novi Sad pa natrag u Sloveniju dovoljna je za jedan doista veliki roman i možemo samo žaliti što ga Vojnović ovom prilikom nije napisao, pogotovo što je druga fabularna linija nešto klimavija: putovanje po Bosni i Srbiji u potrazi za ocem nije osobito zanimljivo, dosta je slabije od primjerice Jergovićevog “Freelandera”, premda bi bilo brzopleto zaključiti da Vojnović nema smisla za tu vrstu proze, o čemu svjedoči fenomenalna epizoda sa slovenskim i bosanskim kamiondžijama. Više čudi što ljubavna priča nije osobito nadahnuta: lik Nadje je prestatičan i beskrvno podređen Vladanu, no ni tu situacija nije crno-bijela: epizoda Vladanovog povrataka u Ljubljanu iz Srbije nabijena je čendlerovskom atmosferom melankolije i stoicizma.

Sudionik ili inspirator?

Najtvrđi romaneskni problem je lik oca: Nedeljko Borojević postoji uglavnom kao porodični lik u prošlosti, što bi jako dobro funkcioniralo u klasičnom romanu o odrastanju. No Nedeljko Borojević kao ratni zločinac se pojavljuje malo, ne samo zato što se krije: o njemu se ne zna dovoljno (usput je nejasno zašto mu je prišiveno prezime ličko-austrougarskog generala Borojevića). Postoje dokazi za njegovu upletenost u ratne zločine u nekom slavonskom selu i to je otprilike sve.

Vojnović kao da je tek zagrebao po temi JNA i ratnih zločina i pobjegao od daljnje istrage: to što Vojnović piše “samo” porodični roman nije neko opravdanje da ne saznamo je li otac običan sudionik, organizator ili inspirator? Vladan se pita kako se sve to moglo dogoditi, ali više nekako teoretski i njegov konačni susret s ocem ispada nekako prazan i besadržajan, što je relativno komotno književno rješenje. Svejedno, Vojnović nije više samo dečko koji obećava jer je “Jugoslavija, moja dežela”, rame uz rame s Velikićevom “Bonavijom”, najbolji prošlogodišnji regionalni i/ili jugoslavenski roman.