PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

Još od Pandorinih vremena nije se dogodilo da se najavljena nevolja izbjegne. Zlo je postalo sveprisutno nakon što ga je čovjek naučio predvidjeti

Hermes ju je učinio šarmantnom, domišljatom i hrabrom, Hera ju je učinila znatiželjnom. I na kraju, da malo pokvari ono što su drugi presavršenim načinili, vrhovni bog je ženu učinio nestalnom, lijenom i blesavom

Da kazni ljude što im je Prometej darovao vatru i stvorio čovječanstvo, Zeus naredi bogovima da im stvore ženu. Hefest ju je zamijesio od gline i dao joj oblik, Atena ju je obukla, Afrodita joj dala ljepotu, Apolon talent za muziku i iscjeliteljske moći, Demetra ju je naučila kako se plijevi korov i okopava bašča, Posejdon ju je darivao bisernom ogrlicom i sposobnošću da se nikad ne utopi, Hermes ju je učinio šarmantnom, domišljatom i hrabrom, Hera ju je učinila znatiželjnom. I na kraju, da malo pokvari ono što su drugi presavršenim načinili, vrhovni bog je ženu učinio nestalnom, lijenom i blesavom. Blesavost se, naravno, sastojala u tome da joj svakakve stvari na um padaju. Svaka moralno neutralna iracionalnost započinje tom Zeusovom intervencijom na ženi. S njome se, prema uvjerenju ovog čitatelja, rađa i moderna umjetnost. Ili svaka umjetnost koja ne nastaje iz ceremonijala.

E sad, tko je ženu darivao onim za priču najvažnijim, je li to bio Zeus ili je bio Hermes, to ne možemo sa sigurnošću znati. To najvažnije bio je ćup. A u ćupu su bila sva zla ovoga svijeta. Bezbeli da je Epimetej, brat Prometejev i suradnik njegov na stvaranju čovječanstva, rekao ženi neka ni za živu glavu ne otvara ćup i ne zaviruje u njega. I da, žena se zvala Pandora.

Najvažniji od svih Pandorinih talenata bje onaj kojim ju je darivala žena Zausova i sestra njegova Hera. Znatiželjna i blesava, zaviri Pandora u ćup - koji se u kasnijim pričanjima pretvorio u kutiju - a iz ćupa u tom trenutku izletješe sva zla svijeta: kuga, tuga, siromaštvo, pohlepa, zločin, očaj, bolest, starost, prkos, glad, prevara, muka… Na dnu ćupa ostala je samo nada. Pred nadom je Pandora zatvorila svoju kutiju. Za niz generacija koje su uslijedile, svijet je bio strašno mjesto. Leden, turoban i siv, kao Rumunjska u vrijeme Nicolaea Ceausescua, i takav će ostati sve dok Pandora, šašava kakva već jest, po drugi put nije otvorila kutiju. Tada je nada zašla među ljude. Ili to nije bila nada, nego predviđanje i predznanje o svijetu. Čovjek zna što će na kraju biti s njim. Kao što i tokom života zna kako će se iz naoko običnih okolnosti ispiliti veliko zlo. I onda se gorko nada da će njegova iščekivanja, ipak, biti iznevjerena. Ali se još od Pandorinih vremena nije dogodilo da se najavljena nevolja izbjegne. Zlo je postalo sveprisutno nakon što ga je čovjek naučio predvidjeti.

Zeus je Pandoru stvorio iz zlih namjera, da kazni ljude nakon što je kaznio Prometeja. Ili da kazni muškarce, pošto su svi ljudi prije prve žene mogli biti jedino muškarci. Ali način na koji ju je stvarao, pruživši svakome bogu mogućnost da se iskaže, nije mogao stvoriti zlo, niti je tako mogao kazniti ljude. Stvorivši Pandoru, Zeus je među ljudima stvorio osjećaj krivnje i savjest. I to dvoje ženskog je podrijetla. Kada je iz svoga ćupa pustila sva ona zla, Pandora se pokajala. A onda još jednom otvorila ćup. Priče se razilaze oko toga je li se i drugi put kajala. Mislim da jest. Lakše je bez nade, nego bez saznanja o tome da će se sve ovo loše završiti. Pandora je svakako jedna od najzanimljivijih antičkih figura, iz čije priče proistekne beskonačno mnogo novih priča, pa nije razumljivo zašto je na tako lošem glasu. Dobra je Pandora. Čuje se to u zvuku riječi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 16:39