NOVI ROMAN

ISPOVIJEST PICASSOVE MUZE U NOVOJ KNJIZI SLAVENKE DRAKULIĆ Tajna crne bilježnice Dore Maar

Prenoseći bilješke Theodore Markovitch koje su joj povjerene, spisateljica nas dovodi u dilemu je li riječ o zbilji ili fikciji

Kad je Dora Maar usred pariškoga ljeta 1997. skončala u stanu u kojem je u samonametnutoj si samoći provela posljednjih 40 godina, uz šturi dnevnik svakodnevice i dokumente, pronađena je i bilježnica s intimističkim zapisima kojima je sadržajna okosnica njezin odnos s Picassom. Od tud, gotovo dvadeset godina kasnije, kreće novi roman Slavenke Drakulić “Dora i Minotaur” u kojem je teško razaznati do kud seže faktografija a gdje počinje fikcija. Konačno, na to pitanje autorica ne želi niti odgovoriti. U uvodu piše da je crna bilježnica Dorinih zapisa na hrvatskom, jeziku njezina oca koji je Maar govorila, danas kod nepoznata Riječanina koji je hrvatsku književnicu zamolio da Dorine bilješke pripremi za objavljivanje. No, i to ostaje zapravo čitatelju na razmišljanje, je li riječ o informaciji ili fabulaciji.

Jezik Dorina oca

Theodori Markovitch, kasnije Dori Maar, hrvatski je bio jezik emocija i intime, jezik koji je govorila s ocem, arhitektom podrijetlom iz Siska, kojem je bila puno bliža negoli ponešto letargičnoj majci Francuskinji. Slavenka Drakulić prikazuje Doru Maar kao angažiranu intelektualku koju adoracija prema Picassu tjera na rub razuma. Uloga muze bila joj je frustrirajuća, htjela mu je biti emotivna partnerica i kolegica po kameri i kistu. U vezi s Picassom gubi svoj krhki identitet, to je vodi u raspad ličnosti:

“Zašto nisam imala snage suprotstaviti mu se kad sam vidjela da me pretvara u otirač? Zašto nisam nastavila fotografirati?” Picasso je u njoj potrošio ženu, a umjetnički rad joj nije priznavao.

Napuštenu, a o njemu emocionalno ovisnu ljubavnicu, nepriznatu slikaricu, afirmiranu nadrealističku fotografkinju vještih fotomontaža i poznatu portretisticu koja je fotografiji sama okrenula leđa, razlaz s Picassom odvodi u ludnicu, liječe je elektrošokovima. Nakon izlaska iz bolnice pomoć traži na terapiji kod poznata pariškog psihijatra i psihoanalitičara Jacquesa Lacana, za kojeg je udana njezina prijateljica. U to doba psihoterapeuti su mogli raditi i s bliskim prijateljima i poznanicima. Osamljuje se, povlači od svog društva nadrealističkih umjetnika i filozofa, Andréa Bretona, Paula Éluarda, Mana Raya, Georgesa Bataille. “Kažnjavam se ... tako barem znam da sam živa.”

Utjeha u crkvi

Utjehu nalazi u katolicizmu. Makar na koncu prepoznaje da su svakodnevni odlasci u crkvu uspjeli zamijeniti dnevna hodočašćenja u Picassov atelje, samog Picassa i dalje neuspješno pokušava zamijeniti Bogom. (“Dragi bože, još uvijek te varam s Picassom!”) Godinama nakon razlaza ona u svojoj provansalskoj ruševini, Picassovu poklonu, slika gotovo apstraktne krajolike francuskog juga. Večerajući sama na terasi nalijeva dvije čaše vina i u mislima opsesivno nazdravlja s Picassom.

Dorini zapisi krik su o Picassovoj mizoginiji. Opisuje ga kao egocentričnog manijaka u kojem dominira “demon stvaranja”. Radio je neprestano, ako je u životnim obvezama spriječen, tone u depresiju. Drugima nije poklanjao ni vrijeme, ni osjećaje, tu vrstu privržene ljudske pažnje uskraćuje i vlastitoj djeci i majci.

Histerično produktivni revolucionar likovnosti 20. stoljeća bojao se smrti, bolesti, na sprovod nije otišao ni majci, ni ženi, ni Matisseu, “jedinom slikaru kojega je priznavao”. U bolnici nije posjećivao ni bolesna sina. “El amor era su pintura”, govorila je za sina dona Maria, osjećajući da je njezinu Pablu slikarstvo jedina prava - ljubav.

Dora i vršnjakinja joj Frida Kahlo srele su se u Parizu u koji meksička slikarica stiže na poziv Andréa Bretona, koji njezino slikarstvo proglašava nadrealističkim. Usporedbe su neminovne - Dora propituje Fridu kako se othrvala kapricioznu muralistu Diegu Riveri, kako je uspjela zadržati osobni integritet i umjetničku samostalnost. Zavidi toj ženi slomljena tijela koja se makar i u mrskom joj zimskom Parizu, među blaziranim ljudima, teško bolesna, nikada ne žali.

“Frida se nije sasvim predala Diegu, nije postala zatočenica poput mene. Ostala je svoja.” ... “Frida, kako izdržavaš, reci kako ti uspijeva? - trebala sam je pitati ... Možda nema recepta. Je li doista svaka od nas umjetnica prepuštena sama sebi u pronalaženju načina da preživi a ne ostane sama?”, zapisuje Drakulić u romanu.

Ni jedna ni druga ne mogu postati majke, što u to doba, čak i u licemjernu svijetu avangardnih umjetnika, donosi ružne etikete: “Nas dvije, smatrao je Picasso, nismo bile prave žene jer žena koja nije majka, nije ni žena.”

Paradoks vremena

U podcjenjivanju žena, na onoj temeljno ljudskoj, ali i na profesionalnoj razini, prednjače upravo Dorini intelektualni prijatelji i po umjetničkom senzibilitetu joj slični nadrealisti. “Paradoks je nadrealizma i tridesetih godina da su se žene tada, možda prvi put, mogle baviti umjetnošću a da ih ne sumnjiče da su prostitutke. Ali to ipak nije značilo da će ih kritika ili publika uzeti ozbiljno. Osvajanje socijalnog statusa nije podrazumijevalo zadobivanje poštovanja.”

U Picassovu svijetu žena koja misli je muškarac, ne čudi stoga da prijateljima govori da u Doru nikad nije bio zaljubljen, ali ju je volio kao - muškarca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 00:19