Najnovija knjiga Igora Mandića, našega najboljeg kritičara među novinarima u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, “Oklop od papira”, objavljena u nakladi V.B.Z.-a, njegova novoga izdavača (dosad je objavljivao u Profilu), na prvi je pogled kič-knjiga.
Velikoga formata, podebela a mekog uveza, s golemom fotografijom dječačića Mandića na naslovnici, nespretno leluja u ruci pa otkrije klapne, što ih opet krase stare obiteljske fotke…
Pompozni ambalaža i naslov, uz podnaslov: “Autobiografski saldakonti 1966. - 2013.” I sadržaj dakle nije nov. Posrijedi su kronološki nanizani već tiskani tekstovi, u najvažnijim časopisima i novinama nekadašnje Jugoslavije i današnje Hrvatske i Srbije (i jedan intervju sarajevskom Valteru).
Prvi, esej “O duhovnoj autonomiji suvremene hrvatske književnosti”, objavljen je 21. listopada 1966. u važnom zagrebačkom tjedniku Telegram i zadnji, intervju nakladnim beogradskim Večernjim novostima, “Ćirilica je samo izgovor da se otjeraju Srbi”, 13. listopada 2013. Knjiga broji osamdeset tekstova razdijeljenih u dvanaest poglavlja.
Nudistička reportaža
Naizmjence i skupa članci, eseji, kolumne, feljtoni te, ako se ne varam, 28 intervjua što ih je pisac podavao proteklih desetljeća.
Svega dva kratka teksta na početku knjige pisana su s naknadnom pameću i dosad su neobjavljena. Autor ih datira u svibanj 2013. U prvome poentira spomenuti prvi tekst iz 1966. godine, a u drugome objašnjava zašto su u knjigu uvršteni intervjui.
Knjiga dakle zbilja može sa svojih 490 stranica poslužiti kao oklop od dosta kvalitetnog papira (pištoljsko zrno ne može je probiti), no nas dakako zanima koliko prenesenoga značenja opravdava naslov.
Koliko je, dakle, Igor Mandić dosljedan kritičar i je li za pedeset godina pisanja izgradio katedralu ili ruševinu? Uostalom, upravo to pitanje i on sam postavlja. Kao bonus tekst pridodao je svoju nudističku reportažu s puta obalom istočnog Jadrana, objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji u kolovozu 1989. i uz nju priložio svoj muški akt snimljen u kolovozu 1994. u Rovinju. Također, još na početku knjige, na stranici 54., Mandić je dao odštampati svoj akt iz 1977., s Kornata, ali stidljiviji, sa školjkom preko muškosti.
Knjiga kao oklop
S jedne, dakle, strane mladenački “oklop”, a s druge nagost 65-godišnjaka. Što to znači? Što znači dječačić u građanskom odijelu na naslovnici? Čemu sve to?
Za novinskoga pisca bitno je kad je što rekao i to je sve. Ako štima to “kad” obično štima i ono “što”. Ne samo poznavateljima Mandićeva djela, kakvih je uostalom malo, što je prirodno u maloj, usmenoj kulturi, nego baš svakome pismenom građaninu koji primi knjigu u ruke, začas će postati jasno koliko je Mandić dosljedan i koliko je u toj svojoj dosljednosti usamljen. Pred nama iskrsava jedan desetljećima žestoki antikomunist, koji je taj antikomunistički angažman platio materijalno i statusno, jedan žestoki građanin alergičan na nacionalizam i jedan, na koncu, razočaran domoljub. Uza sve to, možda je sporedna spoznaja ove knjige Mandićev jedinstven položaj u hrvatskoj ali i u srpskoj kulturi. Naime, on je jedini cijenjen kritičar što je javno ozbiljno pročitao i ocijenio suvremeni hrvatski i srpski roman, s kraja 60-ih, 70-ih, 80-ih i dijela 90-ih godina prošlog stoljeća.
On je prvi u javni kulturni prostor unio ideju o utjecaju suvremenih medija na ljudski mozak, čak s time upoznavši i Krležu, i on je, nadalje, jedini prkosio komunističkom sivilu u našem književnom životu s građanskih pozicija!
Sve što je stekao jest biblioteka, jedan socijalistički, neboderski stan, tridesetak štampanih knjiga i ugled starog, komunjarskog pankera kojega navodno više nitko ne razumije. Zato se najbolje razodjenuti, pa da vidimo!
Evo kako je to, primjerice, Mandić sažeo u tekstu objavljenom 1990. u Vjesniku, pod naslovom “Kraj komunističke okupacije”: - Farizejski se posipajući pepelom - u razblaženom stilu one ‘samokritike’, koja je u njihovim ritualima uvijek vodila samo daljnjim poniženjima i likvidacijama, naši su komunisti kao crvena zmija šmugnuli u grm ‘demokratskih promjena’ pokušavajući na brzinu ukrasti i tuđe ime (što im, srećom, nije uspjelo).
Razočarani domoljub
A evo kako, kao kakav zbilja razočaran građanin i domoljub, rezimira je li prevrat iz 1990. zbilja proveden, u intervjuu Ivici Đikiću, u Feralu, u ožujku 2006: “Prije bih to nazvao pučem nego revolucijom, jer nije došlo do pravog obrata vrijednosti, nego su se reciklirale ideje stare pedeset godina, pa su se pretvorile u sadržaj novog poretka.”
Ostaje, dakle, dječačić s naslovnice, iz građanske obitelji koja propada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....