IVANA ŠOJAT UOČI IZVEDBE HIT PREDSTAVE 'UNTERSTADT' U ZAGREBU 'Moj roman o srazu kršćanstva i islama bit će ili jako dobar ili promašaj'

Zagrebačka publika konačno će imati priliku vidjeti “Unterstadt”, jednu od najuspješnijih predstava u posljednjih nekoliko sezona, nastalu prema istoimenu romanu Ivane Šojat, u režiji Zlatka Svibena, koja je na repertoaru osječkog HNK od 2012. Šojat je u romanu ispričala priču o četiri generacije obitelji osječkih Nijemaca, dotaknula se uglavnom prešućivanog dijela povijesti. Predstavu je do sad vidjela i splitska i riječka publika, igrala je i na Sterijinom pozorju. “Unterstadt” i Sviben dobili su Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu te za najbolje redateljsko ostvarenje 2012., godinu kasnije Orlanda za najbolje režiranu predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama.

“Zahvalna sam Snježani Abramović što je pozvala ‘Unterstadt’ u ZKM, makar bi bilo primjerenije da gostujemo u HNK. Zašto tamo nije bilo interesa, ne znam”, komentira Šojat.

Sudbina scenarija

Prema “Unterstadtu” Neven Hitrec trebao je u produkciji HTV-a raditi mini tv seriju. No, Šojat je odustala kad joj je HTV ponudio autorski honorar od svega 10.000 kuna. “Glumci dobiju deset puta veći honorar. No, s HTV-a su poručili da i drugi autori pristaju na tako male sume. To je otprilike kao stanje u prevodilaštvu gdje nakladnici, kako bi uštedjeli, uništavaju sjajna književna djela koja daju prevoditi ljudima koji to nisu u stanju raditi, ali takvi pristaju na mizerne honorare i ruše cijenu ozbiljnim prevoditeljima”, uspoređuje.

Još se čeka odluka HTV-a hoće li se raditi film po njezinu romanu “Jom Kipur” za koji je napisala i scenarij, a trebao bi ga režirati Branko Ištvančić. “To već dugo stoji. Očito da je zbog političkih previranja nemoguće donijeti bilo kakvu odluku.”

Duhovi mrtvih

U ovoj godini Fraktura izdaje dva nova autoričina naslova. Prvo zbirku novela, nazvanu po stotinjak stranica dugoj priči “Emet” o slikarici kojoj se javljaju duhovi njezinih mrtvih, među kojima je više samoubojica, umrli od neizlječivih bolesti, razotkrivaju se obiteljski odnosi... “Cijela je priča najjezovitija u posljednjih par stranica kada se otkriva istina, zbiva se i ubojstvo.” Među ostalima, tu je i priča u kojoj posredno govori o nedavnom slučaju u Zagrebu gdje je muškarac ubio suprugu i kćer te se potom bacio kroz prozor.

U studenom joj izlazi zbirka poezije “Nesreća nije mjesto”. “Svaka pjesma je priča jedne pokojne duše, kroz svaku pjesmu upoznajemo jednog čovjeka, kroz njegovu naraciju o viđenju života ili smrti, jer u principu život i smrt su jedno isto.” Tri je godine nastajala zbirka, makar, kaže, inspiraciju vidi posvuda. “To graniči s paranormalnim, pjesme mi dođu same, kao da je netko stajao pokraj desnog ramena i šaptao mi nečiju priču.” Tu je i pjesma o austrougarskom časniku, potom o dirigentu koji govori o glazbi, za kojega je smrt Te Deum, o nesretnima i sretnima slikarima, piscima, napuštenima...

“Volim govoriti o ‘malim’ ljudima u velikim povijesnim kontekstima, ima tu pjesama posvećenih stradalima u Auschwitzu, u varšavskom getu, o stradalima u Vukovaru, u Srebrenici, Dresdenu tijekom više uzastopnih bombardiranja... svaki rat je ogromna tragedija i za pobjednike i za gubitnike, svi su gubitnici.”

Čvrste predrasude

Autorica godinama radi na povijesnom romanu “Ezan” što govori o sudbini dječaka s područja Jablanice kojeg kao danak u krvi, u dobi desetogodišnjaka odvode u Carigrad, ondje prima islam i postaje pripadnik elitne postrojbe otomanske vojske. Radnja je stavljena u doba kad umire Sulejman, i dolazi novi sultan s kojim počinje opadanje Carstva. Planira ga završiti sljedeće godine. “Bit će to opsežan roman, jako ga se bojim, a silno ga želim napisati, bit će ili jako dobar ili potpuni promašaj, ovdje nema između... Fascinira me sudar dviju civilizacija u 16. st., kršćanske i islamske, koja je u trenutku tog sraza bila daleko naprednija od kršćanske. U vrijeme Osmanlijskog Carstva poezija i filozofija doživljavaju procvat, medicina, astronomija, u vrijeme tih osvajanja nastaju prva sveučilišta na Iberijskom poluotoku. Nevjerojatno koliko su se čvrsto ukorijenile neke predrasude o Otomanskom Carstvu, kao o hordama koljača koji hitaju i nabijaju na kolce, primjerice jedan od mitova je baš to nabijanje na kolac, što osmanlije nisu radili je im je vjera branila, oni su odrubljivali glave, dželatima je to bio posao. Nabijanje na kolce rade podanici Vlada Tepeša, to je više vlaški običaj, mučna i dugotrajna smrt na kolcu, što vjera zabranjuje islamu.”