PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

FLORIJAN U turopoljskim selima dobrovoljna su vatrogasna društva. Ispred njih spomenici malenoga rimskog vojnika, spremnog da krene u odsudni boj

Među crkvenim mučenicima, onima koji su se zlopatili pod nepravednom rimskom vladavinom, postojala je neka meni osobno neobična i pomalo iritantna navada legitimiranja vlastite pripadnosti. Znate ono, ščepaju ga centurioni dok se vrzma po centru grada, zaviruje u kontejnere, traži stari kruh, pa ga priupitaju tko je i što tu radi, a on umjesto da nešto smrsi, umjesto da ih zavara, uputi na krivi trag, ponosno im odbrusi da je kršćanin, pa neka ga kuhaju u vrelom ulju, deru mu kožu s leđa ili ga u najmanje neugodnom slučaju pribiju na križ.

Da, znam da se tu radi o tome da, kao, ne smiješ zatajiti vjeru, ni Boga svog jedinog, ali dopustite da živo sumnjam u životopise svetaca i ranih crkvenih mučenika. Da su se tako ponašali, kršćanstvo ne bi preživjelo, nego bi ih sve skuhali, ispekli, odrali im kožu s leđa. Osim toga, ta vrsta agresivne legitimacije i insistiranja na tome da čim prije završe na stratištu, taj ekshibicionizam patnje u suprotnosti je s imperativom života u katakombama, u tajnosti i ilegali. Zašto bi živjeli u ilegali ako tako rado i spremno umiru za vjeru?

Jedan od takvih mučenika je i sveti Florijan. Rimski vojnik, koji je zbog zasluga u službi i sam napredovao u centuriona, dobrog oficira koji se isticao u radu s ljudima. Kažu da je zbog toga bio na dobrom glasu i kod samog cara. Pritom, Florijan uopće nije skrivao to da je kršćanin. I kada je započela jedna od protukršćanskih kampanja, koje bi se vodile kad god se carstvo zatekne u krizi - jer vazda netko mora za krizu biti okrivljen pred narodom, a u ona doba je najlakše bilo okriviti kršćane - Florijan, umjesto da se pritaji, hrabro je iskočio pred careva poklisara i rekao mu neka i s njime, Florijanom, učine isto što će učiniti s drugim kršćanima. A vremena su, znate, bila takva, prije svih mogućih deklaracija o ljudskim pravima, prije ustava i ustavnih zakona i prije pojave međunarodne zajednice, kada su se ideološki prijestupi kažnjavali isključivo smrću. I to što neugodnijom smrću. Danas, isti se takvi prijestupi, ali uz suprotni vjersko-identitetski predznak, kažnjavaju blažim oblicima progona, uskraćivanjem prava na javni govor, progonom putem televizije i tabloida, crkvenim propovijedima i sl.

Florijanu rekoše neka ne budali, neka se povuče i predomisli, neka zataji svoju vjeru. Ali on se nije dao opepeliti. Hrabro je ustrajao, pa su ga osudili na lomaču. Kad su ga vezali za stup i htjeli pripaliti triješće, Florijan im je rekao: Samo vi nastavite tako, ja ću vam na plamenim jezicima sunuti u nebo, i pobjeći! Kako državni službenici i krvnici - oni rimski, kao ni ovi današnji - ne razumiju što je metafora, Florijana su ozbiljno shvatili, pa da im ne pobjegne u nebo, odlučili su ga baciti u vodu. Oko nogu su mu vezali golemi kamen i živog ga bacili u rijeku Enns.

Kada sam ono jednom bio u Schladmingu, otišao sam na obalu Ennsa i pozdravio Florijana. Zdravo, Florijane dragi! - rekao sam, tako da me nitko ne razumije. U okolici Zagreba, u onim ubavim turopljskim selima, u baš svakome od njih, dobrovoljna su vatrogasna društva, često sa stoljetnom tradicijom. Ispred njih niču spomenici, ikonografski vrlo precizni, malenoga rimskog vojnika, spremnog da krene u odsudni boj. To je Florijan, zaštitnik vatrogasaca. On je i zaštitnik Poljske. Vidio sam ga u jednoj od ljepših krakovskih crkava. I uz njega se osjetio kao domaći, iako nisam Poljak ni vatrogasac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:55