IN MEMORIAM - ARTHUR C. DANTO Prvi je rekao da je Warhol umjetnost

Arthur C. Danto, provokativan filozof i kritičar koji je proglasio smrt povijesti umjetnosti (kako se zove njegov najpoznatiji esej), te svojim moćim teorijskim tekstovima proslavio pop art i Andyja Warhola umro je u devedesetoj godini života od zatajenja srca u svom stanu na Manhattanu.

Bio je jedan od najutjecajnijih teoretičara suvremene umjetnosti. Zvali su ga i američkim Hegelom, zbog snažnog utjecaja tog njemačkog filozofa na njegovu teoriju. Na Sveučilištu Columbia predavao je puna četiri desetljeća, počevši s pedesetim godinama prošlog stoljeća. Danto nije u početku bespogovorno prihvatio pop art. Dapače.

Srušene granice

Činjenica da umjetnici kao što su Warhol i Roy Lichenstein mogu transformirati strip ili konzervu juhe u umjetničko djelo u početku ga je mučila. No, s vremenom upravo u ovom pokretu pronalazi inspiraciju za svoja najbolja teorijska djela: “Kad sam prvi put pisao o ovom konceptu, bio sam deprimiran. No, odlučio sam biti posve otvoren prema različitosti umjetnosti. U pluralističkom društvu sve su granice srušene.”

Kako je opisao u svojoj posljednjoj knjizi “Što je umjetnost?”, koju je objavio ove godine, svojevrsnoj autobiografiji, osjećao je da se umjetnost kreće posve drukčijim pravcem od konzervativnog ukusa njujorških kritičara, a on je želio definirati duh vremena, pisati o tome što znači umjetnost. Napisao je stotine eseja koji su se najčešće bavili filozofskim pitanjem: Što je umjetnost?

Kao ključan preokret u svojoj teoriji izdvojio je 1964. godinu i izložbu u galeriji Stable u New Yorku, gdje su prvi put bile izložene Warholove reprodukcije Brillo kutija; radovi koji su danas ikone suvremene umjetnosti, a koje je malotko tada prihvatio.

Započeo kao umjetnik

“Je li ovaj čovjek neka vrst Mide, koji sve što dotakne pretvara u čisto zlato? A cijeli se svijet sastoji od potencijalnih umjetničkih djela”, napisao je u eseju “The Artworld” iz 1964., i nastavljao: “Nije važno jesu li Brillo kutije dobra ili loša umjetnost. Impresivno je da je riječ o umjetnosti upoće. Da li se razlika između umjetnosti i stvarnosti posve srušila?”. Warholovu izložbu u galeriji Stable proglasio je, naposljetku, krajem povijesti umjetnosti, i početkom nove, posthistorijske umjetnosti i novog razdoblja pluralizma.

Odbacio je teoriju starih Grka da je umjetnost imitacija, i renesansnu teoriju da umjetnost definira estetsko zadovoljstvo. Umjetnost je ideja, nije definirana svojim izgledom, već onim što ima reći; odnosno, suvremena umjetnost nije estetika, već moć izražavanja istine. Nakon Warholove izložbe, Danto je, dakle, tražio definiciju umjetnosti koja može biti podjednako primijenjena na Michelangelovu Sikstinsku kapelu, Duchampov pisoar i Warholove kutije Brillo.

Danto je, inače, karijeru započeo kao umjetnik, prije nego što se odlučio za studij filozofije. Iako su njegove grafike bile izložene pedesetih godina, u Art Institute of Chicago nije ušao u prvu ligu umjetnika. Kao teoretičar, pak, bio je nezamjenjiv.

Pisao za Jutarnji

U Hrvatskoj je u biblioteci Refleksije Muzeja suvremene umjetnosti objavljena knjiga Arthura C. Dantoa “Nasilje nad ljepotom: estetika i pojam umjetnosti”, čija je urednica Nada Beroš. Ona je i prevela tekst koji je napisao nakon pada WTC-a za Jutarnji list; tema destrukcije i inače je česta u njegovoj teoriji.

- Danto je bio i prijatelj Ivana Supeka, znali su se iz Dubrovnika sedamdesetih, često me pitao za njega - sjeća se Nada Beroš, koja se više puta u New Yorku sastala s ovim utjecajnim teoretičarem.

“Nasilje nad ljepotom” svojevrsna je osobna ispovijed, tematizirajući pojmove lijepog, odvratnog, moralnog i slične kategorije, tematizira svijet suvremene umjetnosti. Ostale njegove knjige uključuju “Encounters and Reflections”, “Beyond the Brillo Box” i “After the End of Art”; bio je urednik The Journal of Philosophy, suradnik Artforuma i predsjednik Američke udruge filozofa. Pisao je povremeno i likovne kritike za The Nation, pa je primjerice Juliana Schnabela nazvao gorivom za mašinu umjetničkog tržišta.

Barry Gewen, njegov kolega iz New York Timesa, Dantoa je opisao kao “najdosljednijeg umjetničkog kritičara, erudita i sofisticiranog promatrača, koji je pisao snažno i jasno”.