Od Sarajeva do, primjerice, uzbekistanskog Taškenta možete niskobudžetnom zrakoplovnom kompanijom za malo više od 200 eura, ali možete i - motorom. Krene li čovjek motorom put centralne Azije, i to preko poznate Pamirske ceste, zajamčene su stotine kilometara na kojima neće sresti nikoga. Susreti, kad se konačno dogode, tim su intenzivniji, srdačniji, iskustva neočekivanija.
To je putovanje u kojem je puno sretnih podudarnosti i niz nelakih trenutaka, takav put onomu koji ga prevali na koncu pojača povjerenje u život, povjerenje u ljude, ili kako Hrvoje Rupčić koji je taj put, 15.000 kilometara po srednjoj Aziji i natrag, prevalio 2019. i o tome napisao knjigu, citirajući staru izreku, kaže - ako ideš "Poduplaj svoju hrabrost ili prepolovi očekivanja".
Putovao je sa suprugom Ivanom Kujundžić Rupčić, bez čvrsto definirana plana, ali s ciljem vidjeti i proći Pamirsku cestu. VBZ je upravo objavio knjigu dnevničkih zapisa sa spomenuta putovanja, nazvanu "Putešestvije po Turkestanu" koja je, baš kao i to putovanje, neka vrsta nastavka Rupčićeve knjige "U zemlji plemenitih ljudi" i putovanja po Iranu, koje ga je i inspiriralo da motorom, na svom sljedećem putovanju, krene dalje, među narode turskog, iranskog i mongolskog podrijetla.
"U Iranu sam osjetio gostoljubivost kakvu nigdje prije nisam, osim u zemljama koje su bile dio nekadašnjeg Perzijskog Carstva. To je svijet u kojem gostoljubivosti podučavaju djecu, u kojem je gostoljubivost norma, nauče te od malih nogu da putniku trebaš ponuditi sve za što misliš da bi mu eventualno moglo ustrebati.
Moje je mišljenje, općenito govoreći, da je ovaj svijet poticajno mjesto i želio sam ga nastaviti istraživati", govori Rupčić, kojem je ovo treća putopisna knjiga.
Bespuća stepe
Napisao je motociklistički dnevnik putovanja po središnjoj Aziji, preko Ukrajine i Rusije dolaze do golemog Kazahstana, Kirgistana, putuju po pamirskom gorju, po Tadžikistanu, Uzbekistanu, Kavkazu ...
Zanimljivo opisuje puno stotina kilometara bespuća kazahstanske puste stepe, krajolika u kojem sve dok pogled dopire nema ni kakvo zakržljalo stablo, kamoli da raste veće drvo, gdje oko sebe i pred sobom ne nazire ni brdašce, kamoli planinu, gdje se ravnica spaja s horizontom u daljini.
Putnika tom cestom gotovo da i nema, pogotovo ne ljudi za Zapada, događa im se da po pet stotina kilometara ne sretnu baš nikoga. Ako imaju sreće, ugledat će krda deva ili konja, koji prizore čine još nestvarnijim.
Naoružani strpljenjem, ali umorni, putuju po toj golemoj, devetoj najvećoj zemlji svijeta, u kojoj je svega 17 milijuna ljudi, zemlji koja nema izlaz na otvoreno more, u kojoj je stepa, na neki simboličan način njezino more.
Stepa, čak i ako ste čovjek zaljubljen u planine, nudi neki drugačiji osjećaj slobode, a repetitivnost jednoličnog krajolika na koncu vodi u neku vrstu gotovo meditativnog stanja. Naravno, ne i za onoga tko upravlja motorom, i tko mora biti fokusiran na manevriranje nelakom cestom.
Koliko je Kazahstan golem ilustrira činjenicom da je od grada Uralska, na krajnjem zapadu zemlje, bliže do austrijskog Beča negoli do kazahstanske metropole, najvećeg tamošnjeg grada Almatija ili Alma Ate.
Rupčić ponešto pripovijeda i o često nasiljem vođenim sudarima svjetova, koji se i nakon duge zajedničke povijesti nisu povezali u jedan svijet. Prvo se to osjeti na rusko-kazahstanskoj granici. "S jedne strane visoki i plavi Rusi, s druge Kazasi izraženih azijatskih crta lica. Nikad se još nisam našao na granici na kojoj je toliko jasna podjela gdje tko pripada. Vozeći se po Europi, Bliskom istoku i sjevernoj Africi, uvijek su od države do države razlike u fizionomijama bile postupne i blage, a ovdje su kao nožem odrezane." Iako su još od Carske Rusije Kazasi i Rusi živjeli zajedno, ti su se narodi jako malo miješali. Rusi su se, i drugi slavenski narodi, u Kazahstan i dalje na Istok, počeli doseljavati u doba Sovjetskog Saveza, 1950-ih i 1960-ih, Moskva je kanila od Kazahstana napraviti žitnicu SSSR-a, no nakon raspada zemlje 1990-ih, mnogi se sele natrag, danas je Rusa u Kazahstanu oko 25%, s tendencijom daljnjeg opadanja.
Savladati predrasude
Sovjetska kolektivizacija prisilila je Kazahe, nomadski narod koji je dotad živio u jurtama i cijelu svoju povijest proveo nomadski, da počnu graditi kuće i stacioniraju se na jednom mjestu. Jurta je i danas i na kazahstanskom grbu. Kazahstan je zemlja u kojoj su prvi put pripitomili konja.
Zanimljiv je i prelazak tadžikistansko-uzbekistanske granice. Tadžikistan, najmanja i najsiromašnija zemlja središnje Azije, koja je 90% planinsko područje, dugo je bila u sastavu Perzijskog Carstva, stanovništvo je, primjećuju Rupčić, i fizionomijom sličnije Irancima negoli susjedima Uzbecima.
Sjesti na motor i voziti tisućama kilometara po uglavnom bespuću, teško da će napraviti osoba koja nije otvorena duha, ali nema čovjeka koji je posve lišen predrasuda. Putovanje je, pak, dobar način za preispitati i konfrontirati vlastite predrasude, možda pogotovo one kojih nismo posve svjesni.
Putujući Pamirskom cestom fizički umorni od motora koji prevaljujući tisuće kilometara traži da su danima duge sate u istoj pozi, raštimanih kostiju, negdje u pustoši, nalete na neuglednu kuću u kojoj je restoran.
U restoranu su samo dvojica gostiju, dva čovjeka neugodno namrgođena, grube, gotovo zastrašujuće vanjštine, i naizgled neprijateljskih lica.
Ta će dvojica uskoro završiti objed i otići dalje, a kad Rupčići nakon završetka svog ručka zatraže račun, konobarica kaže da je već plaćeno, kako su im ručak platili oni namrgođeni putnici koji su upravo otišli.
"Kako sam opet nasjeo na glupu predrasudu da su mrgodni ljudi opasni, kad znamo da niti široki osmijesi nisu baš uvijek znak vrlih karaktera. Osjetio sam se pomalo posramljen i ljutit na sebe samog, jer sam si olako dopustio da me moj ograničen um tako brzo zavara. ... Triput sam si zatim ponovio kako slučajno ne bih zaboravio njegovu gestu i da takva djela šaljem prvom prilikom dalje."
Rupčići piše o susretu s kirgistanskim pastirom u nekom bespuću te zemlje koju nazivaju najljepšom u centralnoj Aziji. Pastir, jašući na konju, tjera golemo stado ovaca po proplanku, ali nađe vremena potjerati konja prema Rupčićima, stati i pozdraviti putnike. Lice mu ne mogu ni vidjeti, zamotan je u šal i kapuljaču, vire samo oči. Nakon nekoliko minuta komunikacije, pastir pokazuje da mora brzo dalje, jer ovce su već daleko odmaknule, a Rupčić u znak zahvalnosti za susret i pozdrav skida jednu od dvije vreće za spavanje s motora, i poklanja Kirgizu koji s njom jaše dalje.
Rupčić, motociklist od njegovih kasnih 30-ih, u knjizi pripovijeda i o motociklističkoj subkulturi, međusobnoj solidarnost putnika na dva kotača, "motociklističkom bratstvu" te osjećaju slobode koji daje putovanje u kojem između putnika i svijeta kojim prolazi nema prozora i fizičkih granica.
Ipak, spominje ponešto se smijući, mogućnost da na sljedeći veliki put otputuje - jedrilicom.
Mario Celinić, koji se 2021. popeo na Mount Everest, a i na najviše vrhove svih kontinenata, želi jedrilicom oploviti svijet, Rupčića, s kojim je blizak prijatelj, pozvao je da mu se u tome pridruži.
"Ja nisam morski čovjek, na brodu, čim se malo zaljuljaju valovi, osjetim to i nije mi dobro. To bi putovanje bilo zaista izlazak iz moje zone komfora, ali nikad se ne zna...", razmišlja frontmen Cubisma.
