Naslovnice mnogih novijih romana privlače pozornost javnosti činjenicom da se o njima naširoko raspravlja. To neosporno i stoji za svjetsku uspješnicu "Yesteryear" književnice i društvene kritičarke Caro Claire Burke, debitantski roman koji je u svojoj prvoj godini preveden na četrdeset jezika i otkupljen za filmsku adaptaciju, a kojega danas pronalazimo na interliberskim štandovima. Prije zamisli da nešto napiše Burke je na TikToku zgrnula poveće gledateljstvo svojim angažiranim videima o feminizmu i suvremenoj rodnoj politici. Postojanje publike koja će htjeti kupiti njezin roman i o njemu potom govoriti sazdalo je plodno tlo za slavodobitni književni debi: petnaest izdavačkih kuća natjecalo se za otkup romana, a Burke je s "Yesteryearom" pošla na opsežnu turneju Sjedinjenim Američkim Državama. Premisa "Yesteryeara" - najavljena temama kojima se Burke bavila na društvenim mrežama - razumljiv je poticaj na užarene rasprave. Roman je u Hrvatskoj dostupan u Profilovu izdanju i britkom prijevodu Dragane Vulić Budanko, a zastupa gledište Natalie Heller Mills, iznimno nesimpatične nepouzdane pripovjedačice koja utjelovljuje prijeporni društveni trop "tradicionalne supruge" (eng. tradwife). Izvan svijeta romana, složenica "tradwife" od 2020. godine opisuje - uvelike internetsku - supkulturu žena predanu tradicionalnim rodnim ulogama žena kao majki i supruga, kućanica koje skrbe za obitelj i odbacuju svaku težnju za karijerom ili sudjelovanjem u javnom životu. Premda su sociolozi dosad utvrdili robustan i predvidljiv suodnos ove konzervativne koncepcije ženskosti i političkih stajališta koja sežu sve od umjerenije tradicionalnosti do krajnje desnice, internetska zajednica tradicionalnih žena ujedno je ironičan oksimoron.
Naime, među slavnijim "tradicionalnim suprugama" za koje je pojam i skovan ističu se mlađahna američka manekenka Nara Smith, koja - u haljama s pista visoke mode - obroke za obitelj kuha "od nule" i satima njeguje kiselo tijesto, te influencerica Hannah Neeleman, koja na svojoj farmi melje brašno i odgaja devetero djece. One su, međutim, daleko od pasivnih kućanica bez prihoda. Temeljem romantizirane estetike kućanica iz pedesetih - koje s kariranim pregačama, uvojcima i visokim petama nasmiješeno vade složenac iz pećnice - i "cottagecore" prizora seoskog življenja, internetske tradicionalne supruge uspješne su poslovne žene koje svojim milijunskim gledateljstvima poslužuju poliran i pripremljen sadržaj. Pozornije promatranje tradicionalnih supruga razotkrilo je obilje licemjerja, jer su poljoprivredni poduhvati Hanne Neeleman izdašno potpomognuti novcem njezina svekra, mogula zračnih linija teškog pola milijarde dolara, dok Nara Smith svoje ženstvene recepte šapuće pred profesionalnim kamerama i industrijskim pećnicama. Premda pučanke koje su usvojile društvene vrijednosti, rodnu politiku i estetske odrednice pokreta možda jesu tradicionalne supruge koje su se odrekle povlastica emancipacije, influencerice na koje se ugledaju - doduše, i Neeleman i Smith pragmatično su porekle ikakvo pripadanje politički prijepornom "tradwife" pokretu - sudjeluju u postignućima feminizma. Diskurs o pokretu zapleo se oko napetosti između feminističkog stava da su žene slobodne same odlučiti kako će živjeti i društvenih posljedica regresivnog poimanja ženskosti, heteronormativnosti i prijepornih političkih implikacija tradicionalnih supruga, a Burke je ta proturječja i dileme pretočila u svoj roman.
Nazvan prema junakinjinom ranču u Idahu, "Yesteryear" iznosi gledište influencerice koja sažima licemjerje tradicionalnih supruga koje njime dobro zarađuju: Natalie za svoju publiku na Instagramu pomno odabire savršene prizore svježeg kruha od kiselog tijesta, odgajanja svoje devetero djece i kršćanskih učenja. Premda prezriva prema feministkinjama - Natalie ih krsti nadimkom "gnjevnih žena" - koje osporavaju ženskost za kakvu se zalaže, Natalie ovlaš priznaje da je njezina ruralna idila omogućena mnoštvom dadilja, rančera, producenata i marketinških savjetnika, kao i da njezina internetska slava uzdržava obitelj inače prepuštenu sveopćoj nesposobnosti njezina supruga. Artificijelnost života koji Natalie prodaje kao ideološki, etički i politički uzor podcrtana je kad se probudi u gorko ironičnoj inačici svoje stvarnosti. Njezin dom, suprug i djeca nalikuju onome što poznaje, no ranč je preobražen u devetnaestostoljetnu daščaru lišenu suvremenih povlastica poput perilica, pećnica i profesionalne ispomoći, a njezin pitomi muž stariji je i okrutniji. Prisiljena živjeti kao obespravljena težakinja, Natalie novu stvarnost tumači kao podvalu ili Božju kušnju, a Caro Claire Burke koristi obrate romana za zajedljivu kritiku društvene cijene tropa tradicionalne supruge.
Gruba književnih blogera razgovarala je s autoricom romana "Yesteryear". Intervju smo dobili posredstvom Profila, hrvatskog nakladnika svjetske uspješnice Caro Claire Burke.
* Kako ste se zainteresirali za tradwife segment društvenih mreža i interneta?
- U zimu 2024. bila sam vrlo iscrpljena spisateljica kojoj je nakon mnogo godina pisanja bio potreban predah. Onako, iz hira, skinula sam aplikaciju TikTok. Nitko od mojih prijatelja ni članova obitelji nije bio osobito aktivan na toj platformi, pa mi se činila kao neko privatno mjesto na kojem mogu kreativno istraživati bez ikakvih očekivanja (da, svjesna sam ironije u tome što TikTok, javnu platformu na kojoj su milijuni ljudi vidjeli moje lice, opisujem kao privatno mjesto). Nakon nekog vremena uključila sam se u rasprave o feminizmu i medijskoj pismenosti u kontekstu diskursa o fenomenu tradwife (zagovaranju tradicionalne uloge žene kao supruge i majke posvećene domu i obitelji) koji je, igrom slučaja, ušao u kolektivnu svijest baš onog mjeseca kad sam otvorila svoj račun. TikTok je iznimno demokratična platforma: ako se u videu koji objavite prepozna dovoljno ljudi, već ste dio zajednice, ako tako mogu reći. Kako sam se godinama bezuspješno pokušavala probiti u krugove ustaljenih kulturnih institucija (primjerice, časopisima sam nudila prijedloge za eseje o kulturi), silno me zatekla spoznaja da se do njih, slikovito rečeno, može stići i sporednim putem - preko TikToka. U vrlo kratkom roku stekla sam velik broj pratitelja i postala važna sudionica višetjedne javne rasprave o kulturnom fenomenu, a onda sam se jednoga jutra u tom razdoblju probudila s cjelovitim sinopsisom romana u glavi. Imala sam čak i naslov. Poslala sam e-mail svojoj agentici da provjerim zvuči li moja zamisao smisleno i nekome drugom, a kad sam dobila njezinu potvrdu, bacila sam se na pisanje.
* Jedna ste od voditeljica kulturnog podcasta koji se, između ostaloga, bavio i temom tradwife. Kako je vaš rad na podcastu utjecao na vaš književni rad i obratno?
- Ono čime se bavim u podcastu Diabolical Lies često se na neočekivane načine isprepleće s mojim književnim stvaralaštvom premda je riječ o dvama barem naizgled posve različitim projektima: jedan je zvučni, a drugi pisani; jedan je čvrsto ukorijenjen u svijetu u kojem živimo, pa od mene zahtijeva da se držim činjenica i barem osnovno razumijevanje stvarnosti, a drugi mi omogućava da zakoračim u potpuno drukčiji svijet i odmaknem se od krutih činjeničnih okvira u potrazi za drugačijom vrstom istine. No kad se sve zbroji, oba proizlaze iz iste potrebe za boljim razumijevanjem svijeta koji me okružuje.
* Što vas je navelo da se odlučite napisati roman, a ne publicističko djelo na tu temu? I zašto ste se odlučili baš za triler?
- Mislim da se, pišući ‘Yesteryear‘, nijednim od tih pitanja nisam bavila svjesno i promišljeno. Za roman sam se odlučila, rekla bih, zato što sam se za to godinama obrazovala: magistrirala sam kreativno pisanje proze, a fikciju - objavljenu i neobjavljenu - pišem već više od desetljeća. Nije to bila toliko svjesna odluka koliko stvaralački tik, nešto što bi, vjerujem, svaki pisac prepoznao: kad vam sine zamisao za priču, čvrsto je zgrabite, poput psa koji se domogao kosti. U tome nema mnogo racionalnog. To je nagon. Što se tiče žanra, dok sam pisala prvu verziju romana, zapravo nisam bila sigurna kako će ga nakladnici predstaviti čitateljima ako mi se posreći da ga uspijem prodati. Posve mi je razumljivo da ga danas čitatelji doživljavaju kao triler, ali tad sam bila zaokupljena različitim aspektima knjige: ne samo time kako funkcionira kao triler nego i kao svojevrsna crna komedija, društvena satira, a u određenom smislu i neobičan roman o sazrijevanju. Svi su mi ti aspekti bili podjednako važni da bi roman doista zaživio.
* Koje ste vlastite osjećaje i nedoumice propitivali i razrađivali pišući ‘Yesteryear‘?
- Ha! Koliko vremena imate? Recimo samo da u svakom liku ovog romana prepoznajem dio sebe. U ovoj fazi karijere više nisam sigurna služi li mi pisanje fikcije o patrijarhatu, vjerskom ekstremizmu i sustavno nametnutoj mizoginiji kao neophodna emocionalna katarza ili si provodeći toliko vremena uronjena u te teme polako utirem put prema najbližoj psihijatrijskoj ustanovi. Vrijeme će pokazati, pretpostavljam.
* Jedan od najzanimljivijih aspekata romana Natalien je odnos prema nekim temeljnim zamislima. Kako biste opisali njezin odnos prema samom pojmu ženskosti i majčinstva? Kako se taj odnos mijenja ovisno o tome promatra li i proživljava vlastiti identitet žene ili, pak, promatra druge žene?
- Natalie ima iznimno transakcijski odnos prema majčinstvu, ženskosti i duhovnosti. Pritom je taj odnos prilično djetinjast. Stoga je stalno iznova razočarana, zaprepaštena i ogorčena spoznajom koliko su te sfere identiteta zapravo složene i nijansirane u njezinu odraslom životu. Mislim da je jednako ograničena i njezina predodžba o životima drugih žena. Gotovo je patološki nesposobna razumjeti što druga osoba misli ili osjeća, zbog čega na kraju zapravo živi u svijetu apsurda. Nisam je tako oblikovala s predumišljajem, dogodilo se usput, ali pokazalo se da je to za mene kao spisateljicu vrlo plodno tlo: svaki prizor s Natalie postaje groteskno smiješan, zagonetan ili zastrašujući. A sve su to izvrsne mogućnosti za pisca!
* A njezin odnos prema patrijarhatu, i kao sustavu i u odnosu s pojedinačnim muškarcima?
- U braku sam s muškarcem koji se školuje za arhitekta, pa možda zato romane često doživljavam kao kuće, pogotovo dok radim na prvoj verziji rukopisa. U ‘Yesteryearu‘ patrijarhat vidim kao skelu koja podupire Natalien lik. Ona je čitav svoj svjetonazor izgradila na patrijarhalnim pretpostavkama, uvjerena da će one ostati čvrste i pouzdane cijeli njezin život. No znamo da je skela po svojoj prirodi i definiciji tek privremena potpora, nešto što se uklanja kad se završi stvarni posao gradnje nečega što bi uistinu trebalo trajati zauvijek. Nažalost, Natalie se previše oslanja na krhke misaone konstrukcije patrijarhalnog svjetonazora, uvjerena da će je one držati. Ali neće.
* Čini se da je pitanje izbora jedno od ključnih u ovom romanu - primjerice, koliko je toga što se Natalie događa doista njezin izbor, a koliko nije. Drugi je važan element pojam svjesnog igranja određene uloge, što prva spomene Nataliena majka, kao nešto što joj je pomagalo da se nosi sa svakodnevicom dok podiže djecu. Gdje se susreću ta dva pojma: izbor i performans?
- SLOBODNA VOLJA! Sad već imam osjećaj da razgovaramo u mojem podcastu, gdje u šali kažemo da svaki naš razgovor na kraju završi tako da ja podignem ruke i neodređenim pokretima pokazujem da je riječ o slobodnoj volji. Pitanje izvedbe jednako je škakljivo kao i pitanje izbora. Čim počnete o tome razmišljati, riskirate da počnete pretjerano analizirati svaki aspekt vlastitog života. Istina je da na internetu glumimo različite verzije sebe; takvu će vrstu glume ljudi najlakše priznati i o njoj govoriti pred drugima. No jednako je tako istina da uloge igramo i na poslu, u teretani, pa i kod kuće pred ljudima do kojih nam je najviše stalo. Nisam sigurna da i u čemu od toga imamo stvarnog izbora, ali imam pesimističan pogled na slobodnu volju. To me podsjeća na nešto što Natalie u jednom trenutku pomisli, rečenicu koja mi je došla vrlo rano u pisanju i pomogla mi da otključam ostatak romana: ‘Majčinstvo je svojevrsno uređivanje stvarnosti. Drugim riječima: svaka žena koju poznajem lagala mi je opisujući kako je biti majkom prije no što sam sama to postala.‘
* Koliko žene koje se protive fenomenu tradwife i otvoreno ga kritiziraju (Gnjevne žene), pridonose njegovoj popularnosti i opstanku?
- O, mislim da je njihova uloga golema. Za svaku je predstavu nužna publika.
* Ovaj roman kao da je stvoren za razgovore među prijateljicama. S jedne strane hrani kulturnu opčinjenost fenomenom tradwife, osobito među ženama koje ne pripadaju toj zajednici, a s druge ga propituje kroz Natalienu perspektivu. Što biste voljeli da čitateljice ponesu sa sobom iz tog prepletanja?
- Dosad sam o Natalie i svijetu romana ‘Yesteryear‘ razgovarala s nekoliko desetaka ljudi iz svijeta književnosti i filma, i baš mi je svatko rekao nešto drugo. Dakle, nemam nikakva očekivanja ni posebne želje u pogledu reakcije čitatelja na moj roman. Kao spisateljici i kao osobi, ništa mi nije zanimljivije od veličanstvenog performansa bivanja ženom. O tome namjeravam razgovarati do kraja života.
S engleskog prevela Mihaela Velina
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....