INTIMNA PRIČA O ODJEKU BEZNAĐA Glavni lik novog Đikićevog romana je Bladerunner kojemu se vlastita prošlost doima kao umontirani program s greškom

Da vjerujem u čuda, nazvao bih “Ukazanje” čudnim blagoslovom. Za nas čitatelje i njegova autora. Ali, više vjerujem u staru dobru brutalnu šljaku.

I nagradu nakon šljake, poput dobrog tuša ili hladnog piva. Inspiracija ne pada s neba, nego slijedi rudare poput Ivice Đikića. Da je Đikić u protekle dvije godine, uz pisanje snažne scenarističke građe za briljantnu tv-seriju “Novine” (druga sezona u produkciji Drugog plana kreće ove jeseni na HTV-u a od siječnja 2019. i na Netflixu), uspio napisati makar i vjesticu u crnoj kronici, valjalo bi mu čestitati na dosljednoj proizvodnji. Međutim, činjenice su još dragocjenije.

Samo pisci-udarnici koji svoj, u genima upisan raskošni talent nikad ne dijele od jednako raskošnog zanata, mogu proizvoditi ovako uzbudljiva djela - neovisno na kojoj platformi spisateljske industrije trenutno djeluju.

Novinarska angažiranost

Zato nas Đikić iz svoje radionice doslovce svakodnevno zasipa vrhuncima “staromodne” novinarske angažiranosti, osebujnim scenarističkim svijetom ili gustim, usamljeničkim prozama poput najnovijeg romana “Ukazanje”. Naprosto je impresivno s koliko je spisateljske koncentracije uspio izvesti jednu intimnu, ispovjednu priču implozivnog krika. Tupog odjeka beznađa koji poput unutrašnjeg krvarenja doslovce mrvi organizam nade u paramparčad.

Naizgled se u novom ostvarenju Đikić odlučio odmoriti od poremećaja demokracije u čije bezdane bacamo glasačke listiće. Prividno se udaljio s “mjesta zločina” na kojem je stvarnost naša svagdanja toliko ozloglašena i kalna do lakata, da je i najokorjelijem novinaru teško u tu stvarnost povjerovati.

Zato Đikić pribjegava pojačanim alegorijskim (sve do hotimično egzotičnih bezvremenskih imena ili toposa) alatima. Radi originalni rez u sf-žanr, oblikujući zagušljivu pozornicu nekakve novovjeke mješavine inkvizicije i prijekog suda.

Dok putujete “Ukazanjem”, gotovo da se davite u tmastoj klaustrofobiji koju je majstorski i strpljivo oblikovao. Iako se eksterijeri i interijeri “Ukazanja” ritmički izmjenjuju, od brđanske pastorale, do sudnice, političarskih kabineta i (post)jezuitskih salona, Đikić je postigao nadnaravni učinak nekakvog vakumiziranog prokletstva. Martirij glavnog junaka Alberta Koca kao da se odvija u tjeskobnoj ispovjedaonici, a rešetkasti ornamenti protežu se na licima svih protagonista poput nezacjeljivih brazgotina.

Pritom, atmosfera represije izmontirane krivnje i farsične pravde ima onaj stupurozni okus posvemašnje, gotovo uredovne rezignacije. U “futurističkom” horizontu koji otvara Đikić, ravnodušje nad stradanjima natapa ljudske duše kao nekakav izokrenuti hybris - antički usud koji se vraća u formi nacerene groteske. Zato su jedine klasične žrtve koje uz cvilenje padaju, životinje što hodočaste na brdo ukazanja, čuda koje se u toj egzotičnoj vukojebini ciklički obnavljaju svakih četvrt stoljeća.

Đikićev junak bez iluzija, rezignirani, oportunistički hiberniran pisac govora za političare i ravnatelj bizarnog Posebnog ureda za društvenu samokritiku, Albert Koc, mogao bi biti i jedan od onih iz opusa Philipa K. Dicka: preko noći optuženih i lišenih ostataka ljudskih prava. Koc jest Bladerunner kojemu se vlastita prošlost doima kao umontirani program s greškom. No, Albertova bezimena operetna pljesniva državica (s izmjenama populističkih pseudodemokracija i otvorenih huntaških diktatura) jest i ona Krležina Blitva - u jednom trenutku “Ukazanja“ epizodno se pojavljuju Barutanski (ime diktatora u “Banketu u Blitvi”) i Blit!

Uže u ćeliji

Roman je skoro u cijelosti ispripovijedan u prvom licu, u svojevrsnom predsmrtnom monologu koji Albert iznosi kao neka reinkarnirana Šeherezada. U posljednjim taktovima života, ovaj deziluzionirani jazavac pred sudom će izreći: “Najžilavija vjera javlja se u iskrenoj predanosti plemenitim borbama koje su unaprijed izgubljene, uzaludne, kao što je ova moja, ali nemojte misliti da je motiv za upuštanje u te borbe u herojskoj stamenosti i u svjesnom podnošenju patnji za ideale.

Motiv je u malom, sebičnom i neuništivom očekivanju da će se baš u našem slučaju dogoditi čudo ili da ćemo ‘uzaludnom’ borbom isprovocirati čudo. U ovom mom postupku, to bi bilo čudo vašeg otpora političkim zahtjevima kojima ste pritisnuti.“ Slijedećega jutra, Alberta je u ćeliji dočekalo uže. Đikić je “Ukazanjem” ujedno i najavio treći čin “Novina”. Naime, u ponovnoj koži scenarista bavit će se prljavim togama pravosuđa.