GORAN TRIBUSON 'Radim na novoj pripovijetki o Židovu, producentu koji bježi u Austriju 1938.'

- Književna nagrada u mojoj dobi znači jednu radost, veselje. Nekada sam znao govoriti kako su nagrade vrsta zahvalnosti za učinjeno i poticaj za budućnost. Jako stereotipno. Sjećam se, kada sam prvi put primio književnu nagradu u Beogradu, to mi je uspjelo izgovoriti. Točno je, međutim, da vam nagrade pomažu da pišete i dalje, naravno ako imate u sebi elana - kaže Goran Tribuson, dobitnik književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski za najbolje prozno djelo u 2019. godini u Hrvatskoj, koja mu je uručena 26. listopada, na isti dan kada i nagrada Fran Galović, koja se dodjeljuje za najbolju knjigu na temu zavičaja.

Roman kojim je Tribuson zaslužio ove nagrade jest “Otac od bronce”, a koji je žiri Ksavera Šandora Gjalskog opisao hibridom u kojemu se isprepliću elementi ljubavnog, obiteljskog i povijesnog romana.

Infekcija čitanja

- Da, ja imam i dalje elana. Kada me to upitaju, obično kažem kako je književnost vrsta kronične bolesti koju nosiš čitav život. Danas, kada su honorari mizerni, kao i naklade, kada publika ne čita, infekcija pisanja je jedino na što se može osloniti - navodi Tribuson, dodajući kako je i ovim romanom pokušao napisati ono što i sam voli čitati. Teško je reći, dodaje, može li se uopće drugačije i pisati.

- Važno je i da ono što pišeš korespondira s ukusom publike. To je mala, možda i uvijek ista publika. Nažalost, ne može se reći da kod nas postoji nekakva šira publika. Ona je svakako tu, ali interesira se za neke druge stvari, ne za književnost - komentira pisac koji u središte svog romana “Otac od bronce” stavlja povratak stanovitog Žaka Kralja u mali gradić na sjeveru Hrvatske, i to upravo tijekom turbulentne 1991. godine.

Kralj se vraća u domovinu na sprovod vlastitog oca, s kojim dijeli tešku povijest međusobnih odnosa, a u svome gradu susreće stare prijatelje, predratnu atmosferu, ali i jednu neprežaljenu mladenačku ljubav. Goran Tribuson ovu priču ispisuje na gotovo petsto stranica, a po duljini je stavlja uz bok svog dvotomnog “Ruskog ruleta” i “Povijesti pornografije”, kojom si je prije nešto više od 30 godina osigurao status voljenog i rado čitanog pisca.

- Da, to su moje tri najobimnije knjige. U zadnje vrijeme mi se sve više čini da dobra književnost mora imati voluminoznost. Možda je to moja zabluda - pojašnjava Tribuson, koji ni sam nije najsigurniji je li mu “Otac od bronce” 35. knjiga ili ih je bilo još.

Neoustaštvo

Što može reći o Žaku Kralju, protagonistu svog novog romana?

- On je otišao iz svog grada u Beč, gdje je proveo neko vrijeme i naučio se držati apatridom. Vraća se doma u najneugodnije vrijeme. Svatko je naoružan, pojavljuju se tendencije neoustaštva, čak i antisemitizma. Htio sam ga uvesti u jednu slojevitu situaciju, koja će ga navesti da pomisli kako ne može zauvijek ostati apatrid.

On prolazi kroz razna iskušenja u Hrvatskoj, događaju mu se stvari za koje nije znao da će se morati s njima nositi. Složen je to lik, koji neprekidno moralizira, ali sam ne nosi tu crtu zbog koje bi mogao biti moralni arbitar. Njegova ljubav također nije čedna ni romantična, jer prošlo je mnogo godina i oboje nose neke svoje utege za sobom - pojašnjava Tribuson, dodajući kako je motiv povratka nešto što je dugo nosio u sebi, sporo razvijajući priču i zamišljajući svoje likove.

Osobna opsesija

- Godinama sam nosio zametak te priče u sebi. Naravno, pisao sam i druge stvari, čak i izdavao knjige, ali taj me zametak priče stalno pratio. Motivi povratka i odlaska su mi oduvijek bili jako zanimljivi, metafizički obojeni, a činjenica je i da ne mogu jedan bez drugoga. Povratak uvijek podrazumijeva i odlazak, a kada se negdje vratimo, uvijek se pitamo što je bilo bolje: otići, ili vratiti se. Ta je tema, na neki način, i moja osobna opsesija - navodi dobitnik ovogodišnjih književnih nagrada Gjalski i Galović, zbog kojega su organizatori morali mijenjati termine svojih dodjela nagradi, kako bi ih Tribuson na isti dan mogao osobno primiti.

- Kristian Novak im je prije mene istu nezgodu napravio 2016. godine sa svojim “Ciganinom, ali najljepšim” - prisjeća se Tribuson, kojega smo upitali i sprema li što novo.

- Radim na jednoj velikoj pripovijetci koja se događa 1938. godine. Priča je to o jednom Židovu, koji je u predratnim godinama producent u velikoj njemačkoj produkcijskoj kući UFA film. Ta je kuća dočekala dolazak Hitlera na vlast, a on bježi u Austriju te 1938. godine, jer tamo kancelar Schuschnigg još uvijek drži tamošnje naciste u zatvoru. No, bježeći, on ne zna da je Anschluss već dogovorena stvar te da bježi tamo gdje će također biti strašno za njega. Radnja se događa na riječnom kruzeru koji plovi za Austriju, a priča ima i fantastičnih elemenata - završio je Tribuson.