PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

IVO BREŠAN Dobri, dragi barba naše najintimnije književnosti, našeg najboljeg jezika

 Matko Biljak / Slobodna Dalmacija

Godina je 2001, eno nas u kupeu vlaka Zagreb-Beograd, koji je jednom davno nosio Matoševo ime, kako se vozimo na književnu priredbu u Beograd, ispraćeni pogrdama i proklinjanjima komunističkog ministra kulture Antuna Vujića, koji je u svemu tome vidio antipatriotski čin.

Na središnjem mjestu, leđima oslonjen na zapad, licem okrenut prema istoku, sjedi Ivo Brešan i pripovijeda nam kako je to bilo s autorskim pravima i tantijemima za predstave njegovih komada, postavljane po DDR-u i drugdje po istočnoj Europi. Još uvijek ima stanovito nepovjerenje prema našoj mladosti - po svemu, osim po biologiji, lažnoj i krivotvorenoj mladosti! - plaši se da ga ne krenemo zafrkavati, da ovo sve, ipak, nije neka namještaljka, jer zašto bismo njega, starca, vodili sa sobom na jedno ovakvo književno putovanje? Možda to tako njemu izgleda, ali nama je, suprotno tomu, Ivo Brešan živo i životvorno čudo. Ako ga budemo dovoljno dugo gledali i slušali, možda ćemo otkriti tajnu njegova teksta, za koju on tvrdi i da ne postoji, nego da je on samo bio revni srednjoškolski nastavnik, koji se, eto, usput bavio i pisanjem drama. A te bi mu se drame onda, i mimo njegove volje, omaknule u komedije i farse, koje su onda izazvale stanovit interes.

Slike iz vlaka

Tako je postao cijenjeni dramski pisac, a da nije prestao biti srednjoškolski nastavnik. I da, usput je postao i alkoholičar. I onda, već negdje oko Vinkovaca, započinje tu priču, strašnu i veličanstvenu, kao da ju je napisao Fjodor Mihailovič Dostojevski, a ne da se dogodila živu čovjeku, o tome kako je doživio delirium tremens, što je u tim trenucima vidio i kako ga je to nešto zauvijek odvratilo od alkohola i učinio teškim trezvenjakom. I onda, kada je s tom pričom došao kraju, prije samog ulaska u Beograd, usred onih favela, ciganskih potleušica i beskrajnog šarenila balkanske bijede, usred naše zajedničke šutnje, i pogleda na istu stranu, kroz isti prozor, pred oči su nam došli starci, četvorica-petorica njih, kako po kvrgavoj, ćelavoj ledini bacaju boće.

- Eno ih, moji ljudi! - živnuo je, i odmah potonuo.

Pa smo dugih minut-dva šutjeli, misleći svatko za sebe o tom fenomenu ljudi, rođenih Dalmatinaca koji negdje u sremskim bespućima, nad spaljenom kukuruzovinom pred oranje, igraju na boće. A vlak stoji i već sat vremena čeka da se upali zeleni signal i da svatko nastavi svojim putem.

Iz ovakvih slika nastaje književnost. Da bi ih se vidjelo i razabralo među svim onim slikama koje se neprestano izmjenjuju u prozoru vlaka, kao na platnu nekoga starog kina, i bivaju zaboravljene nakon što su jedan jedini put viđene, valjalo je putovati s Ivom Brešanom. A prije toga gledati predstave i filmove, čitati njegove dramske komade. Osim što nam je bio drug iz vlaka, cijenjeni stariji pisac kojemu nije bilo mrsko ni ići ministru uz nos pa s mlađarijom putovati u Beograd, Brešan je bio jedan od onih formativnih pisaca našeg naraštaja, čije smo riječi upijali s televizijskih ekrana, pozornica i kinematografa barem onoliko, ili mnogo više, nego što smo ih čitali sa stranica knjiga.

Ivo Brešan bio je u onom nizu koji je započinjao s Brankom Ćopićem, a završavao s Dušanom Kovačevićem, pisaca koji su svojim djelima uspješno transcendirali medij knjige i akt čitanja, a onda i samu književnost. Uvijek je, kao i danas, većina bila nečitajućih i protivnih svemu što je knjiga i što je tekst. Ali ni takvi nisu odolijevali Kovačeviću, Branku Ćopiću i Ivi Brešanu. Ono što je Brešan u to vrijeme radio, nadilazilo je književnost. Bila je to umjetnost sačinjena od života i od mašte, od društvenopolitičkih okolnosti naše tadašnje današnjice i od povijesti. Sve to danas, uz fatalno zakašnjenje i oglupljenje, uz kriminalnu nekulturu sjećanja, uz ideološku lobotomiju i ugodan zaborav u nepismenosti, djeluje i tako daleko i tako nekako nemoguće. Dobri, dragi šjor Ivo, dobri dragi barba naše najintimnije književnosti, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća našega boljeg jezika, sad nas je ostavio. Tko će sutra s nama putovati u Helsinki i Stockholm, da nam se srca mrznu od bjeline i tuge!

Otac i sin

Vinku je napisao samo dva filma. Kažem samo dva, jer su se savršeno našli i pogodili, kao da niti nisu bili otac i sin, nego kao da su bili rođena braća, prijatelji iz školske klupe, zem­ljaci iz Šibenika, i kao da je iz njih potekla ista zavičajna priča, ista ludost odrastanja. Prvi, “Kako je počeo rat na mom otoku”, snimljen za neku siću, valjda je i najgledaniji hrvatski film od samostalnosti. Drugi, “Maršal”, remek-djelce koje će zreti u olovnim godinama, pa ćemo ga, možda, otkrivati u nekoj dalekoj budućnosti. Od oba filma ostale su u sjećanju glumačke vinjetice: lice Matije Prskalo dok doziva svoga fanatičnog muža, pa Ljubo Kerekeš i Predrag Vušović, koji su se preko Brešana upisali u naše podsvijesti i u neku zamišljenu i kratkotrajnu vječnost jednoga ljudskog života.

Samo dva filma, kažem, snimili su njih dvojica, jer ih je, zapravo, trebalo biti mnogo više. Pa kao što braća Coen nastupaju zajedno, tako su otac i sin Brešan, ne pitajući nikoga za blagoslov i dopuštenje, trebali nastupati zajedno i raditi svoje filmove, pa neka im budale govore da su ti filmovi isti, da se ponavljaju. Litaniju treba ponavljati. Fugu treba ponavljati. Genijalnu priču treba ponavljati. I to da nam je otišao, da je mrtav, da ga više nema, dobri, dragi naš šjor Ivo, barba svih budućih književnih baraba, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća jednog od najboljih među svim dobrim hrvatskim jezicima. I kako ćemo sada mi bez njega? Kako će naš jezik?

Susretali smo se, uglavnom, slučajno. Ili kad bih ga nazvao da mu hvalim posljednji roman. U zadnje vrijeme, zadnjih dvadesetak godina, pisao je romane, i napisao ih je, bogme, puno. Dvanaest, ako sam dobro izbrojao. Bio je fantastičar, samozadati žanrovac, pisac horrora u pokušaju, šibensko-dalmatinski Stephen King. I to ga je silno radovalo. A bio je i klasični, ozbiljni romanopisac. Imao je dar za naturalističnu, hiperrealističnu sliku, za onu vrstu lažnog dokumentarizma koji čitatelja u koješta može uvjeriti. Ali zašto bi genijalni dramski pisac i komediograf, zašto bi čovjek od scene pisao romane? Ili tačnije rečeno: zašto bi napisao više od jednog romana? Ili dva?

Nova vremena

Ispitivao sam ga o tome, i to ne jednom, da bi mi on svaki put ponovio istu priču. Rezignirao je, kaže, došla su neka nova vremena, novi ljudi, nova kazališta, a ono što on piše, i što jedino zna pisati, više naprosto nije in, ne nosi se, nije u modi. Mislio sam da se šali, ili da se radi o taštini, da mu treba da ga se hvali i nagovara, pa sam ga hvalio i nagovarao. Ali ništa od toga. Izgleda da je stvarno tako, i da stvarno više nikome ne trebaju dramski komadi Ive Brešana. Našeg dragog dobrog šjor Ive, Vinkovog ćaće i moćnog pokrovitelja svih koji se čista srca i dobre duše umiju narugati. Došla su tako neka vremena kada su ruganja postala ružna.

Ivo Brešan naravno nije bio hrvatski akademik. Pitao sam ga jednom i o tome, mislio sam da će se našaliti. A, bogami nije to za šalu, dobar je to dodatak na mirovinu! Imao je divnu i plahu ženu, gospođu Jelu, koja je prije tri i pol mjeseca minula svijetom. Tako je lijepo o njoj pričao na povratku iz Beograda. Nikada nisam čuo da netko ima toliko anegdota o vlastitoj ženi, smiješnih, zabavnih, apsurdnih. Od nje je stvorio lik, koji neće ući u roman ili u dramu. Lik od života i za život. Za priču u vlaku koji će ga na kraju odvesti k njoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 22:07