IVANA ŠOJAT 'Htjela sam pokazati ljudsko lice islama... Mi smo mitologizirali 'danak u krvi', nije bilo nikakvog nasilnog čupanja iz naručja majki'

Plodna jesen počela je za osječku književnicu Ivanu Šojat. Desetog studenog, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u dramatizaciji i redateljskoj viziji sjajnog slovenskog redatelja Sama Streleca, praizvest će se predstava prema njezinom kraćem romanu “Emet”.

Osim toga, pred izlaskom je novi roman Šojatove, “Ezan” u produkciji Frakture. Razloga za naš razgovor, dakle, ima u izobilju.

Od “Emeta” su prošle dvije godine. Uskoro vam kod istog izdavača, Frakture, izlazi novi roman “Ezan”. U ova dva rukopisa referirali ste se na dvije kompleksne religije i duhovnosti, židovske i islamske...

- Da, judaizam me oduvijek privlačio, sa osamnaest godina sam čak htjela prijeći na judaizam.

I zašto niste?

- Ne znam zašto nisam. Ali to mi je i danas velika ljubav, silno mi se sviđa taj nauk koji je u praksi također često izvitoperen. Eto, od “emeta” - života, došla sam do “ezana” - poziva na molitvu. Htjela sam, u današnje vrijeme kad se islam prilično ružno doživljava, podsjetiti da smo zaboravili silnu kulturološku i duhovnu dimenziju islama.

Kojekakve mitologizacije su izvrgnule ruglu islamski period na području Europe, Azije i dobrog dijela Afrike. Htjela sam ponovno pokazati ljudsko lice islama koji je poštovao ženu, žena se također mogla školovati, biti vlasnica posjeda, mogla je trgovati... Otuda i u “Ezanu” imam niz jakih ženskih likova.

Također smo mi mitologizirali taj pojam “danak u krvi”, devširmu. Fakti pokazuju da tu nije bilo nikakvog nasilnog čupanja iz naručja majki, nego se točno znalo u kojim vremenskim razmacima će se doći po muško dijete u svaku četrdesetu kuću u kadiluku, pritom se nikad nije odvodilo jedino dijete, jedini sin. Posebice u 16. i 17. stoljeću to je već postala čast da im sina uzmu u janjičare.

Kad dječak Luka, kasniji Ibrahim, dolazi u Osmansko carstvo, doživljava pravi civilizacijski šok.

- Da i osoba koja je bila inteligentna mogla se uspeti do drugog čovjeka carstva, upravo ih je s našeg područja bilo. Sjetimo se Mehmed-paše Sokolovića. Dok u kršćanskoj Europi ako si rođen kao kmet ostajao si zauvijek kmet. Naravno, pokazujem i brojne negativnosti, nisam izričita u tome da je sve bilo divno i krasno u Osmanskom carstvu, ali pokušala sam promijeniti perspektivu gledanja.

Jedna od temeljnih rečenica u “Ezanu” je da mi ne marimo za one “lude od ljubavi” a respektiramo samo “lude od gnjeva”. Dokle tako, pobogu?

- Mi prečesto ljubav prikazujemo kao slabost. Kod velike većine ljudi poluditi od ljubavi znači pokleknuti od slabosti. Nešto pred čime pogotovo muškarac ne smije pokleknuti. Puno herojskije prikazujemo čovjeka koji sabljom, puškom, bombom, prosipa krv. Treba gaziti druge da bismo bili junaci, tako je to postavljeno, nažalost. I to junaštvo općenito, na jednoj ljudskoj razini, zapravo nas satire.

Dosljedno i sa stavom, rušite mit o Sigetu. Stavili ste u istu ravan pobjednike i gubitnike. Neće se to svima svidjeti, zar ne?

- Neće, znam. Siget je bio svojevrsna žrtva izdaje moćne Europe. Brojni su tada međusobni animoziteti kršćanskih vladara, koji su tada i šurovali s Osmanskim carstvom da bi srušili druge konkurente. S druge strane, fascinira me ta naivna herojska mitologija u prikazima bitaka. Na bojnom polju ostaje smrad, kuknjava i jadikovka.

Umirući ljudi ne uzvikuju pobjedničke parole, oni u smrtnom hropcu dozivaju majku. Postaju ponovo djeca. U smrti se pretvaramo u malu bespomoćnu djecu. Bojno polje je prostor za hajdučiju, kad završi bitka dolaze lešinari kojima ništa nije sveto, kradu s leševa... Malo je slave na bojnom polju. Prolivena krv smrdi i nema ničeg veličanstvenog u tome.

A mi nikad da dođemo do pameti.

- Nikad pameti. Uvijek nasjednemo onima koji ostaju u pozadini, koji nas napale i nahuškaju. Gledaju kako se mi koljemo i kad se pokoljemo, dođu i pokupe svoje. To je to.

Približava se premijera u HNK Osijek. Redatelj Strelec je odvažno prošao iza “Emetovog” ogledala. Je li vaša junakinja mračnija sestra Carrollowe Alice?

- Moguće. Ona je mračna sjena koja kod Alice postoji negdje na rubu percepcije, u kutu oka. Koja se naslućuje, ali se nikada zapravo ne vidi. Ogledalo je fantastičan simbol koji mene opsjeda još od djetinjstva. Simbolički gledano, ogledalo i bunar su slični pojmovi, samo što vode na suprotne strane. Oni su putevi koji vode prema onostranom. Ne nužno u onom smislu svijeta duhova nego i u smislu prelaska na vlastitu tamnu stranu, koju svi imamo, ali se ne usuđujemo svi istražiti je.

Svjesno ste se odlučili za horor melodramu? Ili je taj žanrovski spoj došao iz podsvijesti?

- Sasvim svjesno sam išla u to. Kao prvo, zapanjuje me činjenica koliko su obitelji u stanju progutati vlastitog smeća samo da bi očuvale privid prema van. Da bi se opravdale. Neće prokazati vlastite zlotvore, ali ih unutar sebe kažnjavaju, preuzimajući ulogu policajca. Boje se što će drugi reći, jer ono što je žrtva preživjela, paradoksalno je “sramotnije” od onoga što je zločinac učinio. To se događa najčešće u seksualnim zločinima, silovanja, pedofilija...

Usprkos činjenici da smo u 21. stoljeću, silovanu ženu javnost tretira kao osramoćenu. Htjela sam istražiti još jedan ljudski paradoks, a to je da s najbližima, s onima s kojima smo krvno povezani, najčešće počinjemo iskreno komunicirati tek onda kad umru, kad odu u onostrano. Jer, mi se nikada ne upoznajemo do kraja, nikada do kraja ne upoznajemo roditelje, niti oni nas.

Izbjegli ste crno-bijele tretmane svojih antijunaka. I nasilnici su, drastično ogoljeni, ispali žrtve?

- Problem je ta vražja trauma. Osim kad je riječ o stvarnim psihopatima, obično u ljudima koji nanose traumu drugima, čuči neka njihova vlastita trauma. To je kao neki pokvareni telefon poziva u pomoć. Svakom novom osvetom budimo nove demone. Krv neprestano doziva krv. Zato se i na osobnoj i na kolektivnoj razini neprestano ponavljaju isti cirkusi, stalno se netko zbog nečega osvećuje. Nitko nije crno-bijel, u svima nama čuči i anđeo i demon. Samo je pitanje koji od njih će prevladati.

Strelec je iz mučne tematike “Emeta” procijedio odgovorne i teške zadatke pred glumce. Kako gledate na taj njihov proces?

- Strelecov pristup radu istinski me je oduševio. To je, rekla bih, metafizički pristup. Rad s njim je glumcima doslovno fizički i psihički bolan, a izvlači ono najbolje iz njih. I ja vidim kako uživaju. On se ne ponaša kao zavojevač, ne nameće svoje stavove nego osluškuje glumce. I sad vidim koliko je iščupao ono najbolje od njih, a znam koliko im je teško i mučno... Pogotovo onima koji igraju uloge koje s moralnog stanovišta nije lako igrati. Konkretno, stvarno nije lako igrati djeda pedofila. Zaista kapa dolje glumcima, oduševljavaju me, beskrajno su me već rasplakali na probama i ja sam im iznimno zahvalna.

Za autora čisti užitak...

- Da, kada vam se dogodi da se vizija redatelja i autorovo poimanje djela potpuno poklope, to je zaista čarolija.

Otkud kod vas ta dvojnost urbanog realizma i krajnjeg poganskog osjećanja?

- Valjda je to posljedica što sam još kao djevojčica bila zaokupljena religijskim, duhovnim. Doslovce sam gutala svu literaturu vezanu uz magijsko i religijsko. Znalo mi se događati da sanjam kako hodam kroz šumu. Ja doista predosjetim oluju. Koliko god mi sebe smatrali kršćanima, ne možemo zanemariti da je kršćanstvo veliki dio toga preuzelo iz poganstva. Ja ne mogu od toga pobjeći, u svim mojim knjigama postoji ta magijska dimenzija koju dubinski osjećam.