ZUB KRITIKE

Jesu li reportaže o ‘običnim ljudima‘, ma koliko medijski osvježene, ipak odavno potrošen materijal?

Igor Mandić
 Ivor Fuka
Novinske reportaže sabrane "Ljudima" Josipa Novakovića hrvatska je publicistika prožvakala i probavila prije najmanje pola stoljeća

Došlo neko takvo vrijeme da kritičar dobije po zubima (u prenesenom smislu, dakako, a mojoj malenkosti se ionako nema što izbiti). Naime, u prošlom broju Jutarnjeg lista (14. srpnja ove godine) jedan je pisac zavapio (čak, ma dajte): "Josip Novakovich: Jesam li ja hrvatski pisac?", a nekako slutim da škakljivi odgovor pada u dio upravo meni, ni krivom ni dužnome za primanje i/ili (ne)prihvaćanje bilo koga koji baš, eto, želi da ga se smatra "hrvatskim piscem". A zašto, o tom potom; da najprije nešto razjasnimo: između bezbrojnih domaćih beletrista i književnih kritičara (koliko ovih potonjih ima malo), odvajkada postoji prešutni dogovor o nenapadanju. To će reći da su pisci (neslužbeno) pristali ne buniti se protiv dobre, a nekmoli loše kritike svojih djela (ako se respektivnom kritičaru može uvažiti autoritet), dok kritičari za svoj račun znaju DA NIJEDNA POZITIVNA KRITIKA NE MOŽE PROĆI NEKAŽNJENO (pa je onda bolje odmah i u principu biti negativistički nastrojen: to se pamti, barem!). Taj džentlmenski sporazum zapravo je hipokritska provalija, jer napisali što im drago (ili kako umiju), kritičari će uvijek biti u krivu. Ta je licemjernost trajna lakirovka odnosa u hrvatskim književničkim krugovima: dok se postrance, u privatnom društvu, a danas možda i na društvenim mrežama, po kritičarima pljuje "sve u šesnaest", dotle se nikako ne želi dati na znanje da je bilo tko povrijeđen nekim sudom. E, brale moj, da bi se moglo kritičaru javno u lice reći što tko misli o njemu, potrebno je dosegnuti barem srednju razinu kritičareve obaviještenosti/znanja/obrazovanosti, a potom to svoje mišljenje ili stav (popularan kao i ono mjesto, gdje leđa počinju gubiti svoj časni naziv) u odgovarajućem obliku ponuditi za objavljivanje na istome mjestu gdje je njegovoj knjizi bilo priređeno "stratište". E, ljudi božji, žene moje, nijednom se beletristu ne da toliko potruditi (i eventualno osramotiti).

I tako, među beletristima i narogušenim kritičarima u hrvatskoj kulturi, i najvećima se osjeća zadah/zapah, smrad jalnosti, nezamjeravanja (jer svaka će loše ocijenjena šuša već naći svoju kliku, koja će je hvaliti i uzdizati). Zašto su beletristi mutavi baš onda kad bi trebali ustajati u svoju korist? E, to nije u skladu s boljim (malo)građanskim manirima? Ipak, jedini, prvi i posljednji beletrist koji je u poraću (Drugog svjetskog rata) pokrenuo BUNU NA KRITIČARSKE DAHIJE bio je Branislav Glumac, pjesnik i prozaik (1938.), koji je još nedavno, naime 1980./81., u Republici objavio opsežnu i ozbiljnu filipiku protiv (poimence) tada dominantnih književnih kritičara.

Kako je, među drugima, doslovno, ali i preneseno ciljao najviše na mene, to sam se obradovao prilici da jednako opširno kontriram Glumčevim invektivama (na koje se, osim mene, nitko drugi nije osvrnuo), na što je uslijedila još jedna njegova replika i tako je nastala knjižica/brošura, jedina poznata otad u hrvatskoj knjižkulturi u kojoj beletrist žigoše knjižkritičara (sanjao sam i svojoj kontrabrošuri, ali je to propalo).

Šteta, ali barem, poznavajući taj predložak, možemo ga danas odmjeriti s retoričkim pitanjem g. Josipa Novakovića, pa vidjeti/uočiti kako Glumac nije bio tražio nikakvu iskaznicu, kao dokaz pripadnosti hrvatskoj književnosti (on je naprosto tranširao kritičare, tražeći koji bi mu najbolje odgovarao, tj. bio "samo njegov" = dobar, sjajan kritičar!), dok, međutim, J. Novaković (rođ. 1956. u Daruvaru, a u svojoj dvadesetoj godini "emigrirao" u SAD, gdje je pustio korijenje, udomio se i proslavio posljednjih 35 godina kao kratkopričaš, romansijer i esejist, pišući na - engleskom jeziku (iliti angloameričkom, onome jedinstvenom jeziku, koji RAZDVAJA DVIJE NACIJE. (NOTA BENE: čak je i ova njegova ironična tužbalica, u prošlom broju Jutarnjeg lista - PREVEDENA s engleskog, što je izveo Saša Drach, stalni Novakovićev prevoditelj).

O čemu je riječ: premda su mu na hrvatski prevedene (s engl.) nekolike knjige, njega kao da malo iritira što ga nazivaju/određuju/svrstavaju kao bilo američkog, bilo kanadskog pisca - hrvatskih korijena (!?). Pa, što je u tome loše/pogrešno/štetno po njegov račun, ako je poznato da su mnogi, veći ili manji, pisci izbjegnuvši iz rodne zemlje, baš i tek u tuđini stekli glas. Mogu ih nabrojiti više desetaka/stotinjak, ali dovoljno je spomenuti kako je jednim od najbriljantnijih pisaca i stilista engleskog jezika svojevremeno proglašavan Jozef Teodor Konrad Nalecz Korzeniowski, a koji je postao Joseph CONRAD (1875. - 1924.), a kojega se u klasifikaciji "vodi" kao - "engleskog prozaista poljskog podrijetla". Ili Eugene Ionesco (1912. - 1994.), koji se određuje kao "francuski dramatičar rumunjskog podrijetla"... ili E. M. CIORAN (1911. - 1995.), kojemu epohalnu veličinu ne narušava da ga se smatra "francuskim esejistom rumunjskog podrijetla"... Itd.

G. Novaković ovako je obajsnio svoju dvojbu: "Dakle, ja pišem na engleskom, a ne na hrvatskom iz više razloga. Prvo, zaljubio sam se u engleski jezik i u njemu je moj život." Dalje objašnjava kako je u New Yorku počeo pisati priče na hrvatskom, ali mu ih u Hrvatskoj nisu prihvaćali za objavljivanje. Rekli su mu da jezik nije "čist" (srpski i "jugoizrazi"?), što je bilo krivo ocijenjeno kao "politički stav". E, pa razljućen ovakvim sitničarenjem, odlučio je da će "pisati engleski, da ne bi morao raditi na etničkoj purifikaciji svojeg hrvatskog jezika". To se može nazvati BIJEGOM U VEĆI JEZIK, a kojekakav je engleski danas ionako globalna lingua franca. I onda, što bi htio g. Novaković?

Dobro ušuškan u svoju poziciju međunarodnoga predavača posvuda po svijetu, dobitnik nekoliko književnih nagrada, on se na vrhuncu životno-spisateljske krivulje odlučio vratiti "korijenima". Vrlo jednostavno: tekst/članak/reportažu, priču napisanu na engl. on dostavlja uredniku Jutarnjeg lista (prijatelju, koji ga je i nagovorio na suradnju), ovaj to prosljeđuje prevoditelju i objavljuje, ali na osnovu tako prerađenih radova, g. Novaković još ne može smatrati da je AUTOMATSKI i hrvatski pisac. Najprije administrativno, ako on mora ovjeriti čitabu kojom se potvrđuje da je član toga i toga cehovskog društva u Hrvatskoj. (Nema ih mnogo: Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca... i?). Administracija to potražuje iz specifičnih svojih razloga (broj registriranih članova, kako stoje stvari s poreskim davanjima, godišnja prijava poreza ili što ti ga ja više znam). Na žalost, ali je tako: ne može se iz Montreala naglavce sunovratiti u Zagreb i odmah smatrati da se njegove radove PREVEDENE S ENGLESKOG može slobodno uvrstiti u hrvatsku književnost.

A koji su to radovi? Ako se zadržim na oglednoj knjizi "Ljudi" (koja se dulje cmarila kod mene), onda su to novinske reportaže kakve je hrvatska publicistika odavno prožvakala i probavila najmanje prije pola stoljeća! Na urednikovu ponudu da redovito pošalje/servira svoje, na engleskom napisane/objavljene radove, g. Novaković (skromno, kao snaša, prvi put snubljena) odgovara: "Ta tko bi u novinama htio čitati o običnim ljudima?"

Ipak nije odolio, pa je svoje kratke psihoportrete nagomilao i prikupio u knjigama, a to je bilo kod nas PREVOĐENO i dobro je bilo prihvaćeno. Očito da se u mnogobrojnim mijenama medijskih formata, prema društveno-političkim prilikama, već bilo zaboravilo koliko su slične reportaže bile nekada novinski vrhunski tiražne, a dokaz je broj od, barem, stotinjak izuzetnih autora, koji su se zadovoljavali urodom svojega svakidašnjeg truda, a da nijedan nije računao kako bi ga trebalo uvesti u PISCE!

Ne bih želio biti suviše poučan, kao dinosaur, koji je uzeo unuka u krilo i pričao mu što se nekad pisalo. Na primjer, serija Ive Brauta "Na pozornici običan čovjek"...; Brixy, Filipović, Flego, Garber, Grbelja, Grgičević (za reportaže nagrađena još 1951.), Gruden, Hovan, Jelinić (?), Jukić, Jurić, Kastratović, Kesić, Kolar, Kreutz, Milčec (?), Milles, Oblak, Piršl, Pleše, Profaca, Smoje (!?), M. Stary (!!?), Strpić, Šodan, Šoškić, Špeletić, Zelmanović, Hadžić, Zvrko, Žutelija... Ovih ni deset posto nekad superagilnih, a danas zaboravljenih autora, zapravo su humus za Novakovićeve reportaže. Naime, on susreće i "obične" ljude, kod kojih pronađe i izvuče neku zanimljivu nit, iz koje nastaje to štivo.

Srećom, uvijek kratko i sažeto, oblikovano dobrim stilom, ono se koleba između slavljenja banalnosti i kakve originalne poante. Dakle, premda medijski osvježene, te su reportaže POTROŠENI MATERIJAL i da skratim muke svima: novinske reportaže još nisu književno-umjetnička proza (jer su premalo fikcijske), a do sada nije bilo pokušaja da se autore slična profila ozbiljno uzima u obzir kao - umjetnike.

Malo patetike ipak se omaknulo naizgled ravnodušnom g. Novakoviću ("Ne smeta mi što nisam hrvatski pisac. Ne smeta mi biti hrvatski pisac...") kad je odmah na početku upitao: "Trebaju li nacije biti ponosne na svoje pisce? Trebaju li pisci biti ponosni na svoje nacije?" Rekao bih NE i NE, kad time ne bih produbljivao zbunjenost, u kojoj se g. Novaković našao. Ako pokušam ovo razrađivati, daleko bi me odvelo. Ma, koja nacija, u našem slučaju i tko bi reprezentirao njezin okus ("ponos") (je li možda senilna HAZU, odumirujuća književnička društva...?) kad u Hrvatskoj nemamo ni spomena vrijedne književnosti do početka 19. st., kad se sredinom istog tog počinje oblikovati ono što će se do danas dobro ustaliti kao hrvatski standardni književni jezik, a osim svega do 19. st. - NEMAMO NI NACIJU. Tko bi se u čije ime sramotio, pa da se ponosi svojim piscima (kad već nitko ništa ne čita, a knjige se tiskaju jedino za makulaturu i da nakladnici zarade na potporama), a koja bi to tek bila GROTESKNA BUDALETINA iliti pisac, koji bi bio ponosan na svoju naciju (po onoj kurvinskoj: "U pravu ili u krivu, ovo je moja zemlja?).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:36