Postoje razlozi, koji nisu jednostavni, a često se niti ne tiču književnosti, zbog kojih pisci tradicionalno zaziru od toga da glavnoga junaka nazovu svojim imenom. To neće učiniti čak ni kada je posve izvjesno da je pripovijest autobiografska i da autor ne čini ništa, ili skoro ništa, da to prikrije. Osim što svome književnom, fikcionalnom, posredovanom ja, daje neko drugo ime.
Arturo Belano je pripovjedački, fikcionalni alter ego Roberta Bolaña. Pojavio se u romanu “Udaljena zvijezda”, bio je jedan od dvojice glavnih junaka u “Divljim detektivima”, pripovjedač u romanu “2666”, lik u više Bolanovih priča… Belanova biografija se, uglavnom, poklapa s onim što je proživio Bolaño. Rođen u Čileu, emigrirao u Meksiko, jedva sačuvao živu glavu u Pinochetovom državnom udaru, dugo živio u Španjolskoj. Njegova najdublja, i nikad ostvarena čežnja, bile su Sjedinjene Američke Države. Kretao se blizu granice koju su svakoga dana ilegalno prelazili mnogi Meksikanci, i koja je postala najfrekventnija i kulturološki najosjetljivija granica našega svijeta, ali se nikada nije usudio da je i sam pređe. Ni kao Belano, ni kao Bolaño.
Nakon što Roberto Bolaño umre, prerano, od uništene jetre, Arturo Belano postat će jedan od najvećih, ako ne i najveći junak američke fikcionalne proze u novom tisućljeću. U zemlji u kojoj jedva da se išta prevodi, i koja kao da je samoj sebi kulturno i književno dovoljna, prevedene su sve dovršene, nedovršene, a skoro već i nenapisane Bolañove knjige. Godinama, Belano je najpoznatiji i najprihvaćeniji Meksikanac američke kulturne i književnosti. Što Amerikance toliko njemu privlači? Osim Bolañove književne genijalnosti, postoji nešto mnogo važnije. Žudnja za Amerikom, koja ne biva izrečena, nego je u stilu, načinu i osjećaju njegove proze, proizvodi najameričkiji prozni tekst naših dana. Kao da Amerika i nije ono što se u Americi piše ili što se u Americi čini Amerikom, nego je ona ono za čime se čezne, što se zamišlja, i što postoji samo dok se zamišlja. Zemlja savršene iluzije. Zemlja koja postoji samo u književnoj, stripovskoj, filmskoj fikciji.
Arturo Belano rođeni je gubitnik. U egzistencijalnom smislu on je pripadnik niže srednje klase. Čileanska sirotinja koja se zatekla u Meksiku, tamo gdje ljudski život mnogo i ne vrijedi. Niti u jednome romanu, možda nigdje u cjelokupnoj povijesti književnosti, nema toliko smrti i toliko mrtvih kao u “2666”. Ali Belano je, više od toga, posvećenik književnosti. Ljubitelj poezije, istančan čitatelj, sudionik u književnome životu, prijatelj i poznanik stvarnih i izmišljenih pisaca. On je promatrač iz sjene i poznavatelj kolosalnog i grotesknog niza nacističkih autora unutar latinoameričke književnosti. Roberto Bolaño sve je njih izmislio, Arturo Belano ih je poznavao, čitao, rugao im se i divio. I tu je, možda, moguće objašnjenje zašto pisac izmišlja sebi ime, preko kojeg će ući u fikciju. Zato što preko svoga zemaljskog imena ne možeš postati književni junak. Ili, možda, i možeš, ali u drukčije zamišljenoj priči. A kada od Bolaña postaneš Belano, zbílja te više ne obavezuje, i nema više utega koji te vuku nazad u život. Ostaješ u romanu kao u svojem jedinom utočištu, u svojoj jedinoj egzistenciji. Ne moraš se vraćati u zbilju, ili u ono što se obično naziva zbiljom. I živiš onoliko koliko hoćeš. Ali svakako duže od svoga pisca. Bolaño je umro, zato što doktori nisu imali lijeka za njegovu jetru. Belanova jetra od mašte je i olova.