Irena Tot, kako sama "priča" u romanu Korane Serdarević, ima "33 poluprazne godine života. Ja nemam posao-muža-dijete-psa. Samo godine života. Ispred sebe, iza sebe". Nagrađivana autorica kratkih priča, Serdarević se u svom prvom romanu "Eksperiment Irene Tot" (Fraktura) bavi, ponajviše, pitanjem slobode. Može li se skrenuti sa zacrtane rute, okrenuti leđa svojim dojučerašnjim, i tuđim, aktualnim, očekivanjima, i živjeti po svom? I što to jest - živjeti po svom, bez moranja, bez trebanja…?
Može li se - biti slobodan? Korana Serdarević na tu temu kaže: "Sloboda u najširem smislu riječi duboko je filozofski pojam koji nema jedinstvena odgovora i neiscrpan je predmet promišljanja još od starih Grka. Ne bih se igrala filozofa, stoga ću odgovoriti na ovo teško pitanje samo u kontekstu romana. Irenu upoznajemo kao primjer svojevrsne 'poslušnice', mlade žene koja nije skretala s očekivane putanje 'škola-fakultet-posao-zaručnik' i nalazimo je u trenutku kada treba ući u brak. Međutim, to je također trenutak u kojem ona počinje postavljati pitanja o vlastitom životu, počinje promišljati svoje postojanje kao jedinstveno i kratkotrajno. Upravo doseg mišljenja je mjerilo slobode jednog čovjeka - iako nema jasnu ideju što želi, Irenu misao o oslobođenju od očekivanja, od cjeloživotnih planova i društveno primjerenog životnog stila potiče na promjenu. Osobna ideja slobode predstavlja nekakav bunt, malen i intiman, nerijetko tragikomičan: čovjek koji je određen svojim (ne)znanjem, vremenom i prostorom u kojem živi, teško ostaje izvan svih okvira. A okviri su uvijek granica slobode, ne nužno loša, jer sloboda nameće i odgovornost".
Majka, znanstvenica, Ireni koja govori da želi biti "neka druga", da je shvatila da u svojim tridesetima ne želi graditi obitelj, već priželjkuje putovanja, nove ljude, da se želi "dovesti u situaciju da mi je sve opet nepoznato…", na to odgovara: "Ti si, dijete moje, umislila da možeš biti slobodna". Autorica komentira: "U ulomku koji navodite majka zastupa gledište da ne postoji život koji nije određen vremenom i mjestom u kojem egzistira pa žena koja daje otkaz i ostavlja zaručnika da bi besciljno lunjala može biti samo smiješna i/ili luda. Irena slobodu opipava zaigrano i prkosno, ispitujući prvenstveno vlastite reakcije na novosti i testirajući stare strahove. Irena u konačnici traži od same sebe da se promijeni da bi imala slobodu iskušati život drukčiji od onog koji je dosad svojim kvalitetama i naslijeđem izgradila". I, može li se - biti slobodan? "Mislim da sloboda pojedinca, ta neka unutarnja sloboda, ovisi o tome kako je promišlja i koje konce svjesno drži u rukama. Možemo biti slobodni i unutar četiri zida, samo s kruhom i vodom, ako smo svjesno učinili taj izbor. Irena prvenstveno želi slobodu odlučivanja o vlastitu životu. Tako gledajući, čovjek ne samo da može, nego treba biti slobodan donositi vlastite životne odluke i izbore", kaže Serdarević.
Što je subverzivno, što ne valja kad čovjek pomisli da može biti slobodan? To se, na jednom mjestu u romanu, pita i Irena Tot…
"Sloboda je subverzivna samo ako društvo promiče i gradi neslobodu. To je opet filozofsko pitanje, a mislim da bi odgovor trebao biti da, ako djelujemo po principima koje nismo sposobni promisliti, nismo slobodni.
Zaključili su to već puno pametniji ljudi od mene", govori Korana Serdarević pa nastavlja: "Vratit ću se opet na lik, na aspekt koji me zanimao u književnom stvaranju. Irena svoje poimanje slobode koncentrira oko mogućnosti osobnog izbora koji odskače od poznate matrice građanskog života. Ona dakle ne traži slobodu da ikome čini zlo, da krši zakone, pijana vozi kroz crveno ili spotiče noge starcima. Njezin je izbor ispitivanje drukčijeg života za sebe, od poslovne do intimne sfere, i pritom (što je ključno) pokazuje volju i odlučnost. Možda je neobična, suludo introvertirana ili zaluđena idejom, ali u svom osobnom doživljaju slobode, koji ne uključuje javno djelovanje, mislim da nije subverzivna. Je li pritom na dobrom putu da pronađe tu željenu sreću i je li sreća možda pojam koji agresivno gura nos u ljudske živote govoreći da 'nije dobro, ne valjaš' ako nisi neprestano sretan i zadovoljan, drugo je pitanje".
Svoju prvu knjigu, zbirku kratkih priča "Nema se što učiniti", Korana Serdarević objavila je 2015. Dvije godine kasnije ima i prvi roman. O procesu njegova nastajanja kaže: "Otkako mi je sinula ideja i potreba da je uobličim, morilo me najviše što nemam dovoljno vremena da u miru sjedim i pišem. Kako imam dvoje djece, radim u školi, imam honorarne poslove, a dogodio mi se i privatno stresan period taman u razdoblju kada sam zbog pisanja otišla na neplaćeni dopust, teško sam nalazila nekoliko dana u komadu za posvetiti se temi. A upravo to mi se činilo kao najveća razlika od pisanja kratke priče - kraća forma ipak zahtijeva manje vremena, njena tema i broj likova ne zauzimaju toliko mjesta u mislima i mogu se relativno brzo barem konceptualno zaokružiti. Za roman mi je bilo potrebno nakon stanke prvo dan-dva da ponovo sve iščitam i uđem u priču, a tek onda da 'pustim ruku'. S druge strane, s Irenom sam provela toliko vremena da sam na kraju bila uvjerena da je poznajem. Svi likovi su mi oživjeli u toj paralelnoj stvarnosti i osjetila sam moć stvaranja u onoj njezinoj velikoj čaroliji - živjela sam duplo bogatije. Zapravo, period aktivnog pisanja mi je bio divan, kad sam završila bila sam pomalo izgubljena. Zato sam sada već započela novi roman, da me stvaranje ne napusti. Predragocjeno je".
Kako se rodila ta tema osobne promjene i Irena Tot? "Ideja promjene zanimala me i u 'Nema se što učiniti', iako sam je promatrala samo kao potrebu, nije se pripovijedalo aktivno djelovanje. Irena je nastala iz tog gomolja: kako bi bilo da jedan lik zaista provede sve te sulude ideje u djelo? Naravno, sadržajno se ideja mijenjala tijekom dvije godine, a i Irena je kao lik često pokazivala svoju volju da nešto čini ili ne čini, odupirala se čim je dobila opipljiviji karakter. Osim toga, vjerovala sam da zapravo pišem ljubavnu priču, no od svih recenzija, pitanja i mišljenja, nijedno se nije ticalo ljubavi pa pretpostavljam da je opet tu Irena imala svoje prste i nametnula čitanje kakvo ja nisam zamislila".
Autorica romana profesorica je hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj gimnaziji. Koji su lektirni naslovi njezinim učenicima najdraži? Kako ih motivira na čitanje?
"Lektirni naslovi učenicima uglavnom nisu dragi, a oni koji iskaču su isti oni koju su i mojoj generaciji bili dragi (budući da je kurikulum već dugo isti), kao što je Salinger ili Camus. Budući da je nastava književnosti još uvijek utemeljena na dijakroniji, učenike uglavnom motiviram tako da im prije čitanja na neki način približim kontekst djela, šapnem poneku zanimljivost o autoru ili recepciji djela, ovisno o čemu se radi. Na taj način im dokazujem povijesnu vrijednost, mamim ih svim sredstvima, a onda kad su se probili samostalno kroz djelo, svaku lektiru radimo na drukčiji način, no ponajviše razgovaramo i nudimo različite interpretacije. Sloboda interpretacije najveća je vrijednost satova lektire, a kako se ipak radi uglavnom o remek-djelima, uvijek postoji neki sloj djela koji može potaknuti raspravu. Međutim, bojim se da u tome zaboravljamo da književnost treba pokazati i užitak u tekstu, bilo da se radi o estetskom doživljaju, bilo da je riječ o odgovarajućoj fabuli koja svog čitatelja drži u napetosti. Jednostavno je vrlo teško očekivati od 17-godišnjaka da 'proguta Prousta', koliko god njegov tekst bio divan. Mislim da je ključno u popis lektire uz kanonska djela nuditi i djela koja su učenicima bliska i privlačna. Na taj način im ne podilazimo, nego im dajemo prostora da razgovaraju i o temama koje njih more. Iako se čini da primjerice žanrovska književnost ne nudi odgovore na pitanja poput Hamletova, ona nudi slatku udicu za nove čitatelje, koji će izrasti u, ako ne mudrije, onda barem pismenije ljude koji ponekad otvore vrata knjižare", komentira profesorica Serdarević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....