Frank Martela finski je filozof posljednjih desetak godina fokusiran na pitanja životnog smisla, kvalitete života i sreće. Ovih je dana i u nas objavljena njegova knjiga “Divan život” (Planetopija) u kojoj propitkuje što ljudsku egzistenciju i živote, pogotovo u moderno doba kad su sva pitanja otvorena, čini smislenima. U godinu dana “Divan život”, čiji naslov na prvu asocira na često posve besmislenu, ako ne i toksičnu, selfhelp literaturu, preveden je na 27 jezika.
Kako je, kurtoazno pitam Martelu na početku telefonskog intervjua koji smo, slučaj je htio, vodili usred toplotnog udara u Zagrebu. Kaže on je dobro. Lako je biti dobro u Helsinkiju, provjerila sam prije razgovora, niz prozore mu se sad, razmišljam, slijeva kiša, a temperatura je gotovo i deset stupnjeva niža negoli u Zagrebu u kojem sjedim u stanu s pokvarenom klimom. Čovjeku se tih dana u Zagrebu i život ponešto kvario s pokvarenom klimom.
Doduše, povod ovom razgovoru je knjiga u kojoj Martela objašnjava da je, dopustimo li vanjskim okolnostima da upravljaju našom srećom, puno manja šansa da ćemo biti sretni. Dakle – toplotni udar ili ljetna kiša, svejedno, to kako se osjećamo trebali bismo pametnim stavom kreirati mi, a ne slučajne okolnosti oko nas. Gornji je primjer, jasno, banalan, ali Martela govori da isti obrazac vrijedi i u bitno dramatičnijim situacijama.
Dizajnirati život
Frank Martela sveučilišni je profesor, studentima na helsinškom sveučilištu Aalto, među ostalim, drži i kolegij koji se bavi – dizajniranjem života. O čemu im govori? “Rekao bih da im pomažem živjeti svjesnije, jer to čini život smislenijim, možda i sretnijim. Kad ti mladi ljudi u svojim ranim dvadesetima dođu na studij, to je doba kad se donose neke odluke koje bitno mogu odrediti život – odlučuju kakav posao žele, kakvo školovanje žele... To je vrijeme u životu, baš kao uostalom i neko drugo vrijeme, kad je bitno pogledati vlastiti život, stati i razmisliti, vidjeti širu sliku, ali i osluhnuti sebe iznutra.
Mnogi ljudi ne donose puno svjesnih, dobro promišljenih odluka, već u životu uglavnom prate struju, slijede neke utabane staze i rade ono što drugi očekuju od njih. Učim studente da odluke donose svjesno, da dobro razmisle, da razgovaraju sami sa sobom što doista žele u životu i pogledaju idu li u tom pravcu. Radimo na tome da jasnije postanu svjesni svojih vrijednosti i interesa i da budu sposobniji slijediti ih, donositi odluke na temelju svojih, a ne tuđih vrijednosti i interesa. Nudim im dugačak popis knjiga i razne teorijske koncepte, ali radimo i jako puno različitih vježbi koje pomažu bolje pogledati vlastite želje i vlastiti život.”
Primjer? “Jedna vježba za koju mi mnogi poslije komentiraju da im je bila bitna izgleda ovako: kažem im da odaberu pet ljudi iz svojeg života, recimo jednog od roditelja, jednog prijatelja, možda trenera ili nekog drugog, bitno je da izaberu pet ljudi koji njih prilično dobro poznaju iz različitih konteksta i situacija. Potom zatražim da te ljude pitaju što misle gdje su njihove jake strane, što je to u čemu su jako dobri. Mnogi se i iznenade odgovorima, recimo kad shvate da su njihov roditelji i njihov trener ili neki drugi ljudi koje su odabrali, da svi ili mnogi od njih jednako vide njihove jake točke, da prepoznaju iste stvari u njima. Neki tek tad kao da osvijeste da su doista jaki u nekom području, da imaju talent, vještinu, znanje. Kroz život zatim hodaju s jasnim saznanjem da su u tome jaki, da im to ide, da na tu svoju osobinu ili vještinu mogu računati.”
Život filozofa
Nudi i drugi primjer: “Uzmem tjedan ili dva i zamolim studente da za to vrijeme upamte neke male činove dobrote koje čine drugim ljudima, kad recimo pomažu susjedima, neznancima na ulici, prijateljima... i onda to podijele s drugima u razredu. Bude tu dosta dirljivih trenutaka i priča, jer mnogi odu i prilično daleko u tome da pomognu drugima. Zašto to radim? Mislim da je tim mladim ljudima od velike pomoći da osjete snagu koju dobiju kad nekome učine nešto dobro, da vide koliko je u tome energije koju dobiju, koja se iz toga spontano generira. Kad to dožive, moguće da poslije češće čine stvari kojima pokazuju da misle na druge.”
Je li Franku Marteli istraživanje kvalitete života pomoglo da i sam sebi, da upotrijebimo naziv iz kolegija koji predaje, “dizajnira” bolji život? “Donekle jest. Istražujući te teme, posve prirodno, više sam razmišljao i o svojem životu. Stalno gledam je li moj život u skladu s principima kojima učim druge ljude. Ne bih bio autentičan da govorim jedno, a da živim posve drugačije. Sve te knjige i istraživanja, predavanja koja držim studentima pomažu, jer sam naprosto svjesniji nekih stvari i mogu ih upotrijebiti u vlastitom životu kad radim izbore i donosim odluke.”
Kako uopće život uredi da nekome posao postane – istraživanje sreće? “Kad mi je bilo šest godina, a odrasli me pitali što ću raditi kad odrastem, odgovarao sam da želim biti – istraživač svijeta. Vrlo brzo počeo sam puno čitati, u školi me počela zanimati povijest, psihologija, filozofija. Sa šest sam htio istraživati svijet, ali kao tinejdžer sam shvatio da me uglavnom zanima kako živimo, da me zanimaju ljudi, i nisam htio biti nešto poput liječnika ili poput astronoma, već sam htio istraživati ljudske živote.”
Depresivni Finci
Finska je, poznato je, redovito u globalnim istraživanjima sreće pri svjetskom vrhu. Godine 2018. i 2019. Finci su, kaže istraživanje, bili najsretniji ljudi na svijetu. Imaju snažnu socijalnu državu, većina tamo zarađuje dovoljno za ugodan život, imaju povjerenje u institucije, sve nabrojeno bitne su varijable. No, sreću, da znamo o čemu uopće ovdje govorimo, prvo treba definirati. Neki istraživači srećom drže zadovoljstvo životom, neki pak drže da je to intenzivniji osjećaj od zadovoljstva životom.
Kad provode istraživanja u kojima ljude pitaju da kažu koliko pozitivnih emocija osjećaju, puno bolji rezultat na toj skali imaju stanovnici zemalja poput Paragvaja, Kostarike ili Gvatemale, Finska je tu jako daleko od vrha. Fince, kaže i Martela, uglavnom doživljavaju kao povučene, skromne ljude koji ne pokazuju lako svoje emocije. Po učestalosti depresije Finci su u svjetskom vrhu. Kako objasniti taj paradoks? Ako je sreća učestalost pozitivnih emocija ili, preciznije, njihovo pokazivanje, Finska sigurno nije među najsretnijima na svijetu, no ako je sreća zadovoljstvo uvjetima života, onda je Finska, skupa s ostatkom nordijskog svijeta, među najsretnijim državama svijeta.
“Finci su rezervirani, ne žele baš previše pokazivati osjećaje, pa tako ni sreću. Možda djeluju pomalo melankolično, sreću više drže u sebi. To je kod nas više neko mirno zadovoljstvo negoli jako glasna sreća. U nekim drugim kulturama ljudi se puno više i osmjehuju i smiju, a i manje pričaju o negativnim stvarima u svojim životima. U finskoj je kulturi da se često žalimo, često nešto kritiziramo. Kad ovdje sretnete poznanika ili prijatelja na ulici, pa upitate kako je, dosta se često čuje da nije dobro. To je posve različito negoli, recimo, u američkoj kulturi gdje kad pitaju kako ste očekuju da kažete da ste dobro bez obzira na to kako se stvarno osjećali”, govori Martela u razgovoru za Globus.
Nasreću, ljudima je dana mogućnost izbora. Čak i u najtežim životnim okolnostima, koje najviše ograničavaju, kolikogod teško bilo, ljudi imaju slobodu odabrati kako će protumačiti neku situaciju i kako će po tome reagirati. Viktor Frankl, citira Martela poznatog psihijatra koji je preživio Holokaust, o tome je pisao: “Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se ljudi koji su hodali barakama tješeći ostale, dijeleći im svoj posljednji komad kruha. Možda ih je bilo malo, no dovoljan su dokaz da se čovjeku može oduzeti sve, ali jedno ne: krajnja ljudska sloboda – izbor vlastitog stava neovisno o okolnostima, izbor vlastitog puta.”
Ako naša sreća i osjećaj životnog smisla ovise o vanjskim okolnostima, onda su i sreća i životni smisao krhki, jer vanjski svijet teško možemo kontrolirati. Nesreće se događaju, tragedija i trauma ima svaki dan. Ono što ljudi mogu kontrolirati jesu njihova razmišljanja o vanjskom svijetu, o tim razmišljanjima ovisi i kako će reagirati na ono što se događa u vanjskom svijetu, izvan njih. To daje nadu u izdržljivost čovjeka u trenucima patnje.
Stoicizam
Stoici su naučavali “apatheiu”, stanje uma u kojem osoba sve što se događa u životu može promatrati bez emocionalnog stava. To znači da se oko čovjeka događaji odvijaju, on ih promatra, o njima razmišlja, u njima sudjeluje, na njih reagira, ali ne dopušta da ga emocionalno uznemire. Apatheia znači imati distancu između događaja oko nas i naših reakcija na njih. Onaj koji je postigao apatheiu je stoik, a stoiku nikakvi vanjski događaji ne mogu poremetiti mir. Jasno da postizanje takvog stanja uma traži golemi rad, stoici su imali opsežan program vježbi uma ne bi li došli do apatheie. No, ljudi mogu biti i stoici, ali ne mogu procvjetati u društvu u kojem ih se strogo kontrolira i prisiljava da čine ono što inače ne žele činiti, primjećuje tu Martela. Pa, ako je, primjerice, kultura na radnom mjestu opresivna, rješenje nije u tome da zaposlenike učimo meditaciji, rješenje je u tome da rade na tome da mijenjaju odnose, da stvaraju prostor za više individualne slobode.
Ako čovjeku život nema smisla – ništa nema smisla. Besmisao je težak teret, vodi u depresiju, tjeskobu, vrišteći traži odgovor, jer nam je kao vrsti svojstveno tražiti smisao života. Oni koji imaju snažan osjećaj životnog smisla žive duže, kažu istraživanja. O tome upečatljivo opet govori Viktor Frankl. Samo oni koji su uspjeli zadržati osjećaj životnog smisla čak i u najsurovijim okolnostima uspjeli su preživjeti. Postmoderna ne nudi gotove odgovore, pa tako i smisao života svatko traži sam. Nietzsche piše da se “onaj koji zna zašto može nositi s gotovo svakim kako”. Moderna zapadna kultura ne nudi nam odgovore na pitanje zašto. Zajednice u prošlosti imale su uvriježene društvene običaje, uvjerenja i norme, propisivale su kako živjeti život, danas je to bitno manje slučaj, u naše doba gotovo pa svatko traži odgovor za sebe.
Ipak, većina ljudi u većini okolnosti vlastiti život drži prilično smislenim, kolikogod im možda nelak bio. Istraživanja rađena širom svijeta pokazuju da više od 90 posto ljudi misle da žive smislen život, kolikog naša egzistencija općenito bila apsurdna i kozmički nebitna. Bitno je, naglašava Martela, postaviti standarde smislenosti koji su u skladu s našim životom i okolnostima. Važno je prepoznati male izvore smisla života koje svi imamo. Ne možemo svi biti Mandela ili Luther King, ali bitno je da zadovoljavamo vlastite standarde smislenosti života.
“Promatrao sam štićenice u staračkom domu i jedan mi je prizor tih dana zauvijek ostao u sjećanju: dvije starije štićenice preuzele su od osoblja zadaću slaganja posteljine. Žene su zadatak obavljale koncentrirano, angažirano, s osjećajem važnosti. Budući da su bile štićenice, nisu imale puno prilika pridonositi, no ovo je bila šansa da nešto vrate zajednici, olakšaju posao osoblju. Slaganje rublja nije težak zadatak, ali je u njihovim životnim okolnostima to bila dobra prilika da se osjećaju korisnima, da zadovolje potrebu za doprinosom, povećaju osjećaj smislenosti vlastitog života.” Koje su najveće zablude o sreći? “Ljudi i dalje misle da sreća dolazi iz vanjskih stvari, kao što su novac, slava, dobar izgled. Jer, to je slika koja nam je posredovana, takve fotografije viđamo u medijima, tako izgledaju ti sretni ljudi, oni su obično financijski jako uspješni, gledamo ih na nekoj egzotičnoj lokaciji. Novac, suprotno razmišljanjima mnogih, nije garancija sreće. Više novca učinit će sretnima samo one koji muku muče da zadovolje osnovne životne potrebe, no onima koji imaju dovoljno za ugodan život više novca neće donijeti bitniju promjenu u zadovoljstvu životom.”
Martela godinama fokusirano istražuje pitanja zadovoljstva životom i sreće. Danas i posve prosječan čovjek o tome nešto zna, jer to je tema o kojoj se puno govori i piše, u nekim zemalja postoje i ministarstva sreće, redovito se rade globalna istraživanja zadovoljstvom života. Što je filozofskim konceptima i činjenicama suvremene sociologije potkovanom istraživaču Franku Marteli, ipak, možda bilo posve novo, koji ga je podatak o zadovoljstvu životom i osjećajima sreće, moguće, iznenadilo?
“Podatak da nećemo nužno biti sretniji ako se fokusiramo na to da u životu postignemo sreću. Ako se manje osvrćemo i fokusiramo na pitanje vlastite sreće, moguće da ćemo biti sretniji. Jer, ako previše razmišljamo kako biti sretniji, zaboravljamo naprosto uživati u životu bez da mjerimo tu sreću, bez da stalno opsesivno tragamo za nečim novim što bi nas više usrećilo. Paradoks je da smo sretniji što manje razmišljamo o sreći”, kaže pa dodaje da je sve više onih kojima potraga za smislom života postane životni projekt, a zaborave živjeti i uživati u malim, svakodnevnim smislenostima.
Zapadnjačka kultura, kompetitivna i cilju orijentirana, uči da i vlastitom životu pristupamo kao projektu. Uče nas da postavljamo ciljeve, radimo planove, da imamo velike ambicije i da zadovoljstvo mjerimo uspjehom u tom projektu. No, čovjek koji tako postavi život, koji životu pristupi kao projektu, dobije dojam da zadovoljstvo tim životom ovisi o uspjehu ili neuspjehu tog projekta. A projekti su dugoročni, traju godinama, desetljećima, pa cijeli put do te točke ostvarenja koju možda nikada niti ne dosegne, cijeli taj život postaje naporan rad bez ikakve druge vrijednosti.
Problem s projektima jest da instrumentaliziraju život – život više nije tu da bismo ga živjeli, nego da bismo ga upotrijebili da nešto u njemu postignemo. Ako pri tome i ne jurimo slavu ili novac, već sreću i životni smisao, princip je isti, jednako loš. Ne znači puno ako jednu opsesiju zamijenimo drugom, jer i dalje je život tu samo kao sredstvo da bi smo nešto postigli, umjesto da ga se prigrli i živi. Martela zaključuje da se prema životu treba manje odnositi kao prema projektu, a više kao prema priči, i to priči koja je posve originalna kad je riječ o čovjekovim iskustvima, susretima i izražavanjima. Jer, priča nije natjecanje, njezin sadržaj se polako otkriva. Pričama se koristimo da bismo učili lekcije, da bismo se zabavili, ali i da bismo promišljali svijet u kojem živimo, da bismo dali smisao svijetu i životu.