JOŠ JEDNA BIOGRAFIJA SEKS BOMBE Životopisi prolaze, ali Marilynka još čeka da im postane središte. I podjednako ostaje zagonetka

Među knjigama koje su mi 'skliznule' između prstiju ne mogu izostaviti novu biografiju Marilyn Monroe (1926 – 1962), jedinu ženu o kojoj sam pročitao najmanje dvije knjige.

Prva je bila Mailerova, koju je 1974. objavila Prosvjeta u prijevodu Branka Bucala. Da li se nešto revolucionarno od tada otkrilo? Ne baš, a opet čini se da je Charles Casillo, biograf rođen poslije smrti Monroe, inače glumac, pisac, novinar i dramatičar, podcrtao neke detalje što su se još malo ranije preskakali. Podcrtalo ih je, u stvari, samo vrijeme.

Takvi detalji odnose se na predodžbu o filmu i Hollywooda kao središtu visoke prostitucije, koja je služila moćnicima u Washingtonu, pa tako i ondašnjem predsjedniku J. F. Kennedyju i njegovu bratu, državnom tužitelju, Robertu. Zahvaljujući, dakako, visokim posrednicima.

Doktor Greenson, glumičin liječnik, na upite o vezama braće Kennedy i Monroe odgovarao je: “Strašno je kad moraš izjaviti: ‘Ne mogu pričati o tome jer ne smijem iznijeti potpunu istinu’. Znate što, obratite se Bobbyju Kennedyju.”

Poslije je Robert F. Kennedy - o kome je Donald Barthelme napisao kratku priču (R. K. spašen od utapljanja) - ubijen u atentatu, baš kao i njegov brat John. Priča o njihovu odnosu s Monroe postala je “osjetljiva”; bacala je stanovito svjetlo na predodžbu o Americi. Pa ipak, razjasnilo se kako je glumica bila u vezi s obojicom, te da je posrednica braći bila sestra Patricia, udana za glumca Petera Lawforda.

Jeanne Martin, supruga Deana Martina, filmskog partnera M. Monroe i predvodnika tzv. “čopora štakora”, imala je snage glasno reći: “Smatrala sam Petera i Pat Lawford svodnicima za Johna Kennedyja”. “U tu gomilu Marilyn je uvučena kombinacijom svoje mentalne bolesti, zloupotrebe lijekova, pritiska prijatelja i samoće”, zaključio je Charles Casillo. I dodao: “Kuća Lawforda bila je zdanje od 600 četvornih metara na plaži u Santa Monici. Izgradio ju je Louis B. Mayer”. JFK posjećivao je sestru u toj kući, još dok je bio senator.

“Postala je nekom vrstom najbiranijeg mjesta za hollywoodske zabave - katkad poprilično dekadentne - kamo su zalazile najveće face zabavljačke industrije.” Marilyn Monroe “upala” je u to birano društvo još dok je kao starleta hodala s Lawfordom. Pa ipak, “nema fizičke dokumentacije o prvome Marilyninu susretu s Johnom Kennedyjem u kući na obali”.

Riječ je o najbogatijim i najutjecajnijim ljudima u Americi 50-ih godina, koji su se međusobno družili i podupirali. Bilo je to vrijeme Korejskoga rata - kada M. M. obilazi vojnike na frontu - i najlona. Pripadala je toj odabranoj i cijenjenoj skupini, kao ikona onoga vremena.

Casillo je ukazao, istražujući posljednje dvije-tri godine života genijalne glumice - za ocjenu je dovoljan razlog “Neki to vole vruće” - i izazovno privlačne žene, na sveprožetost “Lijepih i prokletih”, kako je Francis Scott Fitzgerald nazvao svoj drugi roman, 1922., prije no što je propao u Hollywoodu kao scenarist. Što je Marilyn Monroe činilo takvom?

To su željeli proniknuti fenomenolozi, fotografi i analitičari, ali i ona sama. Znala je zuriti u zrcalo u toaletu, na raznim svečanostima, i promatrati svoj odraz. A kada ju je Truman Capote, jednom zgodom upitao što radi, upavši na žensko mjesto, odgovorila mu je: “Promatram nju.” Isto to je, po svoj prilici, činila kada bi sjedila gola pred zrcalom u vlastitoj sobi. I pitala se: što je, u čemu je tajna privlačnosti?

Patricia Lawford nagovorila je Monroe da dođe na imanje Cal-Nev Franka Sinatre, na granici Kalifornije i Nevade. “U jednom trenutku Sam Giancana ušao je u Marilyninu sobu”, zabilježio je životopisac. Pričalo se da postoje fotografije na kojima taj zloglasni mafijaš sjedi glumici na leđima, kao dijete koje se igra konjića. I tu se Casillo, kao rijetko kada, pozivao na vlastiti izvor: kao “autoru ove knjige”, to mu je povjerila Lilly Woodfield, supruga jednog fotografa.

Za pravo, bilo mi je jezivo nabrajati sve te osobe koje su bile bliske Monroe a koje su je ovako ili onako “izdale”, točnije iskoristile, ne hajući za njenu ranjivost i krhkost o kojoj se, inače raširio glas. Primjerice, gđica. Pat Newcomb, njena predstavnica za tisak, izdala ju je dvaput; “imala je romancu s Bobbyjem Kennedyjem” kad i poslodavka. Gospođa Murray, njezina domaćica, koja ju je zadnja vidjela živu, bila je agentica FBI-a, kome je redovno slala izvješća o Monroe. A razlog je bio njen bivši muž, dramatičar Arthur Miller, koji je bio pod istragom zbog svojih veza s komunistima. Točno, nikoga nije “izdao”, osim Marilyn. U autobiografiji ju tretira kao kamen pored puta.

Spomenuti Greenson bio je glavni doktor Monroe, no dogodilo se da joj je doktor opće prakse Engelberg propisao bočicu s 25 tableta Nembutala, od kojih je 24 popila i umrla. Treba pridodati da je Greenson ušao u život glumice na preporuku njene njujorške doktorice Kris, koja ju je poslala u pakao psihijatrijske bolnice, u središnjicu straha od ludila, što je nju podsjećao na bolesnu majku i na djetinjstvo, na udomiteljske obitelji i na sirotište, od koga je, sa šesnaest pobjegla u prvi brak.

Bez obzira na brojne dragocjene pojedinosti, Casillova biografija glumice Monroe govori o njoj “kroz druge”, kao i većina drugih. Pitam se: kako bi glumica izgledala kada bi se inzistiralo na tome da je Marilyn Monroe bila prva među glumcima koja je proniknula Hollywood i osnovala vlastitu produkcijsku kuću da bi zaštitila svoju umjetničku slobodu? Njene brojne dobrotvorne donacije kao da ne postoje, jednako kao ni privatni darovi - novčani i ostali (kćeri Leeja Strasberga poklonila je Chagallovu sliku). Životopisi prolaze, ali Marilynka još čeka da im postane središte. I podjednako ostaje zagonetka, kao i njena izazovna ljepota.