Prije nego se sretno izgubimo između korica povelikog, citrusno žutog sveska za koji se čini da bi posvećenom čitatelju mogao dostajati do proljeća, kao delikatesna knjiška zimnica, jer premda se ne radi o složenim zapisima pa ni o odveć opsežnim cjelinama i poglavljima, uvidjet ćemo, i to brzo, da se ove proze iščitavaju polako i etapno, ne jer iziskuju specijalan kognitivni napor ili meditativne stanke, nego jer naprosto želimo da nam traju dulje. No, pred čitateljsko ushićenja prolazimo malenu inicijaciju, darovan nam je paratekstualni bonus; u podugačkom predgovoru, prisno i šarmantno, umjesto urednika obraća nam se sam autor, a javljat će se Goran Tribuson iz svojih "Obiteljskih slika" vrlo izravno i poslije, iz topline teksta, iz analognog imaginarija vlastitog djetinjstva, ali i iz vedre događajnosti svoje uvjetno rečeno treće dobi.
Da mu možemo čuti glas, zamišljam, bio bi poput dobrohotnih pripovjedača bajki s pucketavih ploča, jer piše autoironijski blago i kao da se poznajemo. Istina je, blizak nam je svima otprije, za mnoge generacije jedan je od formativnih pisaca, a njegove knjige, sudeći po knjižničnim katalozima, i dalje su od onih koje knjižničarima nema smisla ulagati na police, jer čim se koja u knjižnicu vrati, već će je netko dograbiti i ponijeti kući.
"Povijest pornografije" iz 1988., nalik ciglici kao i friško objavljenja knjiga o kojoj ovdje pišem, s tamnim je koricama biblioteke Hit izgledala kao crna kutija koja krije opskurne tajne, i mislila sam, tko zna kakve zazornosti, no unutrašnjost se rastvorila kao ultimativni književno-esejski mirakul, pitomo zaigran i superiorno napisan, iz kojeg je prepisivanje, a onda i savladavanje silnih popkulturnih referenci, za razvoj intelektualnih tinejdžera pa i znatiželjnijih studenata bio vredniji od mnogih momenata formalnog humanističkog obrazovanja. Upravo iz tog kultnog, za Tribusonovu književnu karijeru, kao i za brojna sazrijevanja na ovim prostorima ključnog romana, iz njegova magnetičnog autofikcionalnog esejizma, razvijale su se, zaključujem to imajući u vidu kronologiju autorove bibliografije, autobiografske proze kojih je Tribuson dosad potpisao četiri, a sada ih, objedinjene monolitnim izdanjem Petrinih knjiga, čitamo kao svojevrstan autobiografski magnum opus.
Teško je i panoramski obuhvatiti književnu produkciju ovog prozaista, esejista, filmskog scenarista, razigranog erudita i akademika. Goran Tribuson oduvijek piše suvereno i raspoloženo, pronicljivo a naizgled neobavezno i iznad svega duhovito, imun na proklizavanja kakva kod slabijih pisaca neizbježno prate pojačanu spisateljsku aktivnost. Lakoća kretanja kroz tekst, taj neometani flow i dojam da je nastao tek tako, u gotovo usputnom naletu, a što nepromišljeniji čitatelj prihvaća kao samorazumljivost, katkad i uz stanovitu podozrivost, rezultat je međutim rijetke vještine. Imao je tu sposobnost i Marcel Pagnol koji je također, a zavodljiva nostalgičnost dominira njegovim raskošnim opusom, divno fikcionalizirao svoje provansalsko dječaštvo. Tribuson nije očito slučajno preuzeo naslov Pagnolova ekraniziranog romana iz 1977. za završni dio ove tetralogije pa ga i čitamo kao zgodan omaž starijem kolegi, u Francuskoj voljenom i kanoniziranom. Tribusonov je stil specifičan, rečenica obla i gipka, vitičasta a precizna, besprijekorno ustrojena i lišena viškova; da ne poznajemo Ivicu Ivaniševića, koji se u srodnoj maniri, hedonističkoj, praktički gurmanskoj, a s velikom pomnjom zabavlja rečeničnim sklopovima i njihovim punjenjem, usudila bih se reći da je Tribuson u tom smislu posve jedinstven.
Način izlaganja ovih osobnih i osobitih pripovijesti jednostavan je, a efektan, fokalizacija se naizmjenice premješta iz infantilne u zrelu, uz sporadično iskrenje prepoznatljive tribusonovske komike. Posebnost autoreferencijalnosti Gorana Tribusona u nekoliko je presudnih stavki: fino literariziran optimizam sjećanja, bukteća radost življenja kadrirana bez općih mjesta i patosa, starinsko njegovanje ritualnosti svakodnevice, poštovanje spram nasljeđa, ali i neutaživ interes za novo, a sve potfutrano cjeloživotnim pasijama, filmofilijom i muzikofilijom, kao i impresivnim književno-teorijskim znanjem pa je sve iscrtano popkulturnom faktografijom.
Bilježi Tribuson, između ostalog, kako je, kao dijete iz provincije, više puta godišnje dolazio sa školom u Zagreb na kazališne predstave pa bi i prije početka bježao na filmske projekcije, iako su u Bjelovaru imali čak dva kinematografa, a taman je ondje, u njihovim mrakovima, doživio neke dječačke epifanije. Na tragu rečenog, u naslovu nove knjige Ivice Prtenjače, a riječ je o poetičnoj zbirci kratkih priča "Kino Sloga", nalazimo malo, prigradsko kino, u kojem se osamdesetih godina i dječak iz jednog riječkog radničkog naselja nepovratno zaljubio u celuloid.
"U trenucima kad sam se mutno prisjećao Proustovih (…) književnih napora da se prizove slatka, zaboravljena prošlost (…), shvatio sam da nikad, ali baš nikad ne bih mogao napisati knjigu te vrste. I ne samo stoga (…) što u vlastitom pamćenju nikako ne mogu pronaći meke pastelne prizore i složene proturječne osjećaje (…), moja su sjećanja jednostavno sastavljena od vickastih epizoda, raznih psina, provincijskih prostakluka i namještaljki", razmišlja autor u predgovoru. I doista, upravo spletom anegdotalnih crtica Goran Tribuson uvodi nas u svoju obiteljsku historiografiju, u vlastitu intimnu biografiju, ispisujući svjedočanstvo, nježno, a fakinski humorno, nekog nevinijeg vremena. Pred nama je, dakle, kompendij ovih otprije samostalno egzistirajućih knjiga – "Rani dani", "Trava i korov", "Mrtva priroda" i "Vrijeme ljubavi" - a čini ih niz poetiziranih kriški života, krokija malomještanske sreće i kasnijih urbanih, pa i putničkih iskustava, ukratko, "Obiteljske slike" fragmentirani su otisak jednog ispunjenog i mudrog življenja.
Dok prolistavamo pet stotina i dvadeset stranica gusto otisnutih promišljanja i prisjećanja, ustvrdit ćemo odjednom da je sasvim lako biti dijete, a znamo da i nije baš uvijek tako, da je lijepo biti u sedamdesetima, u inat tabuizaciji starenja, jer sve je tu bez ostatka žovijalno i zdravo, nekako prirodno posloženo i za čitatelja umirujuće i utješno. Ispada da je melankolija precijenjena, vjerujem da bi se gospodin Tribuson složio.