SJEĆANJA NA DRAGOJEVIĆA

‘Družili smo se najviše 80-ih. Njegov je brat stanovao u Trnskom, kao i ja, pa bi često svratio do mene...‘

Danijel Dragojević

 Duje Klaric/Cropix
Uz odlazak Danijela Dragojevića, njegove se kolege prisjećaju druženja, a izdvojili su i najdraže pjesme

Uz odlazak Danijela Dragojevića, njegove se kolege prisjećaju druženja, a izdvojili su i najdraže pjesme

Piše Marija Dejanović

Danijel Dragojević za mene je bio pomno osmišljen misterij. Tajna ostavljena na očigled. Bilo je jasno da je njegovo povlačenje i skrivanje bilo način samoprezentacije - neka vrsta izvedbe, a ne njezin izostanak - i kao takvo, zvučalo je glasnije od buke kratkotrajne sveprisutnosti. Nije davao intervjue, nije dao da ga se prevodi. Ograničavao je broj kopija svojih knjiga, odbijao je i nagrade. Nije se pojavljivao kao pjesnik - javni intelektualac ili estradizirana figura - nego tek kao ime na koricama knjige. Kao da je želio da ne postoji! Obavijajući svoju poeziju svojom intenzivnom tišinom, dopuštao je čitateljima da sami izmišljaju svog Dragojevića.

Oni koji su ga poznavali, vjerojatno bi se s dragošću nasmijali čitajući ove uspješne rezultate njegove samomistifikacije. "On je bio običan čovjek kao i mi, samo se dosjetio te dobre fore", možda bi pomislili. Oni koji su ga vidjeli - pili kavu s njim i razgovarali, možda su jeli - oni su s razlogom uvjereni da je on bio stvaran čovjek od krvi i mesa, a ne tek slova "Danijel Dragojević". Ja sam, ipak, pristala vjerovati da on ne postoji.

Moje vjerovanje u nepostojećeg Dragojevića nije bilo puko nasjedanje na štos ili dopuštanje da nas obmana zavara. Vjerovanje u nepostojećeg Dragojevića bilo je svjestan odabir vjerovati da i dalje postoje tajne te da su doista velike stvari moguće.

Zato mi nikad nije palo na pamet tražiti da vidim ili upoznam Dragojevića. Bilo bi to kao kad bi dijete poželjelo uhvatiti Djeda Mraza na djelu. Zašto ometati nekoga tko nam donosi poklone, ako bi to cijelu razmjenu učinilo manje čarobnom? Kad bi mi Dragojević rekao što misli o nekoj dnevnopolitičkoj temi, ili gdje je išao na izlet, to za mene ne bi uništilo njegove pjesme, ali bi uništilo njegov pomno izgrađeni koncept Dragojevića.

Ipak, ne odabiru svi ljudi vjerovati u bajke - nekim ljudima posao je da saznaju što se skriva iza nepoznanica i misterija. Oni su me zaintrigirali svojim pokušajima da fotografijom prikažu Dragojevića.

Poznata fotografija Dragojevića u bijegu - fizički prisutnog Dragojevića umalo uhvaćenog u postojanju - nije prikaz Dragojevića, nego toga koliko je besmislenost naše potrebe da budemo viđeni i vidimo druge zapravo dražesna i malena. Koliko je simpatično pokušavati fotografirati makar đon i leđa, ako već ne možemo uhvatiti cijeli lik, i koliko je duboko ljudski čin to svoje neuspješno djelo svjedočenja nečije prisutnosti ipak objaviti kao dokaz - ako ne Dragojevića, onda barem hvatanja Dragojevića.

Fotografija Dragojevića u odlasku - djetinji pokušaj da ga zadržimo, uhvatimo za gležanj, izvrnemo kao zeca i kažemo "Evo ga, tu je! Pravi Dragojević!" nije u suprotnosti s njegovim desetljećima bijega - ona im je u duhovnom srodstvu.

Jer kao što mađioničara nema bez publike, a magični trik je, bez onoga koji bi ga pokušao odgonetnuti i ne uspio, samo još jedan od događaja, tako je i misterij Dragojevića trebao one koji su ga pokušavali uhvatiti, odgonetnuti, koji su mu aktivno svjedočili i time činili njegovu čaroliju većom.

Mi smo trebali misterij, a on je trebao i vjerovatelje i prokazivače. Tako je i ovaj moj tekst tek još jedan pokušaj fotografije Dragojevića u odlasku. Naivni pokušaj da se kaže: "doista je bio Dragojević".

Piše Dorta Jagić

Meni Dragojevićeva najdraža pjesma je "Na jednoj Fra Angelicovoj slici" i stih "Uvijek kada vidim zrna, mnogo zrna na jednom mjestu, uskliknem, vidi koliko dragojevića". U toj je podužoj pjesmi vješto ispisano sve ono što volim u njegovoj poeziji i njegovu neobičnom umu. Iz svakog stiha iskri njegov ego i sumnja u njega. I ljepota radikalnog stava prema svijetu, njegovim vašarima i nagradama. Nazvala sam ga poniznim ponosom. Jer on nije za nas običnije pjesnike bio samo slavljeni ponosni pustinjak, već znamo da se davao i brinuo. Naime, jedan od čimbenika koji su me očuvali na putu književnosti jest što je baš on volio moju poeziju, a osobito moje putničke i esejističke tekstove. Nedugo nakon izlaska iz tiska svake od tri knjige eseja nazvao bi me doma. Onako staromodno, na kućni broj i, između ostaloga, pohvalio mi knjigu. I naravno, vodio razgovor kako je i pisao, začudno, lako i vedro meandrirajući, stvarajući mikroesej od obične rečenice koju bi mu odgovorila. Za uvide trebao je samo kratak mig, šlagvort. Primjerice, pita me taj tvoj Srednjak, gdje vodi ta ulica, odgovorim dolje u Ilicu, a on kaže aha, dakle u Vrapče; nešto valjda govori o gradu to što mu glavna ulica završava kod umobolnice.

Danijel je bio jedan od rijetkih velikih ljudi i umjetnika koji se radovao izlasku moje knjige i tu bi mi radost javio. I za razliku od mene, uvijek bi nazvao prvi.

Jednom je nazvao, nisam bila kod kuće, javila se moja mama, pita ga tko je zvao da joj prenesem, recite joj da je zvao onaj s 14. stranice iz njene nove knjige.

image

Dorta Jagić

Davor Pongraci/Cropix/Cropix

Piše Željko Ivanjek

Prečitavajući nedavno pjesme i proze Danijela Dragojevića, povodom njegova 90., na žalost posljednjeg rođendana, zastao sam na pjesmi ‘Zvijezda‘. I to zbog pojave Boga, pojave što se nadvija kao sjena nad njegovim pjesničkim opusom.

U zbirci ‘Razdoblje karbona‘ postoje dvije pjesme toga naslova, to jest dvije ‘Zvijezde‘. Mogu se razlikovati jedino prema broju stranice na kojoj su objavljene. A zanima me prva, sa četrnaeste stranice. Druga ‘Zvijezda‘ je s pedeset i treće iste zbirke, u njoj se Gospodin, izrijekom ne spominje.

U čitavom ovom opusu Bog je nekako prisutan, posredno ili neposredno. Primjerice, u ‘Prizoru‘ pjesnik Danijel Dragojević piše: ‘Ako se o Bogu išta zna,/ zna se da on ne zna/ da se Zemlja okreće.‘ Da li je, stoga Zemlja ravna ploča? Moguće je nagađati. Prema tome, Svemogući nije sveznalica, naprotiv, posjeduje neka ograničenja, takorekuć čovjekolika, da ne velim antropomorfna.

Tim i ovim neznanjem ostvaruje se, tako prisnost nebeskog i zemaljskih, prolaznih stvorenja. Na drugom mjestu iste zbirke pjesnik pokazuje da je Svemogući moćan: ‘Ja, koga je Gospodin u nastupu čistoće jedne večeri izbacio iz svoje kuće na milost i nemilost lipnja‘. I ovdje Gospodin ima sveljudsku narav, te ima ‘nastupe‘, odnosno provale ‘čistoće‘. I to je razlog pjesnikova izbacivanja. Nije to bila grubost. Opet, na vidjelo izbija ‘čovjekolikost‘ Svemogućeg, dakle nemogućnost.

Pjesnik Danijel Dragojević otvoreno je izrazio čovjekovu bespomoćnost u proznom ‘manifestu‘ pod naslovom ‘Zamjene‘, izravno se obraća Gospodinu: ‘Bože, umoren sam zamjenama, ne znam što da ti kažem. Kaži mi što da ti kažem‘. U ‘zamjenama‘ primjećuje svijeću, kosa i pauka. Traži riječ pomoćnicu. Želio je razlikovati, pritom ponavljajući: ‘Bog je u detalju‘.

Navedeni citati sažimaju se, zapravo u pjesmi ‘Zvijezda‘. U toj pjesmi, pjesmi u stihu, pjesnik je suprotstavio prazninu i uzvišenost. Najprije potvrđuje da je ‘dobro mislio‘, što piše u ženskom rodu: naslutio je prazninu, i ona je to odista bila.

Da li je rod važan praznini, ili pak dobro i zlo koje zatim spominje. Dragojević kaže da su to samo riječi, ‘riječi su‘. Ne treba biti radoznao oko dobra i zla, napomenuo je još Eliot. Riječi se pak naslanjaju jedne na druge, ali na što je svaka od njih naslonjena, to pitanje pjesnik ostavlja otvorenim. Usput, praznina je i dobro i zlo.

Prema kraju pjesme Dragojević, na koncu donosi viđenje Gospodina: ‘To što se/ što me/ mijenja/ Bog je‘. Kao da potvrđuje uzrečicu: ‘Samo mijena stalna jest‘. Nastaje zapravo njena, Dragojevićeva inačica: Bog je u svakom detalju toga što se mijenja i toga što mijenja njega samoga, pa nadalje svakoga od nas. (I pjesmu.)

Prethodni primjeri bili su stoga mogući, pa i onaj da Svemogući ne zna da se Zemlja okreće oko svoje osi; sam je os oko koje se sve kreće i okreće. Dragojević je otišao korak dalje od pitanja starijih klasika. Bolesni Silvije Strahimir Kranjčević upitao je: ‘Gospodine, zašto si me ostavio‘. U ‘Bakterijama‘ pak Antun Branko Šimić dodaje: ‘Bože zar ti nije žao?/ Ja sam dijete. Bože! Dijete!‘.

Pjesnik Dragojević Gospodinu ništa ne zamjera, ili mu zamjera silne ‘zamjene‘. On se nalazi u sitnim detaljima, u ‘malim mrakovima‘, i tu je njegova svemoć i protežnost, služio se mijenama vladajući svijetom kome su ljudi jednim dijelom. Prisutan je u promjenama prirode i svakog pojedinca. Veličina mu je iznad doživljaja praznine, dobra i zla, iznad i izvan riječi, ona je, jednostavno životna.

Na kraju pjesme, nebo postaje njegovim imenom. S druge strane, ukoliko se razumije da ovdje o sebi govori sama zvijezda, ili sama pjesma, onda je moguće sasma drugo tumačenje. Pjesnik je bio i ostao vjeran višeznačnosti.

image

Željko Ivanjek

Darko Tomas/Cropix

Piše Miroslav Mićanović

Nije jednostavno izdvojiti samo jednu Dragojevićevu pjesmu, iako u njihovoj prividnoj lakoći, svaka u svojoj pojedinačnosti i domišljenosti metonimijski zrcali štošta od njegova pjesničkog rada i imaginarija, Ponavljao je u novim knjigama pjesme iz prethodno objavljenih dajući im novi kontekst i nudeći drugi smisao. Čini se da je njihov izbor bio promišljen i slučajan, namjeran i hirovit, presudan i nevažan, odnosno, prepušteno je čitatelju da se snađe u njihovoj očitosti i skrivenosti – već prema njegovim mogućnostima i potrebama.

Teško da se može biti čitatelj jedne Dragojevićeve pjesme, ne zato što bi ona bila, sad već smijemo reći, neizostavni dio njegova pjesničkog kozmosa, svemira, nego se ne želimo odreći prilike da na nedokučiv način budemo izabrani i povlašteni. Olako rečeno, istraživanjem "razdoblja karbona", kucanjem "na neizvjesna vrata", ili dolaskom na "cvjetni trg", sudionici smo igre, jezičnog događaja, prizora koji u ponovljivoj neponovljivosti govore o našim radostima, strahovima i zabunama. Osuđeni smo i oslobođeni pjesnikovih namjera i znanja, upisujemo se u tekst Drugoga kao da smo jedan od mogućih vlasnika značenja u nerješivu sporu što komu pripada, što je čije…

Dragojevićeva pjesma "Kao kad" (Razdoblje karbona, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1981) nevelika opsegom, već od naslova, vezničkog izraza koji u sebi nosi vremenske i načinske odrednice, jednostavnošću svakodnevne fraze, uzrečice, pogađa u lice stranosti, nepoznatosti. Kao kad, ponavlja se naslov pjesme i u prvom stihu, ritmično, brzo i izravno, kroz drugopolno "ja", prisvaja se tuđa (nesigurna) prisutnost, čitatelj je, kao i onaj koji govori "kraj kolodvora/u stranom gradu". Nezaustavljivo se u skučenom prostoru pjesme gradi osjećaj stvaran imenicama, glagolima i pridjevima, osjećaj koji ti je odnekud poznat, doživio si ga, kao da te uvjerava tvoj vlastiti glas.

Pjesnik je izvan događaja pjesme, netko je drugi zakotrljao jezični niz, što nije jedina skrivenost pjesme. Onaj koji te uvjerava da si u prostoru poznatog jest onaj koji čita i koji izgovara riječi potpore i neminovnosti: sravnjuju se, spajaju i rasparuju: stranost i grad, zagriz (jabuke) i hrabrost, oprez i obavijest, noge i koraci… Sudjelujemo u približavanju, stvaranju dodira i izmicanju riječi, riječi koje vode završnom udarcu, epifaniji, trenutku sljubljenosti u kojoj "s tvojim srcem/udara i sve tvoje." Ali ako i jesmo na kraju pjesme, nismo ništa manje na njezinu početku, s pitanjem: što? Što kao kad! Kao kad, što? Daleko i blisko odvija se u jeziku tijela, u tijelu jezika, oksimoronska bliska udaljenost, udaljena bliskost.

Kad već jest na palubi Dragojevićeva teksta, čitatelj se zatječe u prostoru koji je zadan, pregledan i jasan, koji ima svoju neposrednu prošlost (kupljenu kartu), postoji vrijeme i plan puta, trebao bi se znati smjer i cilj. Ali nitko nije lišen neizvjesnosti putovanja, onoga što se na putu od kopna do otoka, od otoka do kontinenta, može dogoditi, nikad se ne zna što more donosi i odnosi, što se na putu gubi i dobiva. "Kroz otvor palube" (Žamor, MeandarMedia, Zagreb, 2005) ima u jednoj pjesmi dva različito postavljena kadra: pogled upućenog putnika prema dnu na kojem se sve potire, na kojem sve i počinje i završava. Kroz otvor palube vidi se, gotovo tehnički opisano postrojenje broda, rad naizgled udaljenih dijelova alata i stvari. Međutim, upravo to dno, to spajanje nespojivog, omogućava i stvara drugu perspektivu, drugi pogled s kopna, s prozora, dok iza idilične slike mora i broda, traje prešutna rasprava u kojoj "i misao o smrti, ako se i javi,/lakša je, tiša, bliža običnoj misli".

Dragojevićeva je poezija ukorijenjena u više različitih poetika, koje je mijenjao i prilagođavao vlastitoj pustolovnosti, uvjerenju da je pisanje, da je poezija sretniji način strukturiranja vlastitog života i života njegovih čitatelja. Jednostavnost, otkrivanje novoga i drukčijeg, nevidljivog u svakodnevnom, nadrealizam i zen, jezik i događaj, moguća su uporišta za čitanje njegove poezije, njegovih mikrofikcija. Zamjene, virusi riječi, mjestimični uvidi, motivi mora i grada, ulice i trga – samo su neki od mogućih ulaza i izlaza iz Dragojevićeva teksta, iz svijeta koji je za sebe i za nas stvorio.

image

Miroslav Mićanović

Ranko Suvar/Cropix/Cropix

Piše Dražen Katunarić

Da zna, a možda i zna, samo što to ne može više zabraniti, Danijel bi se veoma ljutio što pišem o njemu. Nije mu bila potrebna ta vrsta pažnje, zazirao bi od svakog komentara, prepričavanja anegdote kad bi se radilo o njemu. Najviše mu je smetalo da se, ne daj Bože, objavi nešto njegovo izvan knjiga koje je zamislio, ili prevede na strane jezike. Držao se humora, to se možda nedovoljno ističe, volio se smijati i druge nasmijavati, premda uz ciničan začin; govorio je ljudima neugodne istine. Kad sam se jednom obrecnuo na njega zato što mi nije htio kao uredniku "Mosta" dati dopuštenje da dam prevesti njegove pjesme na strane jezike, u jednom času sam mu rekao: "Danijele, kad nećete da ljudi čitaju vaše pjesme i šire, zašto uopće objavljujete knjige? Zar ne bi bilo bolje da fotokopirate pjesme i date ih samo svojim prijateljima?" On mi je odgovorio: "Slažem se, ali problem je u tome što ja nemam prijatelja". "Zar nemate baš nijednog prijatelja?", pitam. "Sjetio sam se, imam ipak jednog", kaže on, "zove se Kruno Prijatelj". Nije nikad proslavljao sam sebe niti htio da poezija postane ovisna o medijima, nego da postoji ili ne postoji po sebi, a ne po medijima. Stoga je odbijao bilo kakvu medijsku pažnju, uzdignuvši se iznad standardne pjesničke oholosti.

Družili smo se najviše početkom osamdesetih godina. Njegov je brat stanovao u Trnskom, kao i ja, pa bi često svratio do mene. Dolazio je do mene i na Brač. Sjećam se da smo jeli pečene masline i razgovarali do dugo u noć, koji put se malo prepirali, ali najviše smo se ipak smijali.

I onda je odjednom nestao i više se nije javljao, a od drugih sam doznao da je tako bivalo i s drugim "znancima", kako ih je nazivao u svojim pjesmama.

Svaki trenutak življenja, svaka činjenica, pa makar i sitnica, bili su za Dragojevića pjesnički i vrijedni pjesme. Imao je fenomenološki pristup stvarima, kad bi izišao van i promatrao kuću nije gledao samo fasadu, nego bi je obišao sa sve četiri strane. Isto tako promatrao je i unutrašnjost pjesme, riječi od kojih je sastavljena, riječi-zrcala drugih riječi. Kod njega je pjesma nešto govorila prema van, ali i tematizirala samu sebe, odgovarala na najteže pitanje - što uopće hoće, zašto je tu? Mogao je napisati pjesmu i drvenim klompama tako da uđe u njihovu unutrašnjost: "...Dok su ispod kreveta i mrak ulazi u njih, blago srcu u njihovoj blizini, udarajući ono čuje kakvo ga utihnuće čeka". On je znao kao nijedan drugi pjesnik iz fizike zaći iza nje, iza grma, gdje se skrivala metafizika, biti u riječima i stvarima i s one strane riječi i stvari, a to je izvodio na najprirodniji način, poput kakvog grčkog predsokratovca koji bi se vraćao osnovnim elementima, zemlji, vodi, zraku i vatri, i dodao bih - jeziku - s nekog kozmičkog stajališta kao da ih promatra istodobno iz velike blizine i velike uzvisine. Njegova poetika je posve izgrađena, to je svemir u malom, a mislim da je najveći hrvatski pjesnik zato što se čudo njegove stvaralačke imaginacije ne može uopće doseći u svojoj posebnosti. Njegova je poezija to "nešto drugo" što bi trebala biti i suvremena poezija, ali nažalost nije.

image

Dražen Katunarić

Neja Markicevic/Cropix

Piše Andrijana Kos Lajtman

Poezija Danijela Dragojevića lijepa je i neuhvatljiva kao ljetni dan. Svejedno piše li "klasičnu" pjesmu, pjesmu u prozi ili mikroesej, odrazi materijalnog svijeta titraju u tekstu načinom koji je istodobno jednostavan i dubok, svakodnevan i filozofičan, i govore nam o svijetu i našem mjestu u njemu jezikom koji se opire uobičajenim putanjama. Poezija je to o vrapcima, vjetru, kamenu i stonogama, o nogama i njihovim cipelama, o knjigama i otpiračima koji su više od običnih vrabaca, vjetrova, nogu i stonoga, više od običnih cipela i otpirača, i istodobno upravo to - mali, svakodnevni signali naše običnosti u neobičnoj slikovnici života. I kao što ruka nikad ne može dotaknuti svoju sjenu, kako kaže Dragojević u jednoj svojoj minijaturi, tako je isto nemoguće jednoznačno definirati ono što njegova poezija jest i kako bi joj trebalo pristupati. Njezina ljepota i bistrina proizlaze upravo iz te nemogućnosti da je svrstamo na stranu lakog ili teškog, ozbiljnog ili neozbiljnog, etičkog ili estetskog - ona se čudesno opire podjelama, istodobno ih dotičući u uzbudljivom klaćenju poput kakve zaigrane dječje njihaljke u ljetnom sumraku. "Postoji situacija, i ja sam u njoj. Zatim postoje riječi: ruka, sjena, glagoli, kopule, vrijeme i prostor za raspored i tajnu; kao kod Zanona, nešto se igra sa svojom biti. I ja mislim: pozdravi se sa svojom smetenošću, ostavi je. Ali, neka osobina za koju samo pjesma zna, kaže mi: Čekaj, pričekaj malo." To čekanje da se odvije igra između nečega i njegove biti, da mali prizori života dobiju mogućnost da prozbore, da bljesnu u svojoj neponovljivoj jednostavnosti, to je za mene poezija Danijela Dragojevića. Strpljivost, ali ne i pomirenost, smirenost, ali ne i svejednost, iskorak u stranu, da bi se napravilo mjesta za trenutak kao dar. Kada čita poeziju ovoga pjesnika, čitatelj je netko bez dobi, bez izvanjskih obilježja i mjesta za koje je privezan. Sam, ali neusamljen. Kao neki šumovit otok u kojem se gasi dan. Nepomičan i nemoćan da promijeni svoju sudbinu, ali ugrijan svjetlom i porubljen crvenilom.

Suština ljetnoga dana nalazi se u njegovu sjaju i neuhvatljivosti, u onome što osjećamo cijelim bićem, ali ne možemo uhvatiti rukama. Ljeto ima "najmanje tvarne supstancije", razmišlja pjesnik, pokušavajući nam ipak nekako predočiti tu lijepu nepredmetnost: "čisti gornji zrak, nebo, svjetlo, vedrina, dah". Pa još dodaje: "Suština govora, kao i ljetnog dana, nestaje prozirna kao ljetni pogled", zaključujući da nije stoga slučajno da je poezije ljeta malo. Ako se mene pita, upravo on sam stvarao je takvu - eteričnu i lijepu, onu koja proleti kroz nas pa nas odjednom dotakne apstrakcijom čvršćom od kamena u cipeli i težom od posude koja vibrira na rubu stola. I bude nas odjednom strah, i ne bude nas strah.

image

Andrijana Kos Lajtman

Ivana Nobilo/Cropix/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 09:14