ČUVENI PERUANSKI KNJIŽEVNIK

EKSKLUZIVNO: NOBELOVAC MARIO VARGAS LLOSA ZA JUTARNJI Politička korektnost je napad na slobodu, a njezini su advokati sitni, neautentični čovječuljci

Đino Kolega i Mario Vargas Llosa
 Klara Tončić
Kulturni je establišment i narativ, nažalost, oduvijek kontrolirala ljevica. Ako niste ljevičar, nećete prosperirati u kulturnom životu. Kulturni je život praktički u čitavom svijetu pod patronatom ljevice. To više uopće nije ni pitanje, to je naprosto nepobitna činjenica. Možemo tek eventualno diskutirati o kakvom je stupnju ljevičarenja riječ

Avenida de Miraflores vijugava je, brdovita uličica u sjevernom predgrađu Madrida, obrasla u nepoznati zeleniš, streličastih, kožnatih listova kojima ponegdje udvaraju bugenvilije i čempresi, i tu počinje sramežljivi rukavac brze avenije Puerta de Hierro. Na pljunomet odavde nalaze se Željezna vrata (Puerta de Hierro, španj.), monumentalni barokni slavoluk, četvrti od svojih gradskih blizanaca i jedini potjeran na periferiju Madrida, gdje ceremonijalno najavljuje ulazak u lovište španjolske monarhije, kraljevski El Prado. Odatle i naslov filma “Puerta de Hierro, el exilio de Perón”, biopic o argentinskom kameleonu Juanu Perónu koji u tu šumetinu biva potjeran nakon smrti supruge Eve. Danas ondje, u neposrednom susjedstvu alžirske, venecuelanske i indijske ambasade, smješten duboko od glavnog prilaza, u rezidenciji obrasloj u bršljan živi, piše i ljubuje Mario Vargas Llosa. Zadržavanje uz neku od pokrajnjih ladanjskih kućerdača, osjetite brzo na vlastitoj koži, nije ostvarivo, čak ni ako slijedeći grešnu vokaciju da zapalite cigaretu, odmorite noge uz trotoar. Proći će možda nekoliko sekundi prije nego što vam dostojanstveni glavonja u tamnom odijelu, naizgled nonšalantno, zapriječi prilaz.

“May I smoke here, sir?”

“Absolutely not.”

Kroz protoplazmu sagrađenu od granitnih zidova, pošumljenih alejica i čeličnih veža patrolira “komunalna policija”, na čijim vozilima piše “seguridad ciudadana”. Građanska sigurnost. Jedan od tih žandara smanji gas kad me ugleda, otprati u leru koji metar kao da sam kurva uličarka, zaškilji očima pa mi pljune pred noge i odjuri. Ni osobno se u tom času ne bih domislio preciznijeg instinkta na vlastitu pojavu. Točno u 17 h po kastiljskom suncu batler otvara ulazna vrata rezidencije. Očigledno utreniran, utegnut u eggshell white, diskretnim potezom ruke pozove me u ulašteni mramorni foaje gdje je već, suprotno početnim očekivanjima i u skladu s reputacijom, preplanuo poput prezrenog talijanskog političara, u laganim mokasinama cupkao Mario Vargas Llosa, autor. Ima u jednoj njegovoj noveli u kojoj se obračunava s rotarijancima upotrebljiva rečenica koja mi je pala napamet: “Nije li ovo gotovo portret slavnog kardinala de Bernisa koji je dijelio u Veneciji dvije lezbijske časne sestre s Giacomom Casanovom i u Rimu primio markiza de Sadea, ne znajući o komu je riječ?”

“Dragulj Manille”

“Osjećajte se kao kod kuće”, ceri se dok ulazimo u radni salon, hrastovu knjižnicu, okupanu neizravnim svjetlom, očito je u pitanju njegov najprivatniji stambeni moment. Središnju os prostorije dekorirao je portretom Isabel Preysler “Dragulj Manille”, kako je zovu, i to, da ne bude manjkavosti valjda, u prirodnoj veličini. Preyslerova je majka Enriquea Iglesiasa, bivša Julijeva žena i sadašnja Llosina ljubavnica zbog koje je, nakon 50 godina braka, u 79. godini života, konačno napustio Patriciju Urquidi, rođakinju iz bolivijske Cochabambe s kojom ima troje djece. Konačno, jer su špekulacije o njihovom ljubavnom brodolomu aktualne od sredine 70-ih, kada se Patriciji, u vrijeme jedne Llosine turističke nevjere, navodno udvarao i García Márquez, koji je zbog toga popio Llosin kroše na stepeništu meksičkog teatra prije pola stoljeća života. Ta je gimnastika ujedno i okončala njihovo prijateljstvo i ono se nikada više nije obnovilo. Inicijalno sam ga čak namjeravao i pitati nešto o tome, ali sam, kako je razgovor tekao, naposljetku poprilično jadno odustao. Patricia je, inače, Llosina druga supruga. Pitaj boga što je sada s tom ženom, biti napucan u kasnim 70-ima, nakon što si s čovjekom dijelio i dobro i zlo, pa još zbog “Dragulja Manille”, zvuči kao poprilično bizarna situacija. Koliko je time trebala biti iznenađena, drugi je par opanaka. Llosa je prije nje bio u braku s njenom i svojom tetkom, koja je od njega bila starija 14 godina, a započeo ga je s jedva dovršenih 18. Ta je životna epizoda inspirirala i sjajnu zbirku priča “Teta Julija i piskaralo”. Julia, kojoj se to nije svidjelo, kasnije ga je godinama vukla i po sudovima: “Talent je bio Mario, ali je žrtva bila moja”, bila je mantra. Nije mi poznato u kakvim su odnosima bile tetka i nećakinja, do Julijine smrti 2010. godine. To je otprilike vrijeme kad je Llosa odlučio smjestiti središnju rezidenciju u Madrid.

“O da, većinu godine sam ovdje. Živim i u New Yorku, Parisu, Berlinu, Londonu, a rekao bih da na dva tjedna godišnje, nekada i mjesec, odem u Peru. Još uvijek imam mnogo prijatelja u Peruu i nešto sitno rodbine... Ali, mislim da mi se najviše od svega, uz Madrid, sada dopada i Berlin. To iskustvo Berlina koje nosim još od ‘92, kad sam tamo živio punu godinu, bilo je nevjerojatno. Naprosto mi se dopada kulturna vibracija tog grada. Krcat je mladim ljudima, ljudima s Istoka, atmosfera je perfektna, umjetnička scena... Berlin je grad sveprisutne kreativnosti.”

“Ovdje ste prvi susjedi s venezuelanskom ambasadom. Jeste li imali prilike razgovarati s njihovim ambasadorom otkad je izbila kriza?”

EL ESCORIAL, SPAIN - JULY 02:  Nobel prize winner for literature Mario Vargas Llosa attends El Escorial Summer Courses 2018 at Real Centro Universitario Escorial Maria Cristina on July 2, 2018 in El Escorial, Spain.  (Photo by Carlos Alvarez/Getty Images)
Carlos Alvarez / Getty Images
Mario Vargas Llosa

Nasmije se. “Nisam ustvari, a znaš li zašto?! Zbog političkog apsurda! Jer u Madridu sada postoje dvije venezuelanske ambasade. Jedna koja predstavlja Guaidóa i druga koja predstavlja Madura. Službeno, Španjolska je priznala Guaidóa, ali isto tako nije protjerala Madurovog ambasadora. A ovo ovdje je Madurov veleposlanik, odmah do mene. Ne znam o čemu bih zaista mogao pričati s tim čovjekom”, objašnjava mi smrtno uvrijeđen činjenicom da bi se na neki način bratimio s Madurovim satrapima. Batler mi dolijeva San Pellegrino u kristalnu čašu i časak se zadrži popravljajući jastučnicu. Njegov je sadašnji poslodavac u Peruu ‘66. podupirao gerilske formacije.

“Bilo je vrlo teško ne biti marksist tada. Bilo je teško ne biti pozicioniran lijevo u Latinskoj Americi prije 50 godina. Imali smo fašističke hunte i diktature praktički gdjegod bi bacio kamen. Stupanj nejednakosti, što socijalne, što ekonomske naravi, bio je zastrašujuć. Mi naprosto nismo poznavali kako bismo trebali funkcionirati, ni što ustvari znače demokracija i demokratski proces. Tek su se tri zemlje u to vrijeme, i to otprilike, upustile u nekakvu avanturu s demokracijom - Kostarika, Čile i Urugvaj. I to je to. Ostalo su sve bile vojne hunte i diktature. I to nas je, vrlo prirodno, guralo na poziciju radikalne ljevice. Međutim, smiješno je, recimo, što mi nismo naročito mnogo znali ni o marksizmu. Ja sam, na primjer, godinu dana bio u Komunističkoj partiji Perua, i to za vrijeme brutalne diktature generala Odríje. No, mi zaista nismo imali pojma, tako mi se sada čini, o onome što marksizam ustvari jest. Ili što bi trebao biti. Sve marksističke knjige bile su zabranjene, bilo je gotovo nemoguće i na crnom tržištu nabaviti bilo što od marksističke literature... Mi smo bili komunisti i marksisti po sluhu, u teoriji gotovo ništa!”

Odríjina diktatura o kojoj govori, brutalna kakva je bila, ustvari je egzistirala kao jedna od blažih u to vrijeme, što najjasnije tumači o kakvom je političkom paklu bilo riječ. Odría je politički uspon započeo sukobom s internacionalnom latinoameričkom ljevicom okupljenom u partiji APRA (Alianza Popular Revolucionaria Americana). Nakon dolaska na vlast 1948. godine, tzv. apristi su pogubljeni i zatvarani, a Llosina Komunistička partija bila je u dubokoj ilegali. APRA je danas minorna peruanska politička partijica koja se u trenutačnoj konstelaciji svrstava na lijevi centar; na posljednjim su parlamentarnim izborima u Peruu osvojili 5 od mogućih 130 mjesta u tamošnjem Palacio Legislativo. To je za Peru u skladu s očekivanim. Jedina lijeva vlada u povijesti Perua bila je ona agrarna, Alvaradova, koja je trajala sedam godina, od 1968. do 1975. Manje-više svi politički i medijski sustavi u Peruu danas su, hvala bogu, okrenuti tržišnoj ekonomiji.

“Pa pogledaj što se dogodilo s marksizmom... Sovjetski se savez raspao, Kina se dramatično transformirala iz komunizma u kapitalizam, bez demokracije, bez demokratskih procesa - ali u kapitalizam. Ono što je od komunističkih društava ostalo... Kuba, Venezuela, to su užasna mjesta za život. Propali projekti. Komunizam više nije prijetnja, on je danas mrtav, pokopan, i hvala bogu da je tako. Dovoljno je vidjeti što se događa u Sjevernoj Koreji ili spomenutim zemljama pa da se razumije da je riječ o prosvjetiteljskom pokretu koji je izgledao dobro na papiru, a u praksi je bio i ostao potpuno neostvariv...”

Sjećanja ga drže zauzetim. Tadašnja je latinoamerička inteligencija živjela kubansku revoluciju kao svoju. Za mlade autore tadašnjeg “Booma”, za Fuentesa, Márqueza, Cortázara, Jorgea Edwardsa, koji su nastojali revolucionarizirati narativ svojih naroda, bilo je seksi lansirati se na scenu s gerilcima iste generacije (Camillo Cienfuegos, Fidel, Che Guevara...). No, Llosa je bio prvi od trusta koji se odmetnuo od kubanske revolucije, službeni je narativ - nakon što je Castrova vlast zatvorila njegovog prijatelja, pisca Herberta Padillu. No, stvarni je Llosin put od “marksista po sluhu” do “kapitalista s uvjerenjem” imao i praktičnije razloge. Naprosto, Llosa i Cortázar su, među autorima “Booma”, dvojica koja su najizravnije bila pomazana represijom kubanskog političkog aparata. Llosa je od ‘65. do ‘71. bio član uredničkog kolegija Casa de las Américas, kubanske kulturne centrale uzdignute na pijedestal najvažnije propagandne institucije u zemlji. Ne jednom se na sastancima “kuće” Llosi praktički sudilo u odsustvu, s gnušanjem komentiralo njegove europske književne nagrade i prijateljstva s autorima liberalnijih stavova, poput onih iz “Mundo Nuevo” ili “Libre”. S Kube je ‘71. otpario šmekerski - složio je dva pisma, jedno “čeličnoj lady” Casa de las Américas, Haydée Santamaría (koja je Batistinim gerilcima kada su joj ovi donijeli oko njenog brata u salveti, hladno poručila: “Ako ste mu to učinili, a on nije progovorio, ja ću još manje!”), a drugo Fidelu osobno. Tamo je, između ostalog, stajalo i da je njegova revolucija Kubance “podsjetila na najluđe trenutke staljinističkog doba, njegovih montažnih suđenja i lova na vještice”. Stoga je Llosin prijezir opipljiv kad priča, primjerice, o Tel Quel grupi, o Philippeu Sollersu, Juliji Kristevi, Barthesu i Foucaultu, koji i pola desetljeća nakon latinoameričke epizode i Solženjicinovih svjedočenja, odlaze u Kinu da bi Mau “odnijeli cvijeće.”

Pijavice koje sišu meso

“Što je Barthes mogao raditi u Kini? Što je čovjek poput njega tamo radio? Branio masakre i pustoši...? Kulturni je establišment, nažalost, i tada i danas i oduvijek kontrolirala ljevica, pa tako i narativ. Moje su impresije takve da postoji zaista mnogo autora i kritičara koji su shvatili po kojim se principima giba klatno - ako niste u najmanju ruku ljevičar, nećete prosperirati u kulturnom životu, nećete dobiti toliko prilika da publicirate svoje stvari. Kulturni je život, idemo to obuhvatiti takvim jednim kišobranom, praktički u čitavom svijetu pod patronatom ljevice. To više uopće nije ni pitanje za anketu ili polemiku. To je naprosto nepobitna činjenica. Možemo tek eventualno diskutirati o kakvom je stupnju ljevičarenja riječ. I ne treba pritom zaboraviti na jedan prostodušan ljudski faktor. Mnogi umjetnici i autori su, puno prije nego što postanu umjetnici i autori, najobičnija šaka oportunista. Pijavice koje vole sisati najdeblje meso. Mnogi su, naravno, dječački uvjereni i u to da je svijet kakav jest obična propast, da je potrebno nešto drugačije. To su vrlo snažne sile koje vuku u kolektivno, u etatizam. Oportunizam i naivnost. No, kolektivno i etatizam nikada nisu proizveli tolerantna društva. Zašto je, pobogu, to tako teško za uvidjeti?! Naprotiv, kad je jedno ljudsko društvo poduprto takvim stupovima, najbolje što umije proizvesti su enormne nejednakosti u kojima sloboda postaje psovka, gdje su neovisnost i individualizam zaboravljene vještine... No, rekao bih da se to naginjanje intelektualaca nalijevo, konačno, pomalo i mijenja. Naročito u Latinskoj Americi koja je zadužila svoju porciju propalih komunističkih i socijalističkih vlada. Pogledaj, ponavljam, Venezuelu. To je jedna istinska tragedija naše ere. Pa to je zemlja koja bi, uz minimalne napore, mogla uživati nevjerojatan životni standard!”

Što je s kolektivnim utopijskim instinktom, jesu li Campanellovi “Gradovi od sunca” u jednu ruku ostvareni, i to radije “dosadnim”, nekrvničkim metodama liberalne demokracije?

“Mislim da nitko od nas, realno, ne može živjeti bez utopija. Ali, mislim da bi utopija morala biti vezana isključivo uz one stvari koje se tiču umjetnosti. Dosezati savršenstvo u umjetnosti, bataliti, recimo, novog sovjetskog čovjeka i slične smiješne arhetipe. Dostizati savršenstvo iz utopijske perspektive u onim okvirima u kojima se ono ogleda u individualnom djelovanju. U literaturi, u glazbi, u slikarstvu, u poeziji... Takvo savršenstvo je savršeno moguće! U kolektivnim uvjetima raj je neostvariv! Najčešće ćeš, ako tražiš načine za sagraditi kolektivni raj, uspjeti tek u tome da nanovo renoviraš pakao! A to su, nažalost, bili svi komunistički pokušaji unatrag nekoliko desetljeća. Dakle, utopija da, ali samo u onim partikularnim uvjetima gdje je individualne naravi i tiče se okvira u kojima je dostižna - poput umjetnosti! Ili, drugim riječima, živi, čovječe, životom koji osobno smatraš savršenim, ali nas pritom oslobodi savršenosti koja je tebi savršena! Čemu inače služi demokracija? Akomodaciji različitih savršenstava, različitih životnih putova i utopija. Mnogi umjetnici, mnogi autori odbijaju demokraciju jer im je ‘premediokritetna’. Zamisli, mediokritetna... Nauštrb toga što je proizvela najhumanija društva u povijesti. Nisu ta društva nikada bila u punoj mjeri savršena, ali su barem na trenutke podsjećala na nešto što se, u kakvom god degenerativnom obliku bilo, primaklo toj težnji - savršenstvu...”

U tom su trenutku u salon banuli psi, a među njima divovska, bezazlena njemačka doga mokrog sapa, koja je odmah napala moj San Pellegrino. “Céline, Céline, dolazi ovamo!”, obraća joj se na španjolskom. “Ona je Francuskinja, rođena u Provansi, zato i jest tako tvrdoglava!” Sugeriram mu da nije nikakav problem i da je tvrdoglava Francuskinja komotno mogla ostati. “Ma kakvi, vrijeme joj je za šetnju!”, zaključi, prije nego što je preda batleru. “Ja obožavam pse... Zaista sam, smatram, ‘dog person’, čine me optimistom te beštije. Moram priznati, nisam više pesimist u mjeri u kojoj sam to bio prije...”

Razlozi za optimizam

Tražim ga da objasni. “Pa gle, ako se osvrneš na prošlost, ako kalibriraš pritom svoju sadašnjicu, moraš priznati da postoji mnogo razloga za optimizam. Za početak, progres je vidljiv. Svijet je bio mnogo gori prije 20, 30, 50 godina. Karl Popper, filozof kojem se divim i koji mi se jako sviđa, je na svojem posljednjem putovanju u Španjolsku, tek nekoliko mjeseci prije nego što je umro, načinio zabilješku. Bio je u dijalogu s tadašnjim španjolskim intelektualcima koji su bili vrlo kritični prema vremenima, vrlo pesimistični, a on je zapisao: ‘Pa gledajte, svejedno je je li istina da živimo u užasnim vremenima, sjetite se da nam nikada nije bilo bolje!’. Ja mislim da je to istina! Stvari su, naprosto, danas mnogo bolje nego što su bile prije. Što, naravno, ne znači da ne postoje stvari koje se trebaju mijenjati... Ali, u usporedbi s prošlošću, ovaj život je užitak!”

Zaluđenost Popperom, naročito ovom rečenicom, prisutna je i figurira gotovo kao misao vodilja današnjih klasičnih liberala. Od Pinkera, koji je od toga učinio bestseller, do Haidta i ostalih. A literatura, to što čita, je li i to bolje? “Pretpostavljaš što ću ti odgovoriti. Nikada u povjesti nismo izdavali toliko knjiga, nikada toliko literature na godišnjoj razini nije bilo objavljivano, nikada u prošlosti nismo imali toliko čitatelja, pa ipak kvaliteta čitalačke i književne kulture je na najnižim granama koje pamtim za svojeg života. Nikada nismo imali goru publiku! Razlog tome je taj što je kulturni sinonim današnje generacije promijenio uniforme - to više nije ideja, kao što je bila u prošlosti, nego slika! I mislim da iza toga stoji vrlo važan razlog - a to je sveobuhvatna demokratizacija kinematografije, televizije, i sveukupne revolucije slike od početka prošlog stoljeća do danas. Ja ne dijelim, recimo, Lipovetskyevu ideju da prvi put u povijesti imamo ‘demokratsku kulturu’, kako je naziva. Ja ne mislim da je to istina. Moja su iskustva i dojmovi drugačiji. Da, slike izazivaju zabavu, bez sumnje, ali ne proizvode kritički senzibilitet koji je nužan ako ne želimo ispijati najgorči talog onoga što Lipovetsky naziva ‘demokratskom kulturom’. Ideje i čitalačka kultura, stvarna čitalačka kultura, proizvode rigidan kritički gard prema institucijama i životu. To je, između ostalog, bila jedna od zadaća literature. Osigurati da ove zaraze, poput današnjeg populizma i radikalnog nacionalizma, više nikada ne ogade čovjeka. Bilo je to, sada smatram, jako naivno za misliti...”

“’Samo’ populizam i radikalni nacionalizam?”, pitam ga. “Što je s ostalim ekstremizmima i kolektivističkim kategorijama? S političkom korektnošću i feminizmom, na primjer, friškim ispljuvcima?”

“U slučaju političke korektnosti riječ je o ničem drugom nego o napadu na slobodu. I na taj se način valja odnositi prema tom fenomenu i prema njegovim advokatima. Prema fenomenu kao distorziji istine, a prema njegovim advokatima kao sitnim, neautentičnim čovječuljcima. Što se feminizma tiče, treba poduprijeti borbu za jednakost. Bez ikakve dvojbe. Mislim da o tome ne dvoji nijedan čovjek zdravog razuma. Ni ti, ni ja. No, kako spominješ, očigledan je i aspekt feminizma prema kojem je ključno postaviti se na nož, a on se odnosi na sve one tendencije koje namjeravaju premašiti borbu za jednakost i ustanoviti nekakav bizaran interspolni rat između muškaraca i žena. To je deformacija feminizma i pokreta za ženska prava. I nevjerojatno je da su te tendencije nekako uspjele postati sinonimom ženskih prava. To je naprosto bilo užasno glupasto i nepotrebno te je uspjelo tek u tome da odgoji nove generacije šovinista i idiota.”

“Želim vam pročitati nešto što ste napisali”, kažem mu, “Mogu li?”

“O kakvoj gluposti je riječ?”, nasmije se.

“Dakle... Španjolska i Latinska Amerika proizvode naročito kreativne svjetove. Filozofija nije španjolska ideja. Imali smo Ortegu y Gasseta, velikog mislioca. No, filozofija nije španjolska kulturalna ideja. Međutim, kreativnost jest. Bez ikakve sumnje. Sila je to koja je više emotivne nego intelektualne naravi. To je Španjolska. To je Cervantes. To je Picasso. To je Góngora. To je Guerrero. To je, također, Latinska Amerika.”

“Vjerujem u to”, najednom će ozbiljno. “Ako usporediš Španjolsku i zemlje španjolskog govornog područja s, recimo, Njemačkom, naravno! Njemačka je mnogo više filozofska kultura nego Španjolska i Latinska Amerika. Mi imamo velike pjesnike, ali nemamo velike filozofe. Imamo neke filozofe koji su manje ili više važni. Primjerice, naravno, Ortega y Gasset je vrlo relevantan, međutim, ni on se ne da usporediti s njemačkim filozofskim klasicima. Naš je sklonost prema nagonskom, mi pitanja, ljubav, mržnju i ljepotu utamničimo prizorima, manje nego idejama. Imamo neke fantastične esejiste, primjerice Octavio Paz je bio sjajan u tom polju. No opet, bio je mnogo bolji pjesnik. Isti je slučaj i s Cervantesom. Odličan mislilac, dakako, ali mnogo bolji književnik. A tome je svemu ‘kriv’ veličanstveni španjolski jezik! Ovaj nas jezik naprosto tjera da se izrazimo kroz stihove, umjesto kroz filozofske litanije!”

Na tragu toga, kažem mu, ima fenomenalna Márquezova opservacija koja se tiče razlike između španjolskog i, naročito, engleskog jezika. I percepciji koja iz te razlike proizlazi. Kaže Márquez: “Amerikanci su izumili jet lag, pojam kojim imenujemo nelagodu u našem tijelu kada prebacimo ogromne interkontinentalne udaljenosti. Čovjek je izumio avion, mehaničko čudovište koje ga od točke A do točke B prebaci začuđujućom, neviđenom brzinom. No jet lag je jezično preslab da opiše ono što se stvarno dogodi. Da, čovjek se u avionu kreće vrlo brzo, njegovo tijelo juri zapanjujuće brzo, međutim, njegova je duša drugačija, bez obzira na tijelo, ona se kreće sporije, ona se kreće”, kaže, “con el paso de mula”, korakom goveda. “I uvijek joj treba neko vrijeme da sustigne svojeg stanodavca...”

“Bio je fantastičan pisac Márquez”, kaže nakon par trenutaka u tišini. “Ali mnogo više po intuiciji nego po vlastitom znanju...”

“Kao Picasso?”

“Kao Picasso”, potvrdi. “Márquez je imao savršenu kontrolu nad jezikom. Mogao je pisati nevjerojatnom ljepotom, introspektivom, ali čistom intuicijom, spontanošću, umjesto nekakvom intelektualnom meditacijom. To je vrlo interesantan slučaj. Góngora je možda najveći pjesnik kojeg smo ikada imali u Španjolskoj. Kad čitate njegova pisma i njegove pjesme, to je potpuno čudo. Od nevjerojatne poetske kompleksnosti koje imaju njegove pjesme do trivijalnih, običnih pisama što ih šalje naokolo. Ali svaki put kad bi sjeo da napiše poemu, njegov bi duh osnažila nevjerojatna složenost, luksuz različitih misli, perspektiva, nešto što nije posjedovao u svojem svakodnevnom životu. U svakodnevici je bio normalan pojedinac, ali u poeziji je dosezao nesvakidašnju, suludu originalnost. Kakav fenomen!”

Težnja za utopijom

Imao je i on svojih momenata, objašnjavam mu. Primjerice, u “Don Rigobertovim bilježnicama” Margaret Thatcher portretira kao energično, erotsko biće, “kojoj se nije pomaknula ni vlas dok je bila premijerka” i koju drži najpoželjnijim izvorom svoje erotske žudnje.

“To je ta težnja za utopijom kojoj treba stremiti!”, veselo će. “Isključivo individualna, izolirana, Rigobertova?”

“Seksualna?”

“Apsolutno! Ali i ljubavna”, spokojno će. “Ljubav je esencijalni sastojak života. Ono što radiš kao zaljubljen čovjek nalazi te na dubinama gdje konačno možeš spoznati svoju autentičnost i originalnost, ono što jesi kao čovjek! I taj kumulativni efekt transcendira sva zanimanja, sve ekonomske klase, nacije, i javlja se kod svih koji su hrabri ili, s druge strane, jednako važno - imaju sreće da bezuvjetno vole. I ovo nisu riječi bačene olako! U mom slučaju, ljubav u 18. i 83. iskustveno je potpuno jednaka. Nema nikakve razlike. Te se stvari otkrivaju čitav život, zaboga, i nisu ograničene nekakvim zrncima u pješčanom satu. No, (smije se), moraš se adaptirati realnim fizičkim mogućnostima. Srećom, imam svoje pisanje. Tamo radim što hoću. A ti?”, upita me iznenada, “pišeš li išta osim ovoga?”

“Piskaram, mister Llosa.”

“Događa li se išta uzbudljivog u Hrvatskoj po pitanju književnosti?”

“Ama baš ništa. Očaj očaja. Dosadno, uvijeno i nikakvo. štogod da se objavi.”

“Podsjeća me to na moj novi roman!”, podsmješljivo će, naginjući tonik.

“Završili ste ga?”

“Jesam”, živo popegla hlače. “Bit će objavljen ovog mjeseca i zove se ‘Tiempos recios’ (‘Teška vremena’, u slobodnom prijevodu), po pismu velike ženske pjesnikinje, Terezije Avilske, koja je kasnije proglašena i sveticom - pisala je prijateljici i već u prvoj rečenici zakukala: ‘Živimo u vrlo teškim vremenima!’”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 02:38