DOMINACIJA ANGLOSAKSONSKE KNJIŽEVNOSTI Amerikanci su nam ukrali naše čitateljske navike!

Nije neka mudrost ustvrditi da najviše prevodimo s engleskog jezika, baš kao ni to da smo pri tome usmjereni ne na najinovativniju, već na najpopularniju, odnosno najrazvikaniju prozu tog jezika.

Što su, pak, posljedice privilegiranja određenog modela pripovijedanja, onoga usredotočenog na “priču”, odnosno na tzv. linearnu naraciju, i što to čini književnostima u drugim zemljama, onima drugačijih tradicija, teme su o kojima se relativno rijetko raspravlja. A upravo ta pitanja potaknula je polemika koja se dogodila u sklopu književnog festivala u Jaipuru u kojoj su, prenose mediji, sudjelovali nagrađivana spisateljica Xiaolu Guo, zatim Jhumpa Lahiri, ali i Jonathan Franzen.

I Franzen je kriv

Raspravu je zahuktala Xiaolu Guo ustvrdivši: “Naše čitalačke navike ukradene su i promijenjene. Naprimjer, mislim da je azijska književnost bitno manje narativna, ali naše čitalačke navike postale su više anglosaksonske, američke, a svi ti narativi su tako slični, tako realistički, tako temeljeni na priči. Mainstream društvo maknulo je na stranu svu poeziju, sve alternativne tekstove. Volim tvoj rad, Jonathan, ali na određeni način i ti si zamrljan engleskom i američkom književnošću, a ja mislim da je dio američke literature precijenjen, strahovito precijenjen i prezirem ga.”

Šokantni izbori

Na njezine riječi nadovezala se druga hvaljena, Pulitzerom nagrađena spisateljica Jhumpa Lahiri, prozvavši američku književnu kulturu zbog manjka prijevoda i manjka energiji koja se stavlja u prijevode. Lahiri, koja zadnje dvije godine živi u Italiji i tvrdi kako za to vrijeme nije pročitala ništa na engleskom, dodala je da utjecaja američke književnosti postala svjesna tek kad se maknula iz Amerike: “Šokirali su me izbori najboljih knjiga u talijanskim novinama. Od deset najboljih, sedam su bili engleski naslovi. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi New York Times ikada izabrao sedam knjiga pisanih na jeziku koji nije engleski. Uznemirujući jest taj fokus na engleski jer taj jezik ima određenu moć, čitateljstvo i komercijalnu isplativost. Toliko je književnosti koja zaslužuje da bude istaknuta, a ona sad dobiva još manje prostora.”

Guo, koja piše i na kineskom i engleskom, dodala je da alternativa treba biti snažnija i u nju treba uložiti puno više novca. “Ako pišete na japanskom, vijetnamskom ili portugalskom jeziku, morate čekati da budete prevedeni, a prevedena literatura nema takav utjecaj kakav ima ona pisana na engleskom, osim ako pisac dobije Nobelovu ili neku drugu veliku nagradu. Na određeni način, pisati na engleskom jest najlakše i najkomotnije. Pisati na drugom jeziku jest borba.”

I Franzen se složio kako jest problem činjenica da je samo za njegova života toliko američke kulture izvezeno putem tehnologije i televizije da njegova pozicija neposrednog svjedoka sad ima čudnu primjenjivost svugdje, te da ga brine homogenizacija globalne kulture. “Najgori način da budete univerzalni jest da pokušavate biti univerzalni.”

Rječite statistike

Ne vidi izlaz u povećanom broju prijevoda: “Situacija postaje manje horizontalna, a više vertikalna. Ako zamislite situaciju u kojoj se sva djela promptno prevode, u te pothvate uložite golema sredstva i tako primjerice djelo rumunjskog autora bude automatski dostupno svugdje, i dalje ćete biti suočeni s određenim vremenom čitanja s kojim prosječan čitatelj raspolaže... Na neki čudan način, iako je potencijalni izbor raznovrsniji bojim se da trend sve globalnijeg književnog tržišta ide prema sistemu u kojem je nekoliko zvijezda i gomila onih koji ne mogu do publike.

Statistike su, kad su prijevodi u pitanju, rječite. U Guardianu se tako pozivaju na one iz 2007. godine koje pokazuju da u Americi i Velikoj Britaniji u ukupnom broju objavljenih naslova - dva posto otpada na prijevode. U Njemačkoj postotak iznosi 13 posto, Francuskoj 27 posto, Španjolskoj 28 posto, Turskoj 40 posto, a u Sloveniji 70 posto. Preciznih statistika za Hrvatsku nema, ali u nekoj gruboj procjeni i Hrvatska je u rangu Slovenije, s time da bi postotak bio niži, kao i svugdje, kad bi se računala i publicistika.

Dominanatan jezik s kojeg se prijevodi svugdje u svijetu jest engleski, a postotak u nekim zemljama zna dosezati i do 80 posto. Procjena je da u ukupnom broju prijevoda u svijetu na prijevode s engleskog otpada 60 posto. Godine 1979. taj postotak iznosio je oko 50 posto, a vrhunac je imao 1999. - 64 posto.

Engleski je najčešći jezik s kojeg se prevodi i u Hrvatskoj gdje nije rijetkost naći i prijevode djela koja nisu napisana na engleskom, ali se s tog jezika prevode. Posljednjih godina, zbog povećanog broja potpora stranih institucija, kod nas se znatno povećao broj prijevoda s jezika koji nisu engleski, baš kao i broj naslova iz bivših komunističkih zemalja koji su se u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama tzv. istočnog bloka, gotovo prepolovio nakon 1989. godine.

Preveliki neznalice

Ovo, inače, nije prvi put da se Amerika proziva zbog utjecaja i manjka interesa. Prije nekoliko godina tajnik Švedske akademije uzburkao je duhove kad je rekao da su Amerikanci preveliki neznalice da bi se mogli uspoređivati s Europom kad je velika literatura u pitanju. “Premalo prevode, izolirani su, a i previše podložni trendovima u masovnoj kulturi”, obrazložio je Engdahl svoj stav. Reakcije su bile burne, i to s obje strane Atlantika. Urednik New Yorkera David Remnick promptno mu je odgovorio: “Pomislili bismo da će nas tajnik Akademije koja je previdjela Prousta, Joycea i Nabokova poštedjeti svojih ocjena. Kad bi se Engdahl pozabavio američkom scenom, primijetio bi vitalnost generacije Rotha, Updikea i DeLilla, kao i brojnih mlađih pisaca. Nijednu od tih jadnih duša nije uništio horor Coca-Cole”.

Zanimljivo u priči s festivalom u Indiji, što potvrđuje tezu spisateljica, jest da za njega saznajemo iz engleskih medija, a ne indijskih, ali za to manje trebamo prozivati engleske medije. Isto vrijedi i za kritike upućene dominantnom pripovjednom modelu anglosaksonske književnosti jer nije poanta u njemu, koliko u svijesti o utjecaju. Ili, u redu je da američki pisci žele napisati “veliki američki roman” i zna se koji tip pripovijedanja to zahtijeva, ali jest problem kad cijeli svijet želi čitati i pisati “veliki američki roman”.