Ivaniševiću je stalo da pomoću ni pjana, ni trijezna inspektora opiše scenu šarolikih likova

Ča je pusta Londra kontra Splita grada", to je pitanje svih pitanja, zato što je nepravilno postavljeno. Ni u prošlosti, a bome ni danas, London (= Londra) nije bio "pust", a nekmoli uspoređen sa splitskom varošicom, no ko se ne obadaje na činjenice, to gore po njih. Najlipše je to, da je mandrilsko-batalska megalomanija Splićana, tek u novije vrijeme uspjela krivotvoriti činjenice. Jer, Iruda ti, onu prvu navedenu pohvalnicu nije je smislio čak ni koji splitski čovik, nego, za nevirovat, jedan Srijemac, Ante Kovač, zvani Fifikus, koji je u zagrebačkom listu "kulisa", nedavne 1927. g. opisao svoj posjet Splitu, a ta "burgija u stihovima" ovako počinje:

"Danas već i vrapci zapjevati znadu/Ča je SILNA Londra contra Splitu gradu". Dakle, silna, a ne pusta Londra, kontra Splita, ali ono što se uvriježilo u srcima spliske prepotence, to se ni mašklinom ne bi dalo iskopati. (Za podatke o Fifikusu odgovara Anatolij Kudrjavcev, rođen i umro u Splitu 1930. - 2008., potomak bjeloruskih izbjeglica, a spomenuti podatak donio je u svojoj knjizi "Ča je pusta Londra..." izd. "Emporium", Split, 1998.).

To mi je samo onako palo na pamet kad sam se pohlepno dočepao nove knjige Ivice Ivaniševića (rođ. 1964. g. u Splitu, kao Splićo o' kolina, studirao sociologiju u Zagrebu - hajde barem neki od naših novijih spisatelj/ic/a nije boravio na fakin komparativnom respiratoru - "odakle se nesmotreno vratio u Spli", kako sam negdje bilježi), kažem pohlepno, jer sam očekivao da može razgaliti (iliti duševno razvaliti) čitatelja, posebno moju malenkost (još) ne-cijepljenu na splisku prepotencu (kao što ovih dana neću da mi uštrcavaju neko šuć-muć pa prolij američko cjepivo; ionako mi se Ništavilo već otvara u duhu i pod nogama!).

Ali oštroumni Ivica (neka ime ne zavara, jer je i sa špancerom na glavi, a povrh nje još i lamicom itekako viši od nekih košarkaški propetih i klanovskom zavjerom promoviranih nazovi pisaca visoke klase!), malo me je razočarao, ali samo u prvi mah. Dočim sam ubrao zaplet priče i ulogu glavnih likova u njoj (jedan je fetivi Splićanin, polic. inspektor, Nalis, a druga je "likinja", kako sam nedavno čuo na HTV-u, da se od "lika" pravi ženski rod, mlada Zagrepčanka, koja je dobila premještaj u Split), unaprijed sam se naslađivao koliko će biti ukusnih nesporazuma u komunikaciji između "kajkavke" i "čakavca", ali Ivanišević ih je minimizirao. Njegov inteligentni, lijeni, supijani, ma-baš-me-briga-za-sve policijski inspektor Nalis, smatrao je "zagrebački naglasak - ili barem ono što je njegovo uho prepoznavalo kao agramersku parlatinu - kao jezik sušte ozbiljnosti, žargon za objavu loših vijesti".

Mlada kajkavka, dotepenka (koja se na more preselila iz nekih svojih ljubavnih, žensko-ženskih razloga), kojoj izgled Ivanišević uopće ne opisuje (?), pokušava se snaći u krugu grubih i većinom priglupih policijskih kolega, ugrožena mladošću ženskošću, ali nekako se s time nosi), slabi je kontra-piz glavnom liku, najdojmljivijem detektivu, istražitelju kakav inače ne postoji u domaćem, ni u stranom krimiću. Filozofski ždero Nalis i vodopija Nina, trebali bi riješiti trostruko umorstvo u samom splitskom centru (Krešimirovoj ulici, kojoj je ploča malo uglancala i moja ondašnja vitkost i trajna prepotenca) sve počinje u srcu turističke sezone (ajme si ga njima, upropastiće sve!) što im tijekom čitave proze (223 str., 99 kn, čak jeftino za ovu vrijednost!) ne polazi za umom.

Pa, nije ni važno, ubijeni su - doduše, u ritualnoj napadnoj, vojničko-logorskoj uniformi - ionako nevažni (nitko ih ne potražuje, niti ne pati za njima). Ivaniševiću je više bilo stalo da pomoću ni pjana, ni trijezna inspektora Nalisa (on je uvijek bio "taman") opiše malu scenu šarolikih likova (nema tu "likinja", samo jedna, koja je budućem mrtvacu bila tek "pičkin dim"), među kojima je moja kratkovidnost prepoznavala neke i bivše i možda sadašnje, iz daljeg, poznanike.

Ali, šalu na stranu (kako se to, opet pogrešno kaže, jer zašto bismo sa šalom "zastranili", kad je ona svemu začin, baš kao šalša o' pomidora), dobrodušno se zezajući sa svim i svakim, Ivanišević je sročio briljantni, humorni anti-krimić, djelce o Splitu kakav nikad neće prestati da bude! Ča je silni Scotland Yard kontra Nalisovom gradu? Svejedno ćemo sutra ručati, recimo artičoke, bob i biže, u kojoj konobi, dok će Londraši iz novinskih tuljaca na ulici čokati fish&chip!

*

Nažalost, nakon razdragane mediteranske proze, čekala me pilula groze iz samog "srca tamnog vilajeta" (kako se, uobičajeno lažljivo, blerba na ovitku naredne knjige, koju mi je sudbina odredila da je moram pročitati). Što je najstrašnije, "iz tamnog vilajeta" jedna nova pripovjedačica "s moćnim, snažnim glasom... pripovijeda univerzalno žensko iskustvo!

Umalo bih bio pao na dupe, da nisam već sjedio, kad mi je ponuđeno da guštam (ma, baš!) "univerzalno žensko iskustvo" o čemu će nas poučiti gđa Magdalena Blažević, rođ. 1982. g. u Žepču; što je to, gdje je to "srce", morao sam se obavijestiti u Enciklopediji Jugoslavije, nabavljenoj davno prije nego što je akademik po intimnoj želji i udbaš i to kao baš intimus pok. predsjednika F. T., bio devedesetih godina dao spaliti novu nakladu, pa sam tu doznao da je Žepče varošica u srednjem dijelu doline rijeke Bosne.

Za svoju prvu knjigu (jer za druge ne znam, u bilješci o autorici) gđa Blažević "brižno" je (ma, baš!) probrala 25 priča (i sve su stale na 135 str., ma, baš?, cijena 129 kn., i da odmah kažem, ne vrijedi ni pišljiva boba!). Nakon što sam s mukom progutao prva dva-tri tekstića (telegrafske crtice još nisu priče), kao da me netko primorava jesti burek (tužno masno tijesto, tko zna što isjeckano u kašasti mesni nadjev), naišao sam na pravu opsesiju ove pripovjedačice "univerzalnog" (ma, baš?) ženskog iskustva, a to je čedomorstvo. S morbidnim detaljiziranjem, u više navrata, ova gđa iz "srca tamnog vilajeta", misli da će uči u književnost ako bude prošireno prepričavala, opisivala ono što spada u makabr, čak HOROR "crnu kroniku". Npr.

Žena (djevojka?) pred porođajem, sama na tavanu: "Dlanovima se oslanja na podne daske. Usta su joj suha. Bezglasna. Tijelo joj se protiv njezine volje silovito grči. Utroba joj zajedno s krvlju izbacuje sasvim maleno djetešce mršavo tjelešce. Tonka... opipava pupkovinu i bezumno je poteže. Iz utrobe još jednom pljusnu sukrvica s ostacima tkiva... Tjelešce nepomično. Glasan plač... Tonka ga baca o pod i dlanovima prekriva uši. Beba se na trenutak utiša, a potom zaurla jo jače... Bebu povlači za noge i ubacuje u sanduk. Prekrivaju je vuneni slojevi. Plač zamire..." (str. 17-18). Nekoliko stranica dalje žena pred porodom zatvara se u smrdljivu čučavac kabinu u WC na autobusnoj stanici: "Trga odjeću sa sebe i prebacuje je preko vrata. Niz noge joj se slije sukrvica... Čučne nad crnu rupu... Ona ne vidi, ali iz nje proviruje tvoja malena crna glava... Jednom glasno krikne, a ti kao riba isklizneš na zahrđali čučavac... Obuje čizme i uzme te u naručje. Proviri oprezno iz kabine... Spusti se do rijeke i baci te..." (str. 32.)

Ima toga još, kao što je ova lijepa, poetična slika: "Sjedim u krošnji vrbe. Noge su mi našarane svježe nadjevenim krvavicama. Stomak mi je nabubrio. Proklijao. Omotat ću bebi vrpcu oko vrata. Uspinjem se na vrh stabla. Tamo gdje su grane tanke i mlade. Da tresak bude jači". (str. 62.). Nađe se i jedno samoubojstvo utapanjem u bunaru, a i muškarci obavljaju svoj dio posla: "brzo si se prestao opirati i otimati. Tijelo ti se opustilo. Ruke i noge mrtve. Raširene... Vukao sam te poljem prateći riječni huk. Znao sam gdje će mračni virovi povući tvoje tijelo i podvući te duboko, pod ploče. Tamo te nitko ne može naći..." (str. 71.).

Nakon ovoliko horor-burek-proze ne mogu nego zavapiti: Oj, ti (rijeko) Bosno ponosna koju si nam pripovjedačicu naplavila, s njezinim "stilski izbrušenim i filigranskim pričama (ponovno, bezočno ble'banje', za hvatanje naivaca u mutnoj rijeci), ali siguran sam da se u sliv (iliti slijev) suvremene hrvatske proze ova "Svetkovina" ne može nikako slivati!