Guliver na kraju zaključi kako mu nije bilo nužno putovati da shvati kakvi su ljudi

Lemuel Gulliver živio je na prijelazu iz sedamnaestog u osamnaesto stoljeće, kad i njegov tvorac Jonathan Swift. Knjiga njegovih avantura, čiji bi pravi naslov trebao da glasi “Putovanje u neke daleke zemlje svijeta Lemuela Gullivera, prvo kirurga, a onda i kapetana nekoliko brodova”, jedan je od najljepših i najuzbudljivijih tekstova iz obavezne školske lektire europskoga školarca, ali, na žalost, i jedan od najnepročitanijih tekstova u povijesti književnosti. Iz te nepročitanosti potekla je i pogrešna metafora Guliverove veličine. A bio je čovjek tek prosječna stasa. Tako, kada se u svakodnevnom govoru čuje fraza “guliverovski korak”, valja znati da njegov korak nije ništa duži od koraka koji ćete pružiti čim se dignete i izađete van.

Bit će, međutim, da se čitatelji nisu pomaknuli od prvoga Guliverova putovanja, kada se našao u zemlji Liliputanaca, malenih ljudi, ne većih od njegova malog prsta, među kojima je mogao biti heroj i titan misli i djela, kakvim ga inače vide naši metaforičari, premda stasom ne bili Liliputanci.

Drugi je put Guliver zaplovio u Brobdingnag, među divove. Oni su ga vrlo ljubazno prihvatili, a brobdingnaški je kralj s velikim interesom poslušao Guliverovu pripovijest o političkom uređenju i ekonomkim prilikama u Engleskoj. I evo što je kralj, prema sjajnom prijevodu Ise Velikanovića, zaključio o Englezima: “Većina vaših zemljaka najpogubnija je pasmina sitne odurne gamadi, što ih je ikad priroda trpjela da gmiže po licu Zemlje.”

Na trećem je putovanju Guliver samo pasivni promatrač kojekakvih opačina, nakaznosti i perverzija koja susreće na otočju negromanata, čarobnjaka i inih praznovjeraca, među besmrtenim Struldbruzima i žiteljima letećega kraljevstva Laputa. Na neki način ovo je najzanimljivije Guliverovo putovanje, jer više ne govori o ljudskoj veličini i fizičkoj pojavi, niti se Swift u njemu obračunava s engleskim političkim vrhom propitujući njihovu toleranciju prema pisanoj riječi, nego uranja u snovite predjele ljudske duše i bavi se ostvarenjem nekih vječitih čovjekovih žudnji, koje se tako ostvarene onda doimaju skroz promašeno i pogrešno.

Na četvrtom putovanju Guliver sreće mudre konje i potomke dvoje engleskih brodolomnika, koji su sišli s uma živeći u divljini. Umoran je, mrzovoljan i duboko razočaran u ljudsku vrstu. Shvaća da je uzalud bilo putovati i da je čovjek jedna velika ništarija, kojoj je cilj da se naždere i napije, da zadovolji svoje najniže strasti i da gnjavi sve oko sebe. Čovjek je, zaključuje Guliver, teški tupan, na kojeg ne vrijedi dalje trošiti vrijeme.

A Guliver, on je avanturist koji na kraju svih svojih avantura i putovanja zaključuje kako mu i nije bilo nužno putovati da bi shvatio kakvi su ljudi. Trebalo je zagledati se u sebe. Unutra su i Liliputanci i divovi iz Brobdingnaga. Unutra je on, jedan i jedinstven, ali i tisuće, milijuni i milijarde drugih lica, od kojih zatim nastaju književni likovi. U svakom je čovjeku čovječanstvo. Treba biti Guliver da bi se to saznalo.