DONNA TARTT Spisateljica koja je istodobno osvojila Pulitzera i zgrozila književne gurue

Trinaestogodišnji Theo, koji sad kao već odrastao priča svoju priču, jednoga je dana s majkom posjetio Metropolitan Museum of Art, da vidi izložbu remek-djela nizozemskih slikara, posebice omiljenu sliku njegove majke, “The Goldfinch” (štiglić, češljugar). Ali, tu se nađe okrutni terorist bombaš koji među ostalima ubija i njegovu majku. Ipak, prije toga Theo se na prvi pogled uspije zaljubiti u djevojku crvene kose. Među krhotinama Theo sreće starca, koji mu poklanja prsten i priopćava tajanstvene riječi, koje Theo povezuje s Goldfinchem... U sveopćoj strci bježi sa slikom, misleći da je ona rješenje zagonetaka koje su se nagomilale u hramu umjetnosti. Zbunjen je i u šoku, a slika sljedećih godina postaje njegov teret (jer skriva je 14 godina) i blagoslov. Leti od New York do Amsterdama, srećući gomilu bizarnih tipova...

Zvuči li vam to kao (ako ne pretpostavite da je u postmodernizmu sve moguće) sadržaj knjige koja bi u klinču s ostalim knjigama američke visoke književnosti trebala osvojiti Pulitzera? Pa, ovaj... svakako ne. Ali to se ipak dogodilo, ljupka, tamnokosa 51-godišnja Donna Tartt, autorica triju romana, osvojila je Pulitzera 2013, (nagrada je dodijeljena u travnju ove godine) i podigla prašinu kakva se za ovom nagradom odavno nije vila.

Dakako, nitko ne poriče da je Donna Tartt napisala “it” roman godine, bestseler koji je podivljao, otrgao se svim kočnicama poput prije nekoliko godina Brownov.

Redovi u muzeju

“Jeste li već pročitali ‘Goldfincha’?” smatrajte to novim uvodom u čavrljanje na bilo kojem boljem partyju 2014, kao prošle godine “Gledate li ‘Breaking Bed’”?

Ali, neki od svećenika (samozvanih?) literarne kritike - u New Yorkeru, u New York Review of Books, u The Paris Review - duboko su užasnuti “Goldfinchem”. Jedanaest godina pisana, 784 stranica duga, Amazonova knjiga godine 2013, reanimirala je kult Donne Tartt, koji je počeo 1992, njenim senzacionalnim prvim romanom “Tajna povijest”. Kada je prošle jeseni izišao “The Goldfinch”, oni koji su knjigu prvi imali odmah su se na Instragramu počeli praviti važni, kao da najavljuju rođenje djeteta. Izdanje se odmah prodalo. Njujorška Frick Collection (mala, ekstravagantna kolekcija starih majstora i namještaja, nazvana po osnivaču Johnu Fricku), koja je u listopadu počela izlagati slike ptice po kojoj je knjiga nazvana, nije vidjela takav promet godinama. Roman je već na putu da postane film ili serija. Producenti serije “Igre gladi” su ranije ovog mjeseca tražili tv ili filmska prava, a sada je, prema BBC-iju, prava kupio Warner Brothers. Film, koji bi trebao biti akcijski, navodno će režirati Brett Ratner, poznat po “Rush Hour” filmskim serijama.

Ton dječje literature

“The Goldfinch” je bio na listi najprodavanijih knjiga sedam mjeseci (na New York Timesovoj listi 39 tjedana), prodalo se milijun i pol printanih i digitalnih primjeraka, i za sobom povukao rog obilja najdivljijih kritika, uključujući i onu u New York Timesu i onu drugu u nedjeljnom New York Times Book Review. Dakle, u travnju je dobila Pultzerovu nagradu za fikciju, a promotori su je proglasili knjigom koja stimulira um i dira srce. Dobila neke od najgorih zapamćenih pogrda od najvažnijih kritičara u zemlji, i užgala punokrvnu debatu.

Michiko Kakutani, urednica New York Time Book Review 31 godinu (i sama dobitnica Pulitzera za kritiku), zove “The Goldfinch” “sjajnom, dikensovskom knjigom, romanom koji skuplja sve Tartičine sjajne pričalačke talente u žarku, simfonijsku cjelinu...”

Prema bestseler autoru Stephenu Kingu, koji je pisao recenziju za New York Times Book Review, “The Goldfinch” je “raritet koji otprilike dolazi šest puta u deset godina, pametno napisan roman koji spaja srce i um.”

Ali, u literarnom svijetu, ima onih koji misle da su kvalificiraniji od New York Timesa - The New Yorker, The New York Review of Books, The Paris Review - tri institucije koje se smatraju, barem među njihovim čitateljima, posljednjim bastionima istinske rasudne snage, u svijetu u kojem vladaju prodavači knjiga, a kritika pravih knjiga je naprosto - nestala.

“Njezin ton, jezik i priča pripadaju dječjoj literaturi”, kaže kritičar James Wood u New Yorkeru, “roman sračunat na preemocionaliziranost, sladunjave karaktere, čija nakićena ‘poruka’ na kraju izgleda kao izigravanje ozbiljnosti...” Dan nakon što je dobila Pulitzera, izjavio je Vanity Fairy: “Mislim da je to samo dokaz krajnje infantilizacije naše književnosti.”

U New York Review of Books kritičar i romanopisac knjigu je okrstio kao punu “lijenih klišeja”, užasnuo se njene usporedbe sa snažnim i profinjenim Dickensovim jezikom. Čitajući “The Goldfinch” pitao se, kaže - mari li itko više kako je nešto napisano? S druge strane oceana, u London Review of Books, nazvali su je “dječjom knjigom za odrasle”, a Sunday Times zaključio “da nikakva lavina pohvala ne može prikriti činjenicu da se radi o običnoj bezvezariji”. Lauren Stein, urednica The Paris Review, vjerojatno najprestižnijeg literarnog časopisa u Americi, osvrćući se na Kingove i Kakutaničine laude, kaže: “Žalosno je da je danas čak i New York Times Book Review strah reći da je neka popularna knjiga sranje. "

Relativnost kriterija

Ima toga još, ali nekako mi se čini da je dosta nabrajanja. Ionako zvuči poznato, zar ne?

I sad još samo memento na dilemu staru koliko i fikcija. Što čini pisanje literaturom i tko presuđuje?

Dickensa, velikog viktorijanskog pisca kojemu su se divili John Irving, Tom Wolf i Tarttova, želeći da baš oni budu smatrani “nasljednicima” - Henry James, također veliki američki romanopisac, zvao je “prvim među površnima”. The New York Times proglasio je Lolitu nevrijednom pažnje odraslog čitatelja, a Lovca u žitu “dosadnim”. Najveći apsurd: The New York Herald Tribune proglasio je “Velikog Gatsbyja” “knjigom jedne sezone”, a neke druge novine “apsurdnim”.

I obrnuto:

Stephen King, usprkos milijunskim tiražama i ekranizacijama, cijeli život ima osjećaj da ga kritičari “zanemaruju”. Sir Walter Scott smatran je eminentnim piscem svoje generacije, danas, uglavnom zbog inzistiranja na hijerarhiji i viteštvu - komičan. Blockbuster Margaret Mitchell “Zameo ih vjetar” osvojio je Pulitzera i uspoređivan s Tostojem, Dickens i Thomasom Hardyjem, a danas se ta infamija pokušava ispraviti smještanjem Scarlett u sentiš chick-lit - ako i to.