JO NESBO 'Postoji to Macbethovo prokletstvo pa sam i ja sad, penjući se na Marjan, ozlijedio nogu'

Jo Nesbø u splitsku dvoranu Gripe, gdje do nedjelje traje Mediteranski festival knjige, ušao je poput rock zvijezde, zaklonjen sportskim sunčanim naočalama, pozdravljen bučno kao da stiže s gitarom, na koncert.

Pored pozornice nalakćena je stajala trudnica orošena čela, motali su se školarci koji su molili da ih puste s dva-tri sata jutarnje nastave, među heterogenom publikom sjedile sveučilišne profesorice, umirovljenici, tinejdžeri… Strpljivo su mnogi čekali gotovo sat vremena, došaptavajući se da će netko, bit će, donijeti pisca; jer dan prije, penjući se s kćeri Stipe Božića po stijenama Marjana, Nesbo, inače vješt penjač, zadobio je manju ozljedu.

Šepajući se popeo na pozornicu mediteranske scenografije, sjeo ispred velike fotografije zatvorenih plavih škura.

Donekle predvidljivo, prokletstvo Macbetha krivo je, zaključili su u Splitu, moguće i za Nesboovu ozljedu.

Glazbena karijera

“Postoji to Macbethovo prokletstvo ili kletva, jer osim svih onih nezgoda, čak i smrti što se vežu uz Macbeth, i ja sam sad, eto, ozlijedio nogu. Urednik u izdavačkoj kući Fokus istog je dana kad je u ruku primio prvi primjerak Macbetha za hrvatsko tržište - također ozlijedio nogu. Poznato je da su se brojne opasne nezgode, čak i smrti, događale tijekom izvedbi Macbetha na pozornici, glumci jako dobro znaju da je bolje ne koristiti riječ Macbeth, već se na to Shakespeareovo djelo referiraju kao na „škotsku dramu“, pa je možda bolje da i ovaj moj novi roman odsad jednostavno krenemo zvati - ‘škotskim romanom’“, u šali će Nesbo.

To natečeno koljeno i inače mu je slaba točka, da je otpornije možda bi bio - nogometaš. Naime, o tome je sanjao, dapače ozbiljno je trenirao u ozbiljnom klubu kad je sa 19 godina zaradio ozljedu nakon koje se više nije vratio profesionalnim treninzima. Osim što je na pedesetak jezika prodao milijune knjiga, Nesbø je u Norveškoj s njegovim bendom Di Derre izdao četiri albuma, od toga su dva među najprodavanijim albumima u povijesti te zemlje. Diplomirao je ekonomiju na solidnom sveučilištu, kao burzovni broker nije također bio za baciti… Na pitanje Krune Lokotara ne osjeća li, možda, tako multitalentiran i kakvu krivnju zbog toga, ili barem veliku odgovornost, kaže: „Ne znam je li istina da imam baš toliko talenata. Siguran sam, doduše, da imam jedan.

Bar ja to tako osjećam. Jer, ponekad da biste potvrdili talent morate dobiti i povratnu informaciju od ljudi. A ja imam jedan talent za koji nikad nisam trebao povratnu informaciju od drugih; tako je otkako znam za sebe. To je talent za pričanje priča, sposobnost za koju sam oduvijek vjerovao da je imam. Ne znam kakav bih bio nogometaš, rano sam se ozlijedio, više nisam mogao nastaviti igrati pa me u mojem gradu pamte kao najvećeg nogometnog talenta, što vjerojatno nije istina. Naime, nikad nisam dobio priliku razočarati ih”.

Priče su socijalno ljepilo, drže nas skupa, razmišlja Jo Nesbø. To je i najveći kapital onoga čime se on, pišući, bavi. „Kad bi se, dok sam bio dijete, moja proširena obitelj okupila za praznike, među nama bi se našlo puno odličnih pripovjedača.

Važnost priča

Moj je otac sjajno pričao priče, baš kao i neki od mojih ujaka, stričeva i tetaka. Bilo bi to poput malog obiteljskog natjecanja. Ali uvijek su se prepričavale iste priče. Nitko nije bio zainteresiran za nove, mi smo stalno htjeli slušati stare. Glavi lik priče redovito bi bio netko iz obitelji, dakle realni likovi koji bi uvijek ispadali komični. Međutim, mislim da najbitnija funkcija tih priča nije bila da nas sve nasmiju, već da nas okupe, približe, zbliže. Bili smo poput plemena koje sjedi i prepričava stare, herojske priče, kakve se već u plemenu prepričavaju oko vatre. Naše su bile komične, ali su zapravo mnogo govorile o tome kakvi smo ljudi bili i kakvi smo i dalje.

To su bile obiteljske priče koje su se ponavljale iz godine u godinu. Likovi nekih od tih priča su bile naše prabake, pradjedovi, ljudi koji nisu bili među nama. Prije nekoliko godina sreo sam staricu koja mi je rekla da je najveći gubitak kad doživiš da ti prijatelji počnu umirati to što s njima odlaze i priče. Naime, to su ljudi s kojima dijeliš priče koje potvrđuju tko si ili kakav si bio. Kad oni umru, odjednom više nemaš nikoga kome bi ispričao svoje priče. Nikoga tko ih tako dobro može razumjeti. I tako, komadić po komadić, gubiš i dio sebe. Zato mislim da su priče, ne samo priče u knjigama, već te priče koje pričamo jedni drugima, u obitelji, društvu, tako silno bitne“, inspirativno će Nesbo.

Važna mu je, naglašava, veza između pripovijedanja i pisanja, prepričanih i napisanih priča. “Možda zato što sam odrastao u tradiciji oralnih priča. Pisanje je socijalni refleks, jednak onome koji biste imali da sjedite s prijateljima oko stola, netko nešto ispriča, kaže priču, a ti osjetiš da je tvoj red da kažeš svoj dio, da nešto pridoneseš tom stolu. Pretpostavljam da je i to razlog zašto i ja pišem. To je reakcija na čitanje odličnih knjiga, na zadovoljstvo koje dobivam kao čitatelj dobre literature.

Ako potom shvatiš da i sam možeš pričati priče, ako osjetiš to prirodnim, gotovo kao da imaš obavezu donijeti priču za stol. Naravno da ljudi i ne moraju voljeti ono što pišem. Ima ona priča o vozaču koji vozi autoputom i čuje na radiju da netko vozi tom istom trakom, ali u pogrešnom, suprotnom pravcu. On pomisli: ‘Ma, nije to jedan, ima ih, evo, tisuću koji idu u krivom pravcu’. Tako i ja osjećam o svojem pisanju. Čak i da mi svi kažu da im se ne sviđa to što pišem, pomislio bih da me ne razumiju, da će možda za stotinu godina netko ipak razumjeti.”

Kralj krimića dolazi iz zemlje izrazito niske stope kriminala. Više ljudi Nesbø pobije u svoja dva romana nego što je ubojstava godišnje u Norveškoj. Može li taj dio svijeta biti dobra kulisa njegovim kriminalističkim pričama? “Oslo i Norveška o kojoj govorim u mojim romanima nisu sasvim realna slika grada i zemlje. Pišem o toj zemlji i tom gradu jer ih dobro poznajem. Međutim, Oslo i nije tako nevin kao što se doima većini ljudi koji ga posjete na nekoliko dana. Grad ima svoju tamnu stranu.

Još od 1970-ih jedan je od europskih gradova u kojima je ponajviše heroina. Iz nekog razloga heroin se u Oslo puno uvozio i grad je imao jednu od najvećih stopa smrti od predoziranja. Droga je uvijek u Oslu bila veliki problem. Oslo jest kulisa za moje romane možda baš i stoga što je u puno aspekata tako “nevin” grad. Ubojstvo u Oslu jest dramatičan događaj, da ga stavim u Mexico City to ne bi bilo šok za društvo”, govori pisac na pozornici, uz koju prekriženih ruku i mrka pogleda stoji nekoliko njegovih čuvara.

Norvežani i knjige

Uputivši se na ručak, u kratkom razgovoru za Jutarnji list komentira činjenicu da u maloj, a velikoj Norveškoj imaju gotovo dvije stotine profesionalnih pisaca, ljudi koji žive isključivo od književnosti. To je, primjerice, mnogo više nego što ih je u bogatoj zemlji bogate književne tradicije kao što je Francuska. Kako tumači da toliko Norvežana može mirno sjediti i pisati fikciju nemajući egzistencijalne brige? „U nas država brine o književnoj produkciji, to je u sklopu politike zaštite norveškog jezika, koji jest mali jezik.

Postoje razne fondacije, stipendije, osim toga, skoro sve što se objavi otkupljuje se za knjižnice. To je jedan dio priče. Drugi je da Norvežani doista mnogo čitaju i kupuju knjige, makar one nisu jeftine. Kombinacija za književnost podržavajuće kulturne politike i činjenica da imamo tako puno gorljivih čitatelja čini da možemo imati tako mnogo pisaca koji ne moraju raditi još neki dodatni posao.“ Koji je najbolji savjet što ga je kao pisac dobio? „Napiši nešto svaki dan. Nema veze je li dobro ili loše… ali napiši nešto svaki dan!”

Iz Splita je Nesbø Cessnom odletio za Ljubljanu, gdje predstavlja slovensko izdanje „Macbetha“.